Za Pletikosu svakako treba biti mjesta, no treba privući i ostale vatrene...
Promjene u Savezu Informacije s terena sugeriraju da je Davor Šuker bivši predsjednik, a na njegovo mjesto dolazi Marijan Kustić koji lobira već nekoliko godina
Odlazak Davora Šukera s čelne pozicije u HNS-u potpuno je izvjestan. Njega će, kako situacija s terena sugerira, zamijeniti Marijan Kustić. Čovjek čija predizborna kampanja traje već nekoliko godina dolazi iz političkog miljea, što je dovoljno snažna garancija da će svoje ideje provesti u djelo. Jedan od prvih poteza koji je Kustić napravio, ili će napraviti, uključivanje je Stipe Pletikose u operativnom smislu u naš nogometni savez.
Bivši vratar naše reprezentacije trebao bi preuzeti funkciju direktora reprezentacije. Takva funkcija do sada nije postojala u našoj nogometnoj vrsti, a najbliže njoj, u operativnom smislu, svojedobno je bio sveprisutni Zorislav Srebrić. Ideju da se upravljačke strukture otvore bivšim vatrenima svakako treba pozdraviti. Barem je prirodnije u takvim ulogama vidjeti bivše igrače, posebice one koji se nisu ni na bilo koji način kompromitirali.
Drugačiji smjer
Jedan od njih je i Plete, dapače. Iako smo daleko od nekakvih ozbiljnih uređenih sustava, bivši igrači na takvim i sličnim funkcijama u velikim nogometnim savezima dosta su česta pojava. Stipe Pletikosa trebao bi označiti malo drukčiji smjer, odnosno pridonijeti smirivanju antagonizma između sjevera i juga. Iako, možda je ta riječ ‘antagonizam’ malo i preteška, jer među normalnim ljudima ne postoji razlog za nepomirljivu proturječnost. Doduše, silaskom Zdravka Mamića s trona, taj elektricitet je malo oslabio i na relaciji Hajduk-Dinamo. Energija je sada usmjerena u neke druge centre moći ili barem one koji bi, po logici stvari, to trebali postati. Prvenstveno se to odnosi na Osijek i Rijeku. Možda je ovo i početak nekih drugih strujanja oko upravljanja hrvatskim nogometom. Ulazak Stipe Pletikose na funkciju u Hrvatskom nogometnom savezu možda je znak nekim drugim bivšim vatrenima koji su godinama izvan ove priče.
Iako u sustavu HNS-a u ovom trenutku funkcionira nekolicina bivših igrača, Šimunić, Bišćan, Mrmić, Ladić, Krpan..., ostaje dojam da vatrena generacija u upravljačkom smislu nije dala ono što je možda mogla i trebala. Još dok je bio igrač, jasno je bilo da je Zvonimir Boban predodređen za rad na visokim nogometnim funkcijama. Smatralo se kako bi njegov put prema funkciji predsjednika Saveza bio najlogičniji smjer. No Boban je odabrao drugi put, a svoj kapacitet pokazao je ozbiljnim djelovanjem na globalnoj razini u institucijama Uefe i Fife. Logično je da Zvone lobira za naš nogomet, to je, vjerujem, potpuno prirodan poriv.
No dojma smo kako bi u operativnom smislu, primjerice na čelu Saveza, ubrzao neke procese u našem nogometu. Htio bih vidjeti što nam možda mogu dati Aljoša Asanović, Alen Bokšić ili možda Darijo Srna...
Postojale su inicijative da u Savezu zapušu neki novi vjetrovi. Najpoznatija je svakako ona u režiji Igora Štimca koji je svojedobno pokušao preuzeti Savez i srušiti Zdravka..., pardon, Vlatka Markovića. Svi znamo kako je to završilo. Štimac je imao samo nesreću što je u to doba Mamićeva vladavina bila na vrhuncu, odnosno mehanizmi vladavine bili su čvrsti, a oni koji podižu ruke - nepotkupljivi! Jedan od onih koji su svojedobno također razmišljali izvan dogmi koje se nije smjelo propitkivati bio je i Dario Šimić, bivši vatreni koji je svojom idejom o sindikatu dao doprinos razumijevanju demokratskih i civiliziranih procesa u našem nogometu. Namjerno kažem civiliziranih, jer je u zadnjih dvadesetak godina jako puno primjera koji su potpuno oprečni tom pojmu.
Ne treba ih ni spominjati, jer bi netko mogao shvatiti da ih populariziramo. Šteta koju su napravili odnosi se i na našu premisu da u upravljačkim strukturama Saveza nismo dali priliku ljudima koji su takvo što zaslužili. Ako ni po čemu drugom, onda po igračkom statusu.
Jedna od najnelogičnijih teza koju svako malo spominju vlastodršci ona je o ‘nemiješanju politike u sport’. Pa sport je osnovni alat svih političkih manevara u zadnjih tridesetak godina u Hrvatskoj. Posebice nogomet. I to je jedan od razloga zbog kojih su možda i neki bivši vatreni ostali izvan našeg nogometnog sustava. Jako puno onih koji su dobili priliku došli su po zadatku i nerijetko kontaminirali sportski prostor.
Sportaši nisu pripremljeni
A bivši sportaši u pravilu nisu pripremljeni za takva pravila igre, zato i jesu ostajali po strani. – Uvijek je dobro i pozitivno da u svim upravljačkim strukturama imamo bivše igrače koji su igrali nogomet na visokoj razini... – kazao nam je kratko Dario Šimić. Bio to Kustić ili netko drugi, kada govorimo o našem nogometu, sigurno ćemo se morati pozabaviti načinom na koji se on financira, time kako će niželigaški klubovi opstati u ovom modelu, čemu služe niželigaške seniorske momčadi i koliko je naglasak stavljen na rad u omladinskim nogometnim školama... A da ne govorimo o infrastrukturi ili o toliko spominjanom stadionu.
Naravno, ne može jedan menadžerski manevar dekontaminirati ili ozdraviti nogometni prostor, odnosno vratiti povjerenje; za to će nam trebati dugogodišnji društveni proces... Ali valjda ćemo u tom lutanju i vještom eskiviranju pozitivnih vjetrova nabasati na ispravnu stazu. Barem prema logici velikih brojeva! Dok čekamo da civilizacijski kotač odradi svoje... Hvala Bogu na imidžu naše A vrste i činjenici da stvaramo igrače, sustavu unatoč. Jer dok je tako, ni o čemu drugom ne trebamo se brinuti. Barem je to bila dosadašnja
• logika onih u Savezu...
Naravno da jedan menadžerski manevar ne može vratiti povjerenje u naš nogomet. To je proces koji moramo što prije i puno snažnije započeti