Dobre škole nisu samo za puko biflanje, nego su to zajednice koje uče

Birokracija nam je poput škola iz 19. stoljeća u kojoj prevladava formalizam, rutina i nepristupačnost. Hrvatska je tradicionalistička škola s niskim stupnjem kohezije, a visokim kontrole. Situacija u zbornici je anemična kada se radi o stručnim stvarima, a strasti su rezervirane za tračanje

Roditelji ovih dana upisuju djecu u gimnazije sa samo jednom željom – da mladi uđu u što bolje škole. I maturanti ovih dana pišu preteške testove sa samo jednom željom – da uđu u što bolje fakultete. U pedagoškoj teoriji točno se zna kakva bi trebala biti dobra škola, a kakva je loša.

Ona dobra je pokretna i dinamična, potiče napredak svih učenika, u njoj se surađuje i vlada uzajamna briga; zajednički, motivirano i kompetentno se radi na napretku svih učenika. Loša škola je neučinkovita, izolacijska, nekompetentna, demotivirajuća i svi u njoj optužuju jedni druge.

No mogu naši đaci biti najbolji na svijetu, i upisati najbolji fakultet na svijetu, i biti na njemu najbolji, ali kad završe školovanje, i počnu raditi u Hrvatskoj, ubrzo će otkriti da je ona organizirana baš kao najgora moguća škola – domovina nam je neučinkovita, izolacijska, nekompetentna, demotivirajuća i svi u njoj optužuju jedni druge. Naša vlast i birokracija su kao ona škola iz 19. stoljeća u kojoj prevladava formalizam, rutina i nepristupačnost. Hrvatska je tradicionalistička škola s niskim stupnjem kohezije, a visokim kontrole.

Stari profesor kao vergl ponavlja iz godine i godinu isto, paučina je davno okovala ta znanja, od opreme ima izgrebenu ploču, kredu i spužvu: nije mu važno da li ga đaci slušaju, važno je samo da su svi na prozivci. Na zidu se nakrivila prašna karta Republike, u vitrini u mutnim staklenkama gnjiju biljni i životinjski endemi. Ravnatelj je postavljen po političkoj liniji, psihologa nema zbog štednje, a pedagoginja je na beskonačnom bolovanju; situacija u zbornici je anemična kada se radi o stručnim stvarima, a strasti su rezervirane za tračanje.

Zna se tko pipka curice i tko je kupio diplomu, ali ništa se ne poduzima; zato se svađa do krvi oko toga tko treba oprati džezvu. Zabušavanje je rutinsko, uhođenje redovito, cinkanje nužno, okrivljavanje glavna zabava, nepovjerenje opipljivo. Ocjene se poklanjaju miljenicima. Svake godine u prvi razred upisuje se sve manje učenika. Domar nabavlja hranu za školsku kuhinju i pritom vara, a utajeni novac dijeli s ravnateljem. Krov curi, u zahodima se puši, zidovi su išarani, a na igralištu se dila droga.

I sada treba organizirati cijepljenje u toj školi! Kritizerstvo, panika i pesimizam nužne su posljedice toksične atmosfere. Uprava je izgubljena jer je navikla govoriti u prazno, bez obveza i posljedica, i ne zna izaći na kraj s vlastitom nesposobnošću da napravi neku pozitivnu promjenu u svijetu. Na sumnjičavost reagira optužbama, na zabušavanje prijetnjama, na markiranje ucjenama. Nitko nema povjerenje u budućnost jer povijest svoje škole gledaju kao niz poraza i neuspjeha. Teško je nekome uzeti špricu iz ruke onoga od kojega nikad nije ništa dobio.

Uatmosferi straha svatko reagira iz straha – tko se cijepi, cijepi se iz straha zbog sebe; tko se ne cijepi, ne cijepi se zbog straha za sebe. Svatko se okreće protiv svakoga jer i inače ondje vlada nizak osjećaj zajedništva. Uprava sve radi antipedagoški. Cijepljeni će se ubrojiti u miljenike, dobit će pohvalnicu i peticu iz vladanja; necijepljene će poslati u kut i prepustiti njihovim fobijama i anksioznostima.

Dobre škole nisu namijenjene biflanju, nego su to zajednice koje uče. A naša država ne uči, ali nisu sve takve. U državama gdje se stvari kritički propituju, građani zajednički rade na ostvarenju svoje vizije, postoje visoka očekivanja, otvorenost, povjerenje, kolegijalnost i suradnja. Možemo pogledati Veliku Britaniju, gdje su odrasli uvelike cijepljeni, pa iako raste broj zaraženih, ne pune se ni bolnice ni mrtvačnice; ili Njemačku gdje su, po svojem običaju, pretjerali u oprezu i normiranju, ali su itekako uspjeli zaštititi svoje starije sugrađane. Oni su svoju životnu školu ozbiljno shvatili, ondje se ne docira da bi se dociralo, nego se želi napraviti bolji svijet za sve; ondje đaci ne ubijaju vrijeme gledajući na mobitele, nego postaju odgovorni ljudi. U uspješnim državama, kao i u uspješnim školama, ljudi dijele viziju i vjeruju u smislenost rada i djelovanja. Naš je sustav, međutim, paranoičan i ne dozvoljava nikakvu promjenu. On stalno poduzima reforme školstva da ne bi morao mijenjati sebe. Ali naše škole nisu

• loše; mi živimo u lošoj školi.

U uspješnim državama, kao i u uspješnim školama, ljudi dijele viziju i vjeruju u smislenost rada i djelovanja. Naš je sustav paranoičan i ne dozvoljava nikakvu promjenu