Davor Vugrinec, kolekcionar
Ne volim glasno busanje u prsa i lažno domoljublje
PROSLAVLJENI NOGOMETAŠ I POZNATI GALERIST OTKRIVA ŠTO MISLI O UMJETNOSTI, POLITICI, NOVCU...
Davor Vugrinec jedan je od rijetkih sportaša koji je još tijekom igračkih dana radije birao nekakav književni klasik umjesto odlaska u diskoteku ili pokazivanja novog Porschea... Vuga je uvijek bio posebno drag, drukčiji sugovornik. Nikada nije gledao s visoka. A takvi su rijetkost. Već je davno stekao reputaciju i izvan nogometa što rijetkima uspije. Ali i rijetki odaberu takav put nakon uspješne karijere... Ipak, počeli smo s najčešće spominjanom temom zadnjih dana. Naravno, gledao je našu utakmicu osmine finala Europskog prvenstva protiv Španjolske.
– Takvu utakmicu odigrate jednom u karijeri. Toliko detalja je odlučivalo. Ne bih sada govorio o tome tko je kriv. Jednostavno, takve stvari se dogode. Nismo mogli previše napraviti, iako smo se vratili iz ponora i dva pogotka zaostatka. Nažalost, u završnici nismo imali koncentracije. Šteta što Kramarić nije zabio pogodak kod 3:3 jer su Španjolci već bili gotovi. Ako ćemo govoriti o cijelom turniru, rekao bih da nam prve dvije utakmice nisu ulijevale pouzdanje da bi moglo doći do te transformacije koja bi nam bila dovoljna za drugi krug. Sigurno su stariji igrači doprinijeli svemu tome, preuzeli su odgovornost – počeo je Vugrinec. Razgovarali smo o Luki Modriću. – On je pravi vođa. Pa sjetite se kako nas je svojom genijalnošću odveo u drugi krug. To je taj klik, nužan u modernom sportu. On sve druge pokrene. Zato postoje vođe, oni koji čine razliku. Nakon Škotske smo opet sanjali... Imali smo i neke, neću reći pogrešne odluke, koje nisu zadovoljile naše kriterije. Nije lako dobiti Češku ili Škotsku, a kamoli Španjolsku. Mi stalno podcjenjujemo. Možda imamo prevelika očekivanja, tamo nitko nije došao slučajno, pa ni ta Finska ili bilo koja druga momčad. Veliki je rezultat uzdići se iz ponora i proći skupinu. Pa i svi drugi igraju nogomet. Kako bismo mi reagirali da se, poput Italije, nismo kvalificirali na SP u Rusiji? Bismo li smijenili izbornike, a upitan bi bio i ministar vanjskih poslova ili predsjednik države...
Naravno, tu je ključna percepcija u ideji nacije kod nas ili u zapadnom civilizacijskom krugu...
Mlađi smo kao nacija i još rastemo. U Italiji nije bio smak svijeta, no Talijani su se složili, napravili promjene. To je ključno, promijenili su način igre. Ako se Italija može promijeniti, možemo i mi. I da je bilo malo lošije, ne bih to gledao poražavajuće...
Ali kod nas je sve fatalno...
E, to nije dobro, nikako. Uspjeh je već i kvalificirati se na turnir. A neuspjehom smatramo i to ako ne prođemo skupinu. Pa tko ne bi volio opet doći u finale? Ipak trebamo biti realni jer nogomet nije sport poput košarke. U košarci u 99 posto utakmica pobjeđuje bolja momčad, teško da lošija momčad može iznenaditi. U nogometu je drukčije, to je vjerojatno jedan od rijetkih sportova u kojem lošija momčad može pobijediti teoretski kvalitetniju. U nogometu je sve moguće. Jer, da nije bilo Modrićeve genijalnosti protiv Škotske, možda bismo mi izgubili utakmicu. Tu odlučuje jedna pogreška, trenutak, genijalnost... Ljepota je u toj nepredvidivosti. Nijedna situacija ne ponavlja se dvaput. Nitko ne može kazati da će, primjerice, Italija ili Španjolska sto posto biti prvak. Postoji milijardu okolnosti koje utječu na ishod. Mi smo mogli igrati bolje od ovoga, a ispasti u skupini. Nijemci su također ispali, ali neće sada za njih to biti smak svijeta.
Kakvu ‘sudbinu’ predviđate svom prijatelju Zlatku Daliću?
Želim da ostvari svoje ciljeve, privatne i profesionalne.
Još uvijek volite nogomet, stalno ga pratite. Uostalom, u svom ste NK Varaždinu na upravljačkoj funkciji. Iako, to da vaš život bude samo nogomet nikad i nije bilo opcija. Ljubav, ili bolje rečeno, strast prema umjetnosti, odradila je svoje. To dijelite sa suprugom, dr. sc. Petrom Vugrinec, višom kustosicom Klovićevih dvora i voditeljicom stručne službe.
Ona živi umjetnost, nadopunjavamo se... Sada baš čitam njezin doktorat, dobila je nagradu na međunarodnoj razini za izložbu Ars et Virtus, na temu 800 godina povijesnih i kulturnih veza Zagreba s Budimpeštom. Riječ je o najvišem mađarskom priznanju, Zlatnom križu Mađarske. Lani je to bio kulturni događaj godine, a nagrada joj je uručena u Mađarskom institutu. Svi su bili na toj izložbi. Ona je bila autorica izložbe, svi su bili prezadovoljni, a izložba je bila jako posjećena u Zagrebu, u Galeriji Klovićevi dvori. Zbog epidemiološke situacije u Budimpešti je prikazana virtualno, a trenutačno je u pripremi i ona prava.
Koliko je supruga utjecala na vaše afinitete prema umjetnosti?
Pa naravno da me motivira, ona živi umjetnost. Kompatibilni smo, nadopunjavamo se i dobro funkcioniramo. Ona radi jako dobre i uspješne projekte.
Ljubitelj ste i književnosti...
Nažalost, u zadnje vrijeme ne stignem baš previše čitati. Posebice nakon potresa zbog kojeg smo morali sanirati stan u Ilici... Kupili smo stan na Europskom trgu. Sada sam najviše u tim uređenjima pa trenutačno, nažalost, nemam vremena za čitanje. Prije, još dok sam bio u Varaždinu, ili za igračkih dana, čitao sam po četiri-pet sati. Ipak, to se ne može potpuno izbaciti. Baš sam opet čitao ‘Sto godina samoće’, iskoristio sam priliku i uzeo tu knjigu od supruge. I opet sam je doživio na malo drukčiji način nego kad sam je prvi put čitao. Vjerujem da bi tako bilo i za pet godina.
Kada smo već kod čitanja, kakva će vas knjiga trenutačno najviše privući?
Radije pročitam dobru knjigu više puta nego lošu i novu jedan put. Čitam suprugin doktorat o simbolizmu u umjetnosti koji će iduće godine postati knjiga. Klasici me uvijek privlače: Rusi, Francuzi, Nijemci 19. i 20. stoljeća. Teško je to iščitati, uvijek nešto novo saznam. Malo se i odmaram od književnih klasika. Posvećen sam, kao što sam već spomenuo, supruginu doktoratu. Ozbiljan je to rad. U njemu pomiče granice općeg razmišljanja kod nas. Jako sam zadovoljan. Pokušava etablirati naše slikare u inozemstvu. Primjerice, na izložbama u Italiji, bili su to milijunski iznosi. Nisu mogli vjerovati da smo mi na razini jednog Rubensa, Tiziana... Čak je jedna naša slika Bele Čikoša Sesije završila na pozivnici za izložbu na kojoj su projekti koji se mjere u milijardama. Takve stvari kod nas prođu ispod radara, ne piše se baš o tome. To su neki pomaci koje je ona uspjela napraviti, mnogo je doprinijela razvoju naše umjetnosti. Obišli smo sve kulturne svjetske centre i velike izložbe, nema grada u kojem nismo bili, a nema ni knjige koju nije pročitala ni arhiva u kojem nismo bili. Bili smo u galeriji Uffizi u Firenzi. To je jedan od najstarijih i najslavnijih muzeja umjetnosti u svijetu. Poseban je doživljaj s rukavicama ući u taj arhiv, čitati kako su Pape otkupljivali crteže, kako su razmišljali mecene koje su u prošlosti financirali i pomagali umjetnost i određene autore. Nešto poput našeg Izidora Kršnjavog koji je jako puno doprinio razvoju umjetnosti i kulture. To su stvari koje me fasciniraju...
Jeste li zadovoljni pozicijom umjetnosti na društvenoj ljestvici prioriteta ovog naroda?
Nisam baš previše. Moramo krenuti od sebe, ne bih volio pametovati. Dosta je ljudi koji su nešto prošli u životu i na intelektualnoj razini, a opet su ostali po strani. Naše društvo u većini ne slijedi prave primjere. Sustav vrijednosti je poremećen. Mi smo kao ovce koje vole slijediti naslijepo.
Stalno kao da tražimo vođe i mesije koje će nas bezuvjetno voditi i nekom čudesnom iskrom riješiti sve naše probleme.
Baš to. To je karakteristika malih naroda. Ali postoji i određena razina medijske indoktrinacije. Mediji te uvijek mogu odvesti na krivi put ako nemaš svoj stav i ako ne misliš svojom glavom, kako bi u narodu kazali. Pogotovo ljude koji ne rade na sebi. Dvije-tri informacije iz medija kreiraju mišljenje. Mislim da je važno na stvari gledati s distance i onda tek donositi logičke zaključke. Bilo da je riječ o cijepljenju, izborima, političkim strankama... Nikada ne grizem na prvu.
Dobro, unatoč svemu, pojavi se nekakav tračak nade...
Pojavi se, ali to je još premalo, nije dovoljno. Još smo mlada nacija, tek smo započeli taj proces ozdravljenja. Najvažnije je da se probamo osloboditi mitova i počnemo razmišljati o budućnosti. Moramo živjeti za sutra. Moramo nešto ostaviti svojoj djeci, unucima... Smetaju me pogrešni prioriteti, neznanje, nepoštovanje tradicije i trajnih vrijednosti, nepoznavanje vlastitog identiteta. Ne volim glasno busanje u prsa i lažno domoljublje. Domovina se voli znanjem, što više poznaješ vlastitu povijest, kulturu i umjetnost, više ćeš je cijeniti. U pandemiji smo naučili koliko je važno da budemo svoji i da se oslonimo na sebe. Hrvatska je čudesna zemlja, kao i u sportu – možemo puno više, samo trebamo spoznati vlastite mogućnosti. A to je dugotrajan i mukotrpan put. Krenimo prvo od sebe. Svatko mora nešto ostaviti onima koji dolaze. Moramo razumjeti da prirodu ne posjedujemo, da ona nije naša i da je nemamo pravo uništavati. To je mentalni
Kako nas brzo resetiraju takve nepredviđene okolnosti kada se priroda pobuni...
Tako je, onda shvatiš da je čovjek zapravo ništa i da materijalno ne predstavlja ništa.
Kada smo već kod materijalnog, vi ste u karijeri zaradili novac koji je nedostižan prosječnom čovjeku, koliko vam je to važan faktor?
Naravno da je lakše kada si materijalno osiguran, kada ne razmišljaš o tome da ne možeš platiti račune ili se brineš što će ti djeca sutra jesti za ručak. Nekada ne biraš, dođeš u trgovinu i ukradeš jer ti djeca nemaju što jesti. Ja sam se dosta tražio i razmišljao sam što ću raditi nakon nogometa. Nisam želio život provesti samo u nogometu. Volim istraživati, od putovanja do hrane. No uvijek se vratim u svoje utočište. Tako i biram kafiće gdje ću piti kavu. Nogomet mi je dao sve, ali našao sam se u umjetnosti. Meni je to dovoljno.
A poslovni izazovi neke druge vrste?
Probao sam dosta toga, pa sam dobio malo ‘po repu’... U svemu što radiš moraš biti maksimalno pripremljen za izazove. Moraš imati mentora u bilo čemu, poslu ili politici. Kada idem u nešto, savjetujem se. Dobro da sam prošao dosta toga kada sam bio mlad, no kada si stariji, malo više razmišljaš. To je valjda normalan životni ciklus. Putovanje koje nema kraja, stalno drilanje. Ali sve se na kraju svede na ono koliko znaš. Nije mi važno koliko imaš novca ili koji automobil voziš, to je potpuno nevažno.
Sve što čovjek ima, nosi sa sobom?
Baš tako. Naravno, svi mi volimo lijepe stvari, ali ni u čemu ne treba pretjerivati.
Treba sputati žudnju, kažu budisti...
Dobro kažete. Ali za to trebaš biti jak u glavi i znati prioritete. Suština svega je da stalno rasteš.
Malo vam i zavidim na tom vašem zen mentalnom stanju.
Pomalo mi nedostaje meditacija kojom sam se svojedobno bavio. U Turskoj i Italiji imali smo trenera s kojim smo radili na tome. Razmišljao sam da bih se opet trebao tome posvetiti. Možda sam bio i pomalo lijen u tom smislu. Volio bih kada bih imao više vremena.
Ali kada gledamo sa strane, čini se da Davoru Vugrincu malo toga nedostaje, tako da slobodno vrijeme i ne bi trebao biti nekakav problem?
Uvijek vam nešto nedostaje. Jedna soba u kući, jedna košulja ili cipele. Teško je sputati žudnju, kako ste rekli. Kada sam igrao nogomet, nikada nisam stao. Vrhunska sportska karijera donosi i traume. Nekada znam gledati film i ne mogu pronaći poziciju u kojoj me zglob ne boli. Umirem od bolova, a ne mogu pronaći položaj u kojoj me noga neće boljeti i da mogu zaspati. Malo sam bio i komotan, pa sam se i udebljao...
Koji je milje beskrupulozniji, onaj
Trgovci igračima u svakom slučaju. No ne treba podcijeniti ni trgovce umjetninama. Lukavstvo i pronicljivost potrebni su jednima i drugima. Ipak, presudno je poznavati svaki posao. Garancija dugoročnog opstanka je konstantno učenje, usavršavanje i obogaćivanje znanja.
Koji vam je ultimativni cilj u umjetnosti, odnosno kolekcionarstvu?
Putovanje je uvijek uzbudljivije od cilja. Sakupljanje, nadmetanje, pobjeđivanje, nadmudrivanje je zanimljivije od posjedovanja. Ali u mojem slučaju cilj je stalni postav u primjerenom prostoru u mom rodnom Varaždinu.
Malo o kolekciji koju posjedujete... Od čega se sastoji i kolika je njezina približna tržišna vrijednost, ako tako možemo kazati?
Kolekcija sadrži djela hrvatskih umjetnika od kraja 19. stoljeća do 70ih godina 20. stoljeća. Gotovo je jedina privatna zbirka u Hrvatskoj koja na cjelovit način može prezentirati razvoj hrvatske umjetnosti u navedenom razdoblju. Biram je i objedinjujem pomno i pažljivo, a sadrži uglavnom djela izdvojene kvalitete, markere unutar opusa, djela za koja sam se nekad nadmetao i s institucijama i pobijedio.
Kako je počela ta ljubav prema umjetninama?
Pa ne znam puno ljudi koji ne vole umjetnost, samo si je rijetki mogu priuštiti. Umjetnost i ja volimo se već gotovo četvrt stoljeća.
Što vas je vodilo prema ovome što danas znate o umjetnosti?
Znatiželja, a i spoznaja da bez znanja ne možeš razumjeti slikarstvo, njegov razvoj, što iz čega proizlazi. To je jako važno; što je bilo prije, tko je bio prvi, tko je pomicao granice. Tako, prije drugih, procijenim vrijednost umjetnine.
Kako su vaši suigrači i prijatelji iz nogometa reagirali kada je vaša strast za umjetnošću sve više uzimala maha?
Kada kupuju slike za svadbe ili namještaju stanove ili kuće traže me savjet – smije se Vugrinec.
Je li vam bio problem što u nogometnom miljeu teško možete pronaći sugovornika za teme o umjetnosti, slikarstvu, kiparstvu, književnosti?
To nije istina, svi moji kolege imaju različite interese koje razvijaju u slobodno vrijeme. Sugovornika oko navedenih tema uvijek ima.
Je li vam teže bilo promašiti pogodak ili propustiti nekakvo kapitalno djelo hrvatske umjetnosti?
I jedno i drugo. Sa strašću sam igrao nogomet i s jednakom strašću skupljam umjetnine.
Kako funkcionira taj kolekcionarski milje kada se pojavi nekakva slika koju svi žele?
Borba i taktiziranje. Ne pokazuju interes kako bi sakrili namjere, smanjili cijenu ili otvoreno iskazuju namjeru. Komplimentiraju sliku, laskaju joj. To je poput zavođenja, riječ je o rafiniranoj vještini. Ipak, na kraju presudi cijena i platežna moć.
Tko kod nas najviše kupuje, odnosno prodaje slike?
Kupuju ljudi višeg standarda, ali nekad i građanski sloj koji dobro poznaje umjetnost. Teško je definirati kupuju li češće odvjetnici, liječnici, poduzetnici ili jednostavno kolekcionari iz svih društvenih skupina. Danas više ne kupuju političari. Nikad mi nije bilo jasno zašto je baš umjetnost pojam luksuza, češće se piše o slikama na zidu nego o pločicama ili sanitarijama, a s obzirom na to da uređujem stan, znam da i jedno i drugo može jako puno koštati. Ulaganje u umjetnost treba podržati na svaki način. Ona kao i sport
Ne volim glasno busanje u prsa i lažno domoljublje. Domovina se voli znanjem
trgovaca umjetninama ili trgovaca igračima?
unapređuje društvo.
Služi li vam taj kulturni milje kao utočište od današnjeg površnog hrvatskog društva?
Apsolutno! Privilegiran sam u životu jer sam upoznao umjetnost. Biti u muzeju u bilo kojem gradu na svijetu je utočište. Tamo nećete sresti ljude koji ondje ne žele biti. Kad odem na put, prvo proučim koje ću muzeje i galerije posjetiti.
Pa dobro, zaboravit ćemo vas kao vrhunskog igrača. Pričat će se o drugom Vugi, čovjeku koji se bavi lijepom umjetnošću i književnošću...
Nogomet me definirao i ne bih volio da me zaboravite kao igrača. Jedno ne isključuje drugo.
Kako biste zapravo voljeli da vas ljudi percipiraju ili to nije ni važno?
Na to ne mogu utjecati. Ljudi me upravo zbog moje karijere prepoznaju i u umjetnosti. U početku mi je to pomoglo, ali današnji integritet zaslužio sam kao kolekcionar. Smatram da to radim dobro i uspješno te sam se tome maksimalno posvetio.
Rijetko dajete intervjue, zašto? Ima li to veze sa sadržajem koji dominira u našim medijima?
Dajem intervjue kada imam nešto za reći, obično vezano uz hrvatski nogomet ili kada priređujem izložbu svoje kolekcije. To je sasvim dovoljno.
Sin Noa napunit će uskoro 19 godina, zanima ga nogometna karijera...
Najvažnije mi je bilo da sve to ozbiljno shvaća i odlučio je postati nogometaš. Imao je ozljedu pubične kosti, a oporavak je trajao godinu i pol dana. No, na sreću, oporavio se. Odigrao je odličnu sezonu i u juniorima je bio najbolji strijelac. Sretan sam zbog njega. Važno mi je bilo da ima ideju i da zna igrati.
Potičete li ga?
Ne voli baš da dolazim na njegove utakmice. Nisam ni ja volio da me tata dolazi gledati. To je valjda normalan mladenački bunt, potpuno ga razumijem. Ne opterećujem ga niti ga previše savjetujem o nogometu. Sada je priključen prvoj momčadi Varaždina.
Kada već spominjete, kakva je situacija u Varaždinu nakon ispadanja iz lige?
Nije ugodno kada ispadnete. Možda je tako moralo biti da osvijestimo kako stvari funkcioniraju. Dosta se improviziralo. Cilj nam je stvoriti stabilan klub. Pokušat ćemo napraviti razvojni projekt da klubu damo stabilnost, a to neće biti lagano.
Činilo se sa strane da će stvari ići puno lakše, posebice jer su u klub ušli Dalić i društvo?
Ma stvari ne funkcioniraju baš tako jednostavno. Najvažnija je vizija. Moramo definirati strategiju. Važnije je da klub funkcionira dugoročno, kao nekada. Taj klub ne može funkcionirati kao što funkcionira danas. Moramo posložiti temelje i vratiti ozbiljnost i profesionalnost. Probat ćemo pojačati financije. Morat ćemo napraviti terene, vratiti više djece u klub. Restrukturiranje nogometne škole trebao bi biti jedan od glavnih ciljeva. Moramo se baviti mlađim uzrastima i stvarati igrače. Do sada je fokus bio na prvoj momčadi, no obrnut ćemo logiku i posvetiti se klincima.
Sada kada vam je sin ušao u prvu momčad? Pa morate ga malo ‘pogurati’.
Ma ne, želim samo da to bude ispravno i da projekt bude zdrav. Važan je prosperitet kluba. Naravno da se nešto mora pokrenuti. Ne mogu se stvari rješavati stihijski. Ne može se gledati samo prva momčad, stalno nam drugi klubovi uzimaju djecu. Moramo vratiti autoritet kluba i omladinske škole. To je nekoć bilo na vrhunskoj razini, volio bih da se to opet dogodi. Ako se tako bude razmišljalo, bit ću dio tog projekta. Bude li se krenulo drugim putem, ne zanima me. Ne želim gledati sitne interese i raditi nešto na brzinu. Nisam u situaciji da mi to treba i da se želim okoristiti.
Kamo sreće da je to dominantan kriterij u našem društvu.
To bi trebalo biti normalno. Važno je što možeš dati zajednici, treba razumjeti pojam općeg dobra. To je kao vrhunska umjetnina, ako sve napraviš, onda se ona dobro prodaje. Tako je u Dinamu i u reprezentaciji. Temelji su važni. Ako se dobro posloži, sve će funkcionirati. To je dodana vrijednost koju želim napraviti za taj grad i regiju. Želim da djeca dolaze na terene i da se bave sportom. Ljudi će to prepoznati jer u Varaždinu imamo sportsku kulturu, samo ih treba animirati – zaključio je Vugrinec. •