U moćnoj hrvatskoj eliti 40.000 građana
Radnička klasa više ne postoji
Hrvatska ima 12.000 dolarskih milijunaša // U našem društvu klase se ne miješaju jer bogati i oni manje bogati ne prijateljuju i ne ulaze u brakove sa sirotinjom // Dio poduzetnika i ugostitelja te iznajmljivači i oni koji dobro žive od turizma imaju mnogo novca, ali nisu prihvaćeni u višim slojevima društva // Siromašna klasa odjeću kupuje na tržnicama
Hrvatska ipak ima nešto zajedničko s razvijenim državama – i mi imamo elitu među kojom je 12 tisuća dolarskih milijunaša! Tko je sve čini i kako žive ostale klase (ne)povlaštenih smrtnika kojima nebo nije granica? U hrvatskom društvu klase se ne miješaju jer bogati i oni manje bogati ne prijateljuju i ne ulaze u brakove sa sirotinjom. Ne glasi zalud narodna poslovica: “Sirotinjo, i Bogu si teška.” U koju klasu pripadamo kao pojedinci nije jednostavno pitanje u ovom dijelu svijeta u kojem su klasni odnosi kompleksni, a razlike između klasa velike. Sociolog Mirko Petrić, stručni savjetnik pri Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split te viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru zadnjih deset godina bavi se klasnim analizama. Od 2012. s kolegama s Pilara, Sveučilišta u Zadru, Univerziteta u Nišu, niškog Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Europe te s Loughborough Universityja iz Velike Britanije istražuje klase na jugoistoku Europe, surađujući šire i s kolegama iz Slovenije, BiH i Švicarske. Pitanje klase, ističe, nije samo ekonomsko pitanje jer je niz čimbenika koji utječu na nečije uvjete života i klasni položaj, a koji su za različita društva drukčiji. U nekoliko velikih terenskih istraživanja, koja su financirali Švicarska zaklada za znanost, program EU Horizon 2020. i Hrvatska zaklada za znanost, s kolegama je prikupio golemu količinu podataka iz država jugoistočne Europe. Dio izuzetno zanimljivih rezultata istraživanja podijelio je za Večernji list. Petrić je s kolegama konceptualizirao novi višedimenzionalni model klasne analize koji zahvaća različite vrste nejednakosti, a ne samo ekonomsku i koji kao polazište ne uzima zanimanja, ni samo ekonomsku moć.
Model koji su razvili inspiriran je onim svjetski priznatog francuskog sociologa Pierrea Bourdieua koji je istraživao klasu u Francuskoj, a članak s prikazom tog modela bit će objavljen u British Journal of Sociology. Rezultati istraživanja za Hrvatsku su u recenziji. Petrić napominje da je i u društvima s duljom tradicijom jasnih klasnih podjela najnovije vrijeme preokrenulo neke temeljne postulate na temelju kojih se nekad određivala klasa jer zanimanje više nije temeljno, a često ni stupanj naobrazbe. Kod nas je to dovelo do posvemašnjeg nesnalaženja u tome „gdje tko pripada“. Petrić ističe da se ljudi nesvjesno ponašaju klasno, primjerice u odabiru bračnih i intimnih partnera, ili sklapanju prijateljstava, ali svjesno imaju poteškoća eksplicitno se nekamo svrstati.
– Nakon socijalističkog društva u kojem su klase drukčije od „radničke“bile neblagonaklono gledane od strane vlasti i gdje se ukazivalo na tendencije buržoaziranja birokracije ili kasnije tzv. „tehnomenadžera“, mnogi se sada osjećaju kao „srednja klasa“. To je pomalo paradoksalno u vremenu kad u Velikoj Britaniji i SAD-u dolazi do propasti srednje klase. Ondje istraživanja pokazuju da se srednja i radnička klasa sve manje razlikuju. S druge strane odvaja se po golemim financijskim mogućnostima dio stanovništva koji se često označava samo kao „rich“(bogati) i „wealthy“(superbogati). Po ekonomskim mogućnostima postoje goleme razlike između 10%, 5% i 1% najbogatijih, ali se tih 10% stanovništva znatno odvaja od svih drugih, a srednja i radnička klasa sve se manje razlikuju po siromaštvu. Najmanje plaćeni Amerikanci sve češće se nazivaju samo „siromašnima“. S druge strane, ljudi na rukovodećim položajima u korporacijama u SAD-u danas imaju često više od 380 puta veću plaću od prosječnog zaposlenika tih korporacija – govori Petrić.
Europa i osobito EU dio je svijeta s najmanjim razlikama te vrste zbog tradicije redistribucije zarada i socijalne države, koja se ovdje sporije demontira nego u drugim dijelovima svijeta. No, razlike su se drastično povećale na istoku Europe, što uključuje i nove članice EU. Ti trendovi se bilježe i u jugoistočnoj Europi, osobito u Srbiji gdje je, po procjeni jednog stručnjaka bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije, radna snaga sada već jeftinija od one u Kini, a s druge strane bogatstvo najbogatijih doseže razmjere koji su prije bili nezamislivi.
Iako je prosječna neto plaća za travanj u Hrvatskoj iznosila 7082 kn, a medijalna 5956 kn, s obzirom na visoke troškove života te činjenicu da mnogi imaju prosječne ili plaće ispod medijalnih, ali visoke prihode od imovine, pitamo Petrića kako bi razvrstao građane po klasama po zanimanjima, prihodima, obrazovanju, društvenom utjecaju? Petrić uzvraća da ljude uvijek zanima gdje su smješteni u socijalnoj hijerarhiji i pritom očekuju jednostavna objašnjenja, a razlozi zašto se nalaze baš ondje gdje se nalaze kompleksni su. Zanimanja i vidljivi prihodi tek su mali dio priče, a usto mjesta u klasnoj slici društva stalno se mijenjaju.
– Uzimajući u obzir različite generatore nejednakosti koji dovode do razlika u „društvenim moćima“, odnosno razlika u tome koliko netko može nešto postići sa znanjima, vezama, novcem, u hrvatskom društvu postoji vrlo tanak sloj elite koji se račva na „političku“i „estradnu“frakciju. U prvoj su vodstva glavnih političkih stranaka, osobito kad su na vlasti i zauzimaju ključne državne položaje, sam vrh crkvene hijerarhije, kao i najviši slojevi aparata državne sigurnosti, nekadašnjeg i sadašnjeg, te sudstva. Glavni resurs im je politička moć koja donosi društvene povlastice. U elitu se ubrajaju i veliki postsocijalistički poduzetnici koji su bogatstvo uglavnom stekli tranzicijskom privatizacijom, voditelji hrvatskih podružnica međunarodnih banaka i korporacija (neki su od njih strani državljani), vlasnici najpoznatijih odvjetničkih ureda i na kraju poduzetnici i menadžeri koji na različite načine posluju u “sivoj zoni”. Tu su još i estradne zvijezde i sportaši, i to osobito ako igraju za strane klubove. To je „elita“u Hrvatskoj, to su povlaštene grupe sa snažnim društvenim moćima – govori Petrić. A tko je danas srednja klasa u Hrvatskoj?
– Grupu koja raspolaže s manje društvenih moći, koja je osrednje bogata različitim kapitalima, čine dvije frakcije: s jedne strane su oni koji žive od svog visokokvalificiranog stručnog rada, središnji resurs im je diploma i stručno znanje. Nisu osobito dobro plaćeni ako se usporede sa zapadnim standardima, ali još si mogu priuštiti „pristojnu egzistenciju“. Za razliku od Srbije, gotovo nitko od pripadnika ove frakcije nije u političkim strankama. U rezultatima našeg istraživanja 98% ovih ljudi nisu u strankama. Ljudi ovakvog profila nisu među elitnim slojevima osim ako se ne bave politikom i tako je i u drugim društvima jugoistočne Europe u kojima je politika očito odskočna daska za veću vidljivost i društvene moći. S druge strane na osrednjoj razini kapitala postoji i klasna frakcija koju smo nazvali „socijalnom“i koja živi od političkih i drugih neformalnih veza. Slabije je obrazovana od prethodne „kulturne“frakcije, 10% ima fakultet, još ih je nešto s višom školom, ali većina ima srednju školu. Također imaju manje formalne prihode od kulturne frakcije, ali je ukupno znatno bogatija vlasništvom, u rasponu od vrijednih nekretnina i automobila, do obradive zemlje – odgovara Petrić.
Ispod pripadnika “kulturne” i “socijalne” frakcije klasa je siromašna kapitalima koja ima tri frakcije: agrarnu, manualno-uslužnu i rurbanu.
– Prva živi od zemlje i na selu, druga kao svoj ključni resurs ima vještine za proizvodni rad i pružanje različitih usluga i žive uglavnom u gradovima, osobito manjim. „Rurbani“uglavnom žive na selu, a rade u gradu. Oslanjaju se i na posjedovanje obradive zemlje te manualne i uslužne vještine. Sve ove frakcije su ekonomski znatno slabije od onih iznad njih, a i slabije obrazovane. Agrarno stanovništvo je i najstarije u uzorku – govori Petrić i otkriva da postoji još jedna klasa koju su nazvali “međuklasom”, nalazi se ispod srednje klase i iznad klase siromašne kapitalima.
– “Međuklasa“se služi resursima od vještina do veza svih prije spomenutih klasnih frakcija. Slabije su obrazovani od kulturne frakcije, ali bolje od tri frakcije klase siromašne kapitalima. Služe se svime pomalo da bi se održali na svom klasnom položaju. Naša istraživanja pokazuju da je “međuklasa” u Hrvatskoj upravo to – klasa, dok je u Srbiji riječ o raspršenom sloju koji nema klasna obilježja – kazuje Petrić.
Pitamo ga koliki se postotak građana ubraja u elitu, a koliki u preostale klase, a Petrić uz opasku da je nezahvalno govoriti o postocima jer se klasne realnosti stalno mijenjaju, danas i brže nego nekoć, uzvraća:
– Pripadnike elite, koji se u pravilu ne odazivaju pozivima za anketna ispitivanja čime posredno pokazuju svoju moć, nemamo u uzorku, no da bismo procijenili njihov profil, način djelovanja i resurse iz kojih izvlače društvene moći, poslužili smo se drugim metodama (kvalitativnim i istraživanjem sekundarnih podataka). Može se procijeniti da se u elitu ubraja četrdesetak tisuća ljudi, odnosno približno 1% stanovništva. Kad je riječ o klasi osrednje razine kapitala, pripadnika “kulturne” frakcije bilo je u uzorku 11,4%, a “socijalne” frakcije 8%. U vrijeme provođenja istraživanja u uzorku je bilo oko 12% pripadnika agrarne frakcije klase siromašne kapitalima, gotovo 14% „rurbanih“te 11% manualno-uslužne frakcije, a pripadnika “međuklase” 12% – kaže Petrić.
Pripadnicima 12 tisuća dolarskih milijunaša, koliko ih je po procjenama međunarodnih konzultantskih kuća u Hrvatskoj, u potrošačkom smislu, samo je nebo granica, kaže Petrić. No, kako žive ostali građani?
– Jasno je da si klase siromašne kapitalima ne mogu ekonomski priuštiti ono što mogu oni u sredini. Neki pripadnici klase siromašne kapitalima ne mogu sebi dopustiti kupovanje odjeće drugdje nego na štandovima na tržnici, odlaske na kulturne priredbe, ni na sportske utakmice ili seoske sajmove, a kamoli ljetovanje izvan mjesta boravka. Pripadnici osrednje razine kapitala, pak redovito odlaze u restorane s prijateljima, ljetuju često izvan mjesta boravka, kupuju odjeću u inozemstvu – govori Petrić.
Iako se tradicionalno u višu srednju klasu ubraja znanstvenike, liječnike, sveučilišne profesore, suce, odvjetnike, zaposlene u IT sektoru, velike su razlike među njima ne samo po zanimanjima nego i po položaju i utjecaju.
– Među istim zanimanjima postoje provalije u količini ugleda, pa i materijalnih primanja, a tradicionalna klasna analiza smješta ih u „iste kućice“. Između liječnika opće prakse u gradiću u provinciji i vrhunskog kirurga u Zagrebu znatne su razlike u količini društveni moći. Zato nije uputno govoriti tko gdje spada ako se ne uzmu u obzir svi njihovi resursi, pa i druga obilježja. Ako ste u nekim sredinama „krive nacionalnosti“bez obzira na formalne kvalifikacije, teško možete doći do posla te vas nezaposlenost baca na drugo mjesto u društvenom prostoru – tumači Petrić.
U kojoj su klasi poduzetnici, ugostitelji, iznajmljivači koji dobro zarađuju od turizma, a nisu nužno visokoobrazovani?
– Oni si ne mogu priuštiti baš sve, ne mogu si recimo priuštiti prihvaćenost u višim slojevima društva iako si u ekonomskom smislu mogu priuštiti dosta toga. Prema rezultatima našeg istraživanja, hrvatsko je društvo u ovom pogledu vrlo podijeljeno. Vrlo su mali izgledi da će pripadnici klase s osrednjim kapitalima vjenčavati ili prijateljevati blisko s nekim iz klase siromašne kapitalima. Ni pripadnici “međuklase” ne vjenčavaju se i ne prijateljuju s pripadnicima klase s niskom razinom kapitala, već uglavnom međusobno. Kod nas su mali izgledi i da će intimno prijateljevati
Neki pripadnici klase siromašne kapitalima ne mogu ni odjeću kupiti drugdje nego na štandovima na tržnici
i vjenčavati se ljudi drukčijih obrazovnih razina i zanimanja – govori Petrić.
Tko je sve danas radnička klasa, vodeći računa i da je u radničkoj klasi i dio visokoobrazovanih zbog nesigurnih radnih mjesta i niskih plaća?
– Jedan od temeljnih problema radničke klase u Hrvatskoj i političkih stranaka koji birače pokušavaju tako mobilizirati u tome je što „radnička klasa“kakvu smo poznavali u predglobalizacijskom dobu socijalne države danas više ne postoji. To su ljudi koji su u prekarnom položaju i intenzivno su eksploatirani na više osnova, a ne moraju nužno ni raditi u tvorničkim uvjetima. Često rade u trgovini i turizmu, a ta se osnovica prekarnosti širi i u dijelove društvenog prostora koji su prije bili od nje relativno zaštićeni. Najčešća je osnovica ugrožavanja radničkih prava privremeno i povremeno zapošljavanje, po čemu je Hrvatska prema Eurostatu i OECD-u najgora u EU. Stranke trebaju naći način da zaštite prava i mobiliziraju te radnike umjesto da apstraktno govore o propaloj industriji koja se u obliku u kojem je postojala u Hrvatsku više neće vratiti. Nejednakosti kod nas rastu, a političke elite za taj problem nemaju rješenje. Dok bude tako, odgovor na pitanje „tko je u Hrvatskoj radnička klasa“bit će nažalost: stariji nezaposleni na birou rada – zaključuje Petrić.
Sociolog Drago Čengić ističe da ne treba bježati od pojave elita, ali ako su im primanja i društveni položaji rezultat njihova rada. Treba, kaže, stvoriti uvjete da elita učinka prevlada(va) u različitim područjima društvenog i gospodarskog života te da ima što manje prilika za pojavu rentijerskih elita koje ne stvaraju nove vrijednosti, već zatečene resurse zarobljavaju u svoju korist, istodobno stvarajući oko sebe mrežu nepotizma i korupcije.
– Ma kako definirali elitu u ekonomskom smislu, riječ je o ljudima/ skupinama ljudi koji nemaju kao članovi srednje klase, radništva i ljudi izvan svijeta rada egzistencijalnih problema, a višak dohotka ulažu u određeni stil života kojim žele potvrditi svoj status “izuzetnosti” – makar samo i kroz veliku osobnu potrošnju. Vrlo rijetko se taj višak vrijednosti ulaže u zaklade za obrazovanje siromašne a nadarene djece – kaže Čengić.
Zdenko Babić iz perspektive ekonomista i profesora socijalne politike zagrebačkog Pravnog fakulteta ističe da pitanje klasa u hrvatskom društvu nije samo pitanje financijskog nego i obrazovnog i sociokulturnog kapitala. Babić se na slaže da nestaje srednja klasa jer u nju i dalje ulaze liječnici, suci, sveučilišni profesori, odvjetnici, znanstvenici i nova zanimanja, osobito iz IT sektora...
– Problem je što se zbog nesigurnih poslova, unatoč visokom obrazovanju radnika i rasta uslužnog sektora, istopio dio niže srednje klase. Na rubu srednje klase su učitelji, odgojitelji, socijalni radnici koji sa 7000, 7500 kuna plaće s obzirom na troškove života žive od mjeseca do mjeseca. Osobno znam za primjere gdje su mladi učitelji iz okolice Zagreba pokušali živjeti s tom plaćom u podstanarstvu u Zagrebu i na kraju su se morali vratiti roditeljima – govori Babić, dodajući da je ljudima u Hrvatskoj zaštitni faktor vlasništvo nad nekretninama, ali opet oni s malim plaćama ne mogu te nekretnine ni održavati.
Predrag Bejaković s Instituta za javne financije najvećim problemom smatra razmjerno slabu dohodovnu mobilnost jer za razliku od zapadnih zemlja kod nas ljudi koji su siromašni, a trude se i rade, ostaju siromašni.
– Kod nas djeca bogatih roditelja ostaju bogata, a djeca siromašnih ostaju siromašna i među njima ih tek 30 do 40% ide na fakultet. Ta socijalna mobilnost je važna da netko može iz niže klase zahvaljujući trudu, radu napredovati u višu – kaže Bejaković.
U Hrvatskoj, nažalost, ne može ili je riječ o iznimkama.