Pitanje je koliko će još dugo premijer Plenković moći zatvarati oči pred Janšinom nedemokratskom politikom u Sloveniji

Hrvatsko političko vodstvo snažno se trudi zadržati neutralnu poziciju u aktualnom sukobu mađarskog i slovenskog premijera Viktora Orbána i Janeza Janše s europskim političkim establišmentom i to nije teško razumjeti, iako nije riječ o principijelnom stavu, nego o poziciji koja je ponajprije rezultat političke pragme. Hrvatska za to ima niz političkih, povijesnih, ekonomskih i inih razloga. Mađarska i Slovenija su naše susjedne zemlje, a dobri odnosi sa susjedima, s kojima u ovom slučaju dijelimo i članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, svakako trebaju biti prioritet naše vanjske politike. Ni s Mađarskom ni sa Slovenijom to nije bilo jednostavno ostvariti, iako je Mađarska u nekim ključnim situacijama za Hrvatsku, ne samo 1991., nego i 2011., kada je snažno podržala hrvatsko članstvo u EU, doista odigrala pozitivnu ulogu, što joj Hrvatska neće tek tako zaboraviti. S druge strane valja naglasiti da Orbán vodi sustavnu politiku širenja mađarskog političkog, ekonomskog, financijskog, kulturnog i sportskog (putem investicija u nogometne stadione i kupnje nogometnih klubova) utjecaja na područjima koja je nekoć obuhvaćala tzv. velika Mađarska, koja se, naravno, prostirala i na velikim dijelovima današnje Hrvatske. Paradoksalno je da Orbán u širenju mađarskog utjecaja u Sloveniji ima saveznika u slovenskom premijeru Janši, o čemu svjedoči recentno mađarsko preuzimanje slovenskih banaka i kompanija, kao i ulazak mađarskog kapitala u ključne slovenske infrastrukturne projekte. Ne treba naglašavati koliko je Orbánu važno što je osim utjecaja u Sloveniji u Janši dobio još jedan glas (pored onog poljskog premijera Mateusza Morawieckog) u Europskom vijeću, što je Orbánu osobito važno u situaciji kada mu prijete europske sankcije i restrikcije u povlačenju europskog novca zbog kršenja europskih vrijednosti u Mađarskoj.

Aktualno hrvatsko partnerstvo s Janšom također izaziva brojne nedoumice iako ne treba previše objašnjavati da je normalizacija odnosa Zagreba i Ljubljane u neupitnom interesu i jedne i druge zemlje. Nakon toliko iracionalnosti i balkanske zadrtosti u odnosima Hrvatske i Slovenije proteklih nekoliko desetljeća, aktualno poboljšanje odnosa isključivo je rezultat promjene stajališta na slovenskoj strani s obzirom na to da je Janšina vlada odlučila dati primat poboljšanju bilateralnih odnosa i privremeno odustati od rješavanja otvorenih bilateralnih pitanja, što je svim prethodnim vladama u Ljubljani bio prioritet. Čini se kao da je Janšina vlada napokon shvatila da Slovenija više nije u superiornom položaju u odnosu na Hrvatsku, koja je u međuvremenu postala članica EU i Slovenija je više ne može ucjenjivati kao što je to činila u vrijeme kada Hrvatska nije bila članica EU i kada je Slovenija odlučivala o njezinu članstvu. Ljubljana je odustala i od ucjenjivanja Hrvatske ulaskom u Schengen, što je zapravo bila zadnja prilika Sloveniji za ucjenu Hrvatske, iako je pomicanje Schengena sa slovenske granice na istok Hrvatske neupitan nacionalni interes Slovenije.

Sve je to nesumnjivo dobro za hrvatsko-slovenske odnose, koji su primaran interes Hrvatske zbog brojnih razloga, ali ponajprije zbog činjenice da je Slovenija danas jedan od najvažnijih trgovinskih i gospodarskih partnera Hrvatske. Međutim, recentna radikalizacija slovenskog premijera i njegovo otvoreno promoviranje populističko-desničarske politike ugrožava slovensku poziciju u Europi, ali isto tako i dobre hrvatsko-slovenske odnose. Početak Janšina šestomjesečnog predsjedanja Vijećem EU pretvorio se u veliki skandal, a sada se i cijeli sastav Europske komisije koji je tim povodom stigao u Sloveniju mogao uvjeriti u ono na što već dulje od godinu i pol dana upozoravaju slovenski i europski mediji, opozicija, kulturnjaci i intelektualci: da vladajuća stranka u Sloveniji s Janšom na čelu neumorno širi netrpeljivost i mržnju prema političkim neistomišljenicima, zatire kritične glasove i neovisne medije, ograničava djelovanje nevladinih organizacija, uspostavlja političku kontrolu nad državnim institucijama koje bi trebale djelovati neovisno i politički intervenira u ovlasti sudbene vlasti. Drugim riječima, Janšina vlada ugrožava vladavinu prava u Sloveniji. Upravo zbog toga su europski mediji i političari Sloveniju posljednjih dana i tjedana počeli svrstavati u društvo Orbánove Mađarske i Poljske Jarosława Kaczyńskog, čiju je politiku povratnik u poljsku politiku Donald Tusk prije nekoliko dana nazvao “zlom” koje je obećao poraziti na sljedećim izborima. Sve to, dakako, otvara pitanje koliko će hrvatski premijer Andrej Plenković moći zatvarati oči pred nedemokratskom i autoritarnom Janšinom politikom u Sloveniji i koliko će dugo, zbog prijateljskih odnosa s Janšom, moći šutjeti o Janšinim potezima u Sloveniji. Pitanje je i koliko će dugo Hrvatska izdržati sa svojim neutralnim stavom u odnosu na sankcioniranje Orbánove Mađarske s obzirom na to da se pritisak na Orbána intenzivira, a ponovno se špekulira o mogućnosti da Europska komisija odbije mađarski plan oporavka i uvjetuje isplate iz europske blagajne vladavinom prava, što bi bio velik udarac za Orbána.

SVE UPUĆUJE NA ZAKLJUČAK DA BI I JANŠA MOGAO SLIJEDITI ORBÁNOV PUT I NAPUSTITI EPP

Orbánov manevarski prostor time se sužava i to je razlog zbog kojeg mađarski premijer već neko vrijeme dogovara novo političko savezništvo s europskim populističkim, desničarskim i suverenističkim strankama, nakon što je nedavno svoju stranku Fidesz povukao iz Europske pučke stranke, čime je samo preduhitrio izbacivanje Fidesza iz EPP-a. U ovom trenutku sve upućuje na zaključak da bi i Janša mogao slijediti Orbánov put i napustiti EPP iako Janša ovih dana u Bruxellesu to nije želio potvrditi. Janša je o tome nedavno razgovarao s liderom neofašističke talijanske Lige Matteom Salvinijem, a ovih se dana na istu temu, baš kao i Orbán, u Bruxellesu sastao s lidericom talijanske neofašističke stranke Braća Italije Giorgiom Meloni. Nova politička grupacija koja bi okupljala europske desničare na čelu s Orbánom, a koja je već objavila deklaraciju kojom najavljuje “reformu Europe” – i koja bi trebala okupiti Orbánovu stranku Fidesz, poljsku vladajuću stranku Pravo i pravda, francuski Nacionalni zbor Marine Le Pen, austrijsku Slobodarsku stranku, španjolski Vox, talijansku Ligu i Braću Italije, a možda i Janšinu stranku – trebala bi biti treća po snazi politička grupacija u Europskom parlamentu i ozbiljan izazov za EPP. Nova politička dinamika na europskoj razini na kušnju bi stavila i hrvatsku politiku prema Mađarskoj i Sloveniji. Jer, ako u tom slučaju Plenković nastavi podržavati Janšu i Orbána, Hrvatska može zaboraviti na Schengen i eurozonu, iako nas ne bi trebalo začuditi ako granice Plenkovićeve potpore Orbánu i Janši budu određene njegovom ambicijom za nastavak

• političke karijere u Bruxellesu.