Tko je Milana Bandića podržavao dok je bio živ, a tko ga se boji sada kad je mrtav

Moglo se pretpostaviti da će iz gradskih močvara poslije vladavine Milana Bandića izbijati različite prljavštine koje su se taložile za njegove vlasti koju ni politika, ni policija, ni pravosuđe nisu uspijevali valjano kontrolirati. Kakve su sve legende kružile o zagrebačkom podzemlju, u mutnim je vodama moglo biti i krokodila, ne samo sitne ribe koja im je služila za prehranu. Ulovljene prve u mrežu, i manje su ribe dostatne za veliki obrok u javnim kuhinjama, da nahrane sve priče o kriminalu, u sveopćem iščekivanju da će oglodane kosti odvesti istragu do hobotnica. Ili će i te prve ribe trebati u vodu baciti? Mora se znati da su „velike face“u državnim potjerama kao Marsovci u izmišljenim pričama – svi o njima govore, a nitko ih ne vidi.

Uz dužni oprez, utješno, ipak, može biti to što su institucije počele raščišćavati kloaku; prerano je još da se razluči što je lov na kapitalce, a što odstrel za gladno medijsko tržište, a prekasno je lamentirati hoće li se raščišćavanje opet zaustaviti na slabijima ili će ovoga puta otići do pravih adresa. Nema druge nego pustiti državnim službama da odrade posao kad su već ušle u Bandićeve staje, i čuvati nadu da pod njihovim gusjenicama neće nastradati nedužni prolaznici. U boj se krenulo kasno, ali očekivano, u nekoj mjeri. Dok je nešto grmjelo i sijevalo, institucije države uglavnom su se od poplave branile tako što su prostirale cerade, da ne procuri do njih, ili su držale kišobran, da se ne smoči sam gradonačelnik. I sad imamo što imamo: zbog nečiste savjesti razvija se ho-ruk sistem, kao da treba pred poslodavcem ispuniti normu u broju uhićenika. Ništa se neće dobiti ako se ne isuši teren: tko ne zagazi u prljavu vodu, ne zna ni što je močvara, ni što su komarci. Statistika ne može potisnuti politiku iz njene odgovornosti za nered u Zagrebu. Isušujući močvaru, državne institucije počinju u drugoj smjeni raditi svoj posao, loveći pri tome i vlastita zakašnjenja, možda i oportunizam. Sistem je imao vremena da se učvrsti; kako ga razbiti? Na tome bi trebao biti fokus svih istraga u antikorupcijskoj kampanji. Milan Bandić je od sebe i oko sebe stvorio sistem koji je obilno koristio i koji ga je dobro štitio; čak je i stranku osnovao pod svojim imenom, velike stručne autoritete pretvarao u lažne svjedoke, a Perikle hrvatske politike u poslušnike. Ali, Milan Bandić je već daleka prošlost koja neće intrigirati Hrvate čim se uđe dublje pod kožu sistema, da se vidi tko mu je sve bio lijeva, a tko desna ruka, i gdje je bio mozak operacija. Što manje spektakla, to bolje za istinu. Može se pohapsiti pola Zagreba, a da Zagreb ne bude čist grad, oslobođen korupcije i sličnih zala koja građanima bodu oči. Možda je, opet, percepcija gora od stvarnosti; i Miroslav Škoro uviđa da javnost doživljava politiku kao „nešto kontaminirano“. U tom je slučaju bolje graditi škole nego zatvore. Zatvori su samo nužno zlo, posljednje sredstvo zaštite od nezakonitoga ponašanja. Tko će hapsiti građane koji krše zakone, kada i pod kojim uvjetima? Ne može svatko hapsiti svakoga: pamtimo li dovoljno tko je sve prijetio hapšenjima, i tko je to posljednji činio? Ako bi svi hapsili, tko bi sudio i tko bi bio suđen i osuđen? U uređenoj državi mora se znati tko snosi odgovornost za uhićenja, da se nitko neovlašteno ne bi igrao sudbinama ljudi. Vjerojatno će još dugo, i ne samo u Hrvatskoj, postojati razlozi, čak i potreba, da se jedan dio građana izolira i kazni. Nisu svi anđeli, nisu ni svi sotone; pravna država služi i tome da napravi tu razliku, da svi ne budu u istome košu, ni po jednoj, ni po drugoj osnovi. U Hrvatskoj se lakše hapsi nego što se sudi; taj dojam jača sa svakom novom aferom. Potvrdi li se do kraja sve što mu je pripisano, Ivo Sanader je bio sam svoj majstor; uz njega su stradale neke kolateralne žrtve, nije osuđen nitko iz najužeg kruga njegovih suradnika iz visoke politike. Za razliku od njega, Milan Bandić je imao ekipu, ili ekipe, koje su uhodano radile s njim i za njega. Kad nema šefa, ima ga tko zamijeniti. Možda je to važnije za sud, da može koristiti različite izvore, nego za politiku, da mora skrivati neke ličnosti. Sanader se sam povukao u naponu zdravlja; Bandić je ostao na vlasti do posljednjeg dana (i daha). Kad je prvi put završio u (istražnome) zatvoru za mandata Jadranke Kosor, Sanader se više nije domogao slobode. Bandića su hapsili za vladavine premijera Milanovića, da bi potom nastavio kao da ničega nije bilo: njegovo se pritvaranje tumačilo kao nastavak njihova rata iz SDP-a, koji se raspleo tako da se država podijelila na Hrvatsku i na Zagreb. Više je Bandić vladao glavnim gradom nego Milanović ostatkom države. Bandićevo hapšenje ne može se nikome pripisati u zaslugu; prije je to propust pravosuđa što je dopustilo da se zatresu brda i da se ne rodi ni miš. Brojne optužnice protiv zagrebačkog gradonačelnika nisu dovedene do kraja, ili da ga se oslobodi ili da ga se osudi. Išao je po sudovima, ako nije nalazio ispriku da ne dođe. Ne zna se je li on više ignorirao sud ili je sud više ignorirao svoju obvezu da u što kraćem roku presudi je li zagrebački gradonačelnik kršio zakone ili ga se neosnovano goni. Ili je još netko mogao imati interesa da ne bude osuđen? Tko je mogao – i smio – tražiti da mu se „ne pakira“?

Pravosudne trakavice nikome nisu dizale slavu. Bandić je lukavo vladao optužnicama; umro je nevin i nevin će ostati. Osuđen može biti samo sistem koji je sam stvorio, i kojim se služio; i njegovi jataci mogu biti osuđeni, ako sud za njih pronađe dokaze. Počela je teći ta faza neizvjesnosti. Dok mase slave pobjedu nad korupcijom, kao da se Zlatko Dalić vratio u zemlju s novom medaljom, trijumfalizam može biti opasan koliko je opasna bila dosadašnja ravnodušnost. Karavana s novcem mirno je prolazila; ovce su pljeskale dok su se društvene nejednakosti i nepravde povećavale. Kod ljudi koji se neće voziti skupom žičarom i kad ona proradi, postoji revolt protiv takve rasipnosti i pohlepe. Tko želi pravdu, mora se odreći osvete. Zato je i u ovoj prilici, i u svakoj drugoj neprilici, toliko važno da suci budu neovisni, da drže ruku na zakoniku i da ne sude ni po babu ni po stričevima. Njihova se uloga čuvara zakonitosti čini toliko jednostavnom da nije lako razumjeti kako su jednog od najvećih optuženika puštali toliko dugo da im migolji kroz prste umjesto da mu skinu hipoteku ili izreknu kaznu. Za moral društva i za autoritet države razorno je bilo što pravosuđe nije stiglo okrenuti palac, ili na jednu ili na drugu stranu. I sad igra veliku predstavu bez režisera i bez glavnoga glumca u istoj osobi. Pravna je država pala na Milanu Bandiću, čak i da naknadno dokaže da nije bilo korupcije u srcu njegova sistema ili da je sve nastajalo po duhu svetome, da gradonačelniku nije ostalo ništa ni na „stijenkama duše“. Kad se preslušaju njegovi razgovori sa suradnicima, teško je uopće pojmiti da se politika može voditi na taj način i spustiti na tu razinu. Što je u njoj plemenito? I što služi javnome dobru? Bivši gradonačelnik u svakom slučaju spada u nečistu savjest hrvatske politike; neće se ona očistiti tako da naknadno svi budu u pravu, a samo Bandić u krivu, da se sva krivnja svali na jednoga čovjeka, kako god bio moćan i poročan. Ili da se izabere nekoliko suradnika koji će ga, kao žrtveni janjci, nadomjestiti u odgovornosti. Ako ćemo ozbiljno, svatko bi iz toga kruga trebao očistiti ispred svoga praga; netko je u ovoj zemlji morao podržavati Bandića i njegov sistem da se mogao održati na vlasti tako dugo i s tolikim teretom na leđima. Tko? Kako se branio, Bandić nije mogao uvjeriti u svoju nedužnost. Ako ćemo pošteno, ni politika ni pravosuđe nisu ozbiljno shvaćali sve implikacije njegova slučaja: može li nositelj tako visoke javne funkcije ostati na svome položaju s optužnicom na vratu ili se treba povući dok se slučaj ne dovede do pravomoćne presude; treba li u takvim slučajevima pravosuđe ubrzati postupak, možda otvoriti posebnu liniju, ne da lomi preko koljena, nego da sudi na vrijeme i zakonito. Nije za državu dobra reklama da se Branimiru Glavaša poslije 17 godina suđenja proces vraća na početak, za optužbe o ratnim zločinima; kao da pola pravosuđa – ili države – ne zna što radi druga polovica. Kakva je poruka, i pouka, da netko na našoj divnoj obali može 20 godina bespravno graditi na državnome zemljištu i da mu nitko ne može stati na kraj? Imamo li mi državu? „Svaka država zaudara“, osjećao je Romain Rolland. I u našoj nešto smrdi na bezakonje. Može graditelj biti u prijateljstvu s još tri predsjednika države a da mu to ne da za pravo da uzurpira milimetar zemlje koja mu ne pripada. Ne trebaju se političari odricati prijateljstva, nego nezakonitog ponašanja svojih prijatelja. Što je viši rang vlasti, to je viša odgovornost za poštovanje zakona. U pravu su svi koji podsjećaju da nitko nije osuđen

bez suda, kako god bile teške inkriminacije kod uhićenja Bandićevih kalfa. Gleda li se kojim su rezultatom završavale dosadašnje borbe protiv korupcijskih vjetrenjača, više je razloga za oprez nego za optimizam. Još se nešto načelno može reći dok se zagrijava pravosudni stroj: produktivnost državnih vlasti ne mjeri se brojem uhapšenika. Tko bi htio proširivati Remetinec, taj ne shvaća da se društvo ne mijenja zatvorima, čak ni zakonima; poboljšava se promjenom paradigme, razvijanjem građanske svijesti, podizanjem stručnosti, konkurencijom znanja, vrijednim idejama i afirmacijom profesionalnosti. Ali, u glavnome gradu i u cijeloj državi toliko je loših glasova o svakojakim privilegijama i marifetlucima da izgleda da se zakoni i u demokraciji donose za to da bi se kršili. Je li nerealno očekivati da će se poslije Bandića otkriti formula po kojoj će pravosuđe raditi svoj posao, politika neće bojkotirati pravosuđe, a svekoliko građanstvo nastupiti kao zainteresirana snaga pa da zajednički korupciji zavrnu vrat? Dosad se govorilo da svaka riba smrdi od glave, a sad se otkriva – ako operacija nije smontirana zato da bude duda varalica – da i na repu može biti pokvarenosti. Državne službe dale su vjetar u leđa Tomislavu Tomaševiću koji je, tehnokratski koliko i politički, gradske probleme pratio tragovima novca, i otkrio šuplju gradsku blagajnu prije nego što je dobio ključ od Zagrepčana.

Serija uhićenja potvrđuju njegove glavne teze iz kampanje da je u Zagrebu razvijena koruptivna mreža, i da je treba razbiti da bi se grad mogao razvijati; da se novac građana trošio šakom i kapom i da nitko nije polagao račun; da se zapošljavalo po babu i po stričevima, i da je negativna selekcija učinila svoje na stanje grada. Novom gradonačelniku bit će s takvim otkrićima lakše nametnuti oštre mjere i drakonske kazne u gradskoj upravi i gradskim poduzećima, i izvući više za grad i za građane iz osiromašene riznice. Zagreb nije tako bogat da bi dalje rasipao novac i trošio ljude. Može li novi gradonačelnik na tome programu okupiti i ujediniti Zagrepčane? Nije problem u tome okupljaju li se oko jedne društvene ili svjetonazorske teme dvije kolone, nego poštuju li se uzajamno u pravu da izraze svoj stav. Zatucanost počinje kad se nedopuštenim sredstvima spori drugo mišljenje ili drukčiji stav. Ne samo u privatnoj sferi, koja bi morala biti posebno zaštićena nego i u javnim pitanjima, koja su izložena demokratskoj provjeri. Tko u Zagrebu ne podnosi različito mišljenje, radi protiv Zagreba. Korupcija je za državu i za jedno društvo isto što je karcinom za ljudski organizam: ubija moral ljudima kad vide oko sebe kako se može bolje živjeti od nerada nego od rada. Depresivne i razočarane Hrvate sve je teže motivirati da vole ovakvu Hrvatsku, ako to nije iz interesa. Nema više zanosa ni u sportu; na sportu se ogleda moralno stanje nacije. I korupcija se lakše liječi ako se otkrije na vrijeme i ako se provodi stalni sistematski pregledi i zdravstvena kontrola. U tome pogledu, u Zagrebu se godinama nije ništa pozitivno događalo: svi su galamili na Mjesec, a na zemlji se „delalo“kao da su grad zauzeli pijani milijarderi. S „Možemo“počinje test što Zagreb stvarno može učiniti da povrati privlačnost i moć. S uhićenjima voda dodatno ide na taj mlin. Najlakše bi bilo prati ruke od svega i propovijedati naivno da je grad u probleme i besparicu dovela samovolja jednoga čovjeka a da mu nitko nije držao štangu. Držao je Bandić štangu moćnijima od sebe; znao je on kako se politika „žetončićima“upotrebljava kao umijeće održavanja. A bogme su i njemu više vlasti morale držati štangu da se uz toliko optužnica održi na slobodi i na vlasti. Tko se tome divio, neka se i dalje vara; a tko je mislio da se tako uništava supstancija samoga grada i ugrožava budućnost države, na žalost, dolazi na svoje.