Čemu kompliciranje i filozofiranje: ili si se odgovorno cijepio ili si neodgovorni, sebični i zatucani antivakser

Čemu kontrapunkt, čemu glazba, čemu književnost, čemu nastojanje da se čuje i razumije bilo čiju tuđu misao ili osjećaj, čemu kompliciranje i filozofiranje, čemu... kada sve može biti tako jednostavno, crno-bijelo. Ili si ustaša ili si partizan. Ili si Hrvat ili si Srbin. Ostali ionako nisu važni. Ili si domoljub ili si izdajnik i jugokomunjara. Ili si dragovoljac Domovinskog rata ili si dezerter. Ili hodaš za život ili propagiraš ubojstvo. Ili si euforičan pobjednik ili si vječna žrtva. Ili si svoj na svome sretan ili si gnjevan na čitav svijet. Čemu tražiti nijanse, čemu ulaziti u tuđe cipele kad sve može biti tako prosto, jasno i jednostavno. Crno-bijelo.

Da nastavimo niz: ili si odgovoran, brižan i solidaran građanin koji se cijepio i cijepit će se koliko god puta treba i kad god ti političari i stručnjaci kažu ili si sebičan, zatucan i glup antivakser. I ravnozemljaš. Ovih se dana razmahala i sve druge pomela ova posljednja spomenuta “diferencijacija” po crti oko koje se na sasvim novi način i po nekim novim kriterijima događa pregrupiranje “snaga”. A ja ipak kažem hvala vam lijepa na toj svetoj jednostavnosti i generaliziranju. I vraćam se kontrapunktiranju, opažanju i razlikovanju nota, slova i niti od kojih je satkan svijet, svemir i naši kratki životi u njemu.

Među tim različitim tkaninama i bojama su i naši strahovi i sumnje. Svatko ima svoje. I, što je još važnije, svatko na njih ima pravo. To se zove sloboda izbora, dok god govorimo o stvarima koje su dobrovoljne, koje se zasnivaju na tome da nam netko nešto preporučuje, da nas netko u nešto uvjerava, a mi, na temelju što većeg broja informacija iz različitih izvora, ali i vlastitog iskustva i opažanja, razmišljamo, osjećamo i na temelju toga odlučujemo.

Svatko bi barem jedanput u životu trebao doživjeti neku vrstu diskriminacije. Tako će bolje razumjeti diskriminirane. To, nažalost, ne znači da jednom ili višestruko diskriminirani nisu u stanju koliko sutra postati fanatični diskriminatori.

Nekoga ću ovim tekstom iznenaditi i zbuniti, nekoga razočarati, a nekoga valjda i neočekivano oduševiti. Međutim, nikome ništa neću čak ni preporučivati, a kamoli nametati, propisivati, pozivati se na bilo koju stranu očito podijeljenog javnog mnijenja. A da je ono po pitanju cijepljenja podijeljeno, jasno govori statistika.

O nedosljednostima u preporukama, a osobito kontradiktornom ponašanju političara, ovisno o prigodi, suvišno je govoriti. Svatko zdravih očiju to je vidio. Međutim, ono do čega mi je stalo je sloboda izbora koja postoji i mora postojati dok god govorimo o stvari koja je dobrovoljna. Pokušajte zaboraviti na floskule tipa “opće je prihvaćeno”, “opće je poznato”, “većina se dogovorila i sporazumjela”... U kritičkom razmišljanju, svakom pisanju, a osobito novinarstvu takve isprazne generalizacije nemaju pravo glasa i znak su, u najmanju ruku, lošeg i površnog stila.

Kolumna je forma u kojoj autor iznosi u prvom redu vlastito mišljenje. Pa evo što ja mislim. Ako želite, ako osjećate da tako ispunjavate dužnost prema sebi i drugima, ili makar zato da vam život bude jednostavniji, cijepite se. S druge strane, ako imate bojazan od nedovoljno istraženog cjepiva, ako se više bojite mogućih neželjenih nuspojava nego same bolesti, ako vam se čini da ima i drugih načina, a osobito ako ste do sada sebe i bližnje savjesnim pridržavanjem ostalih mjera sačuvali od zaraze, odlučite po vlastitoj savjesti i pameti. Ono što je bitno jest sloboda izbora koja, dok god zakon ne propiše drugačije, postoji i mora biti uvažavana.

Najveća pogreška, logička i moralna, koju čini dio pobornika cijepljenja jest što sve one druge diskvalificiraju i ismijavaju po uvijek istoj staroj špranci poistovjećivanja s najgorim i najprimitivnijim mogućim uzorkom. To se zove javno žigosanje i sramoćenje. Kao ono kada lijevo-liberalni sve koji ne dijele njihove političke stavove i svjetonazor nazivaju neobrazovanim, krezubim ili bezubim primitivcima. Da ne citiram vulgarnije metafore. Ili kada svi desno orijentirani domoljubi sve one ljevije od sebe zbog bilo kakve kritičke misli o domovini i naciji proglašavaju mrziteljima svega hrvatskog. I jedni i drugi pritom za sebe uzurpiraju nešto što im nipošto isključivo ne pripada. Prvi su za sebe rezervirali inteligentnost, obrazovanost, uljuđenost, a drugi su, također jednako nemajući na to pravo, proglasili monopol nad ljubavi i brigom za domovinu.

Ja i ovom prigodom apeliram i na jedne i na druge da razmisle o opravdanosti vlastitog pravedničkog osjećaja i o tome odakle im pravo da isključivo sebi pripisuju ljudsko dostojanstvo koje pripada svima i da pokušaju samokritički uočiti kada i sami posegnu za podjelom po staroj špranci kolektivne histerije, huškanja ljudi na ljude.

Pritom, kada bi država cijepljenje proglasila zakonskom obavezom, svaki bi građanin opet imao pravo kritički razmisliti i odlučiti kako će se prema tome postaviti, s tim što bi bilo sasvim jasno da u tom slučaju osobna odluka uključuje i sukladne zakonske posljedice, beneficije ili sankcije. Barem mi koji malo duže živimo ovdje znamo što su to nepravedni zakoni. No, do tada imamo se svi, i jedni i drugi, ma koliko nam se mišljenja i slobodno učinjeni izbori razlikovali, držati zakona koji zabranjuju prisilu, kao što zabranjuju i svaku vrstu diskriminacije, pa tako i “na temelju razlike u zdravstvenom stanju”, kao što izričito kaže jedan članak trenutačno važećeg Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Voditi kampanju protiv cijepljenja bilo bi, imajući osobito u vidu sve koje je nažalost zakačio najteži smrtonosni oblik pandemije, strašno neodgovorno. Međutim, voditi kampanju za cijepljenje zastrašivanjem, neutemeljenim preuveličavanjem pogibelji i prijeteći očito diskriminatorskim mjerama, jednostavno je – protuzakonito, što je za zdravlje društva i razinu demokracije također vrlo neodgovorno i dugoročno pogubno.

Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli, a između igle i ravnopločaste Zemlje postoji još mnogo oblika života, misli, osjećaja, pa tako i načina da opstanemo, pazeći i uvažavajući jedni druge, na putu koji je za svakoga drugačiji i jedinstven, od točke do točke koje su nam, pak, jedine ama baš

• svima zajedničke: rođenja i smrti.

DIFERENCIJACIJA NA CIJEPLJENE I NECIJEPLJENE JE NOVA PODJELA PO STAROJ ŠPRANCI HUŠKAČKE HISTERIJE