Koliku odgovornost snosi RH za položaj bh. Hrvata i kako im sada može pomoći

Tuđman je stvorio Hrvatsku na svehrvatskoj pomirbi. Plenković i Milanović sunarodnjake u BiH mogu sačuvati na unutarnjem zajedništvu svoga i drugih naroda. Učinili su prvi korak. Ne svađaju se oko pitanja Hrvata u BiH. Mali korak za njih, veliki za pomirbu

Nisu uvijek Banski dvori i Pantovčak imali identičan stav prema Hrvatima u BiH. Osobito nakon rata. U posljednje vrijeme, međutim, zajedništvo oko te teme manifestira se na svim domaćim i međunarodnim skupovima. Nakon bruxelleskih skupova NATO-a i EU parlamenta, gdje se s manje ili više uspjeha lobiralo za njihov položaj, predsjednik Vlade Andrej Plenković nastavio je u subotu na forumu u Dubrovniku uvjeravati visoke dužnosnike o potrebi pravednije međunarodne politike prema bh. Hrvatima. S druge strane, predsjednik Milanović proteklih ih je dana obilazio po Hercegovini i središnjoj Bosni. Predsjednik “ljevičar” izgovarao je identične rečenice kao i premijer “desničar”.

Ova vanjskopolitička tema možda bude poticaj dvojici predsjednika u pronalasku zajedničkog jezika i oko unutarnje politike. Relaksiranje njihovih međusobnih odnosa ojačalo bi i zajedničku službenu vanjsku politiku. Apsurd je da trenutačno i iz takvih zategnutijih odnosa predsjednika i premijera izrasta idilična politika prema sunarodnjacima. U prošlosti je bilo crnih razdoblja, osobito nakon 90-ih, kada je tadašnji prvi čovjek Pantovčaka prednjačio u optuživanju i kriminaliziranju Hrvata. Njegove optužbe padale su na plodno tlo iz kojega i danas izrasta otrovno bilje. Kojim Bošnjaci “liječe” Hrvate. I neki potezi bivših premijera bili su izrazito štetni. Možda se i tu krije dio razloga zašto je hrvatski narod u BiH u tako teškoj situaciji.

Odnos RH prema BiH i tamošnjim Hrvatima nikada do kraja nije jasno promoviran. Službena politika od početka rata do danas zalaže se za cjelovitu državu s trima konstitutivnim narodima. Čak se to naglašavalo i onda kada je u ratu bilo nekoliko prijedloga domaćih i međunarodnih dužnosnika koji su na stol stavljali zemljovide s podijeljenom BiH. U te crtače granica nitko ne upire prstom, već u onu fantomsku podjelu, Tuđmanovu iz Karađorđeva. Prije svih, Bošnjacima je to argument o hrvatskim pretenzijama na tu državu.

Treba priznati da se ni Hrvati nisu iskazali u identificiranju s BiH kao svojom domovinom. Pojedinci, a i razne skupine izjavama su i potezima svome narodu nametali teret rušitelja države. Umjesto toga, zajedno s drugima morali su iskreno graditi BiH kao svoju domovinu. Za takvo što treba vizija, strategija, vjerodostojnost. I hrabrost. Nije ih bilo, pa i ne čudi što danas Bošnjaci, Srbi, a i međunarodna zajednica ne vjeruju u ono što hrvatski političari javno govore. Borbu za cjelovitu BiH doživljavaju kao fraze. Zbog toga ih se na sve načine pokušava diskreditirati. Brojne dobre i iskrene namjere Hrvatske pretvaraju u suprotnost. Kao preventivu da više ne bi pokušali ono u što su oni uvjereni da je istina. Devedesete su bile prijelomni trenutak kada su Hrvati trebali dogovoriti jasnu strategiju. I za nju imati svenacionalni konsenzus. Kako toga nije bilo, došlo je do katastrofalnih posljedica. Svoje političko slabljenje ubrzavaju vlastitim regionalnim i drugim podjelama. Ujedinjuje ih jedino strah od brojnijih, pa su se okupili oko jedne stranke. U protivnome, drugi će im birati predstavnike. Naučili su živjeti u jednoumlju. Takav ambijent idealan je za napredovanje nesposobnih. Ponajviše upravo oni daju ton podjelama. Destruktivci su tihu konstruktivnu većinu ušutkali. U takvu ozračju sve je manje onih koji tu žele živjeti. Od 90-ih broj Hrvata prepolovio se. Malo je mjesta na svijetu gdje se polovina jednog naroda iselila.

I Hrvati Hercegovine, središnje Bosne, Posavine te oni koji su izvan tih područja na politiku službenog Zagreba ne gledaju jednako. Svi je vide drukčije. Jedni misle da RH treba snažnije promovirati cjelovitu BiH, drugi da se treba više zalagati za prava Hrvata, treći da se prema nekim hrvatskim regijama u BiH odnose majčinski odnosno maćehinski.

Spas za hrvatsku opstojnost svehrvatska je pomirba. Unutar BiH trebaju tražiti točke spajanja između Hercegovine, Posavine, središnje Bosne… Trebaju uspostaviti međuopćinsku suradnju. Crkva treba riješiti sukobe koji su se prenijeli na narod. Unutar političkog zajedništva treba razvijati zdravi pluralizam. Hrvati iz BiH trebaju se pomiriti s Hrvatima iz RH. Da, da, u sukobu su. Ne razumiju se. Nakon svake financijski pomoći, za vrijeme izbora, uloge Hercegovaca…, animoziteti se pojačavaju. Paralelno s unutarnacionalnom pomirbom savezništvo s Bošnjacima mora se iskreno stvarati. I s drugim narodima. Samo u takvu normalnom ozračju hrvatski narod u BiH može preživjeti. I država BiH. Tuđman je stvorio Hrvatsku na svehrvatskoj pomirbi. Plenković i Milanović sunarodnjake u BiH mogu sačuvati na unutarnjem zajedništvu svoga i drugih naroda. Za takvo što učinili su prvi korak. Ne svađaju se oko pitanja Hrvata u BiH.

• Mali korak za njih, veliki za pomirbu.