‘Tri mora’ ogroman su potencijal za rast i povezanost
Svašta se govorilo o inicijativi Tri mora – da je ona ideološka konstrukcija, da je antiruska, da je anti-EU, da je alternativna EU. Da se oslanja na staru ideju Međumorja Poljaka Józefa Piłsudskog ili pak da je njezin zakulisni začetnik Atlantsko vijeće, vrlo utjecajan američki think tank s naglaskom na transatlantske odnose. Kad je nastala – a Hrvatska je, uz Poljsku, suosnivačica, a i dogovor o tome pao je u Dubrovniku – ona je više služila za političke analize nego što se zaista vrednovao njezin rad. Svih 12 država istočnog i južnog dijela Europske unije, na liniji Jadran – Baltik – Crno more, ušlo je u suradnju koja je rijetko bila sagledana u kontekstu što od nje Hrvatska može dobiti, nego je, umjesto toga, bila poistovjećena s tadašnjom hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Više se pozornosti posvetilo fotografijama s predsjednikom Donaldom Trumpom, a zanemario se, primjerice, novac iz investicijskih fondova i ekonomske šanse za Hrvatsku.
Hrvatska od samog početka u toj inicijativi, koja – naravno – ima vrlo značajan geopolitički i sigurnosni aspekt, koji je drag Amerikancima – ima malo drugačiji pristup od, primjerice, Poljske. Kada je nezadovoljstvo tom inicijativom ključalo u Bruxellesu, jer se smatralo opet da istočna Europa radi po svom i ne pridržava se EU standarda, Hrvatska je ispod radara itekako radila na tome da se u EU središtu objasne mogućnosti te, još više, da se u nju uključi i Bruxelles. Aktivno je lobirala da na sastanke dolazi netko iz Europske komisije i dokaže da nije anti-EU, što je i postignuto kad im se tadašnji šef Europske komisije Jean-Claude Juncker pridružio na summitu u Bukureštu. Tad se inicijativa i počela stavljati u kontekst Junckerova plana i razvojne agende EU, uz naglaske da zemlje inicijative koriste investicijske i strukturne fondove EU te da je EU Komisija glavni investitor projekta, očito i u nastojanju Bruxellesa da obuzda autonomaške tendencije nekih sudionica i povrati kontrolu.
To je, uostalom, dosta poslije, javno rekao njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier u Zagrebu početkom 2019., kad je kazao da se Hrvatska od početka zalagala da se inicijativa ne zloupotrebljava u ideološke svrhe te najavio kako će njemačka savezna vlada biti partner inicijative na sljedećem summitu, što će rasteretiti rasprave.
Premijer Andrej Plenković donedavno se nije miješao u tu inicijativu prepuštajući je Kolindi Grabar-Kitarović, no nakon završetka njezina mandata, u jesen prošle godine, hrvatska je Vlada odredila Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da koordinira aktivnosti unutar inicijative Tri mora te je tada rečeno da će se Hrvatska pridružila njezinom investicijskom fondu u koji će putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak uložiti do 20 milijuna eura. Očekivano, reakcija predsjednika Zorana Milanovića je bila negativna – nazvao ju je “nepotrebnom i potencijalno štetnom zbog mogućeg zamjeranja Berlinu i Moskvi”.
No ona zaista ima svoju računicu – prije svega može osloboditi ogroman potencijal za rast i povezanost. Za Hrvatsku je osobito relevantna zbog LNG terminala na Krku, koji zajedno terminalom u Poljskoj postaje dio iste plinovodne mreže. Dok se racionalno i pragmatički Hrvatska koristi svim mogućim šansama za rast i razvoj, pri tome balansira i ne otklizava u ekstreme bilo koje vrste, jasno profilira svoj stav, nema potrebe za politizacijom ni ove inicijative.
Inicijativa Kolinde Grabar-Kitarović više je služila za političke analize nego što se zaista vrednovao njezin rad