Postoji li netko tko predsjedniku Republike može reći: Dosta, Basta!

Kakva je korist od toga da predsjednik Republike okuplja svoje građane oko pitanja koga zajednički mrze i pljuju, a ne oko toga do čega im je stalo i što zajednički mogu promijeniti na bolje?

Barem smo saznali kako izgleda ekstatični Bonucci. Talijanski nogometaš preokrenuo je finale Eura. Ne samo da je bio dobar na terenu, nego se pokazao vještim i u trolanju: Leonardo Bonucci je taj koji je u TV kameru pored terena urlao “It’s coming to Rome”, posebno bolnu rečenicu onima koji su pjevušili “It’s coming home”, i taj koji je kasnije dao Englezima savjet da jedu više paste ako žele biti prvaci u nogometu. To je, dakle, taj ekstatični Bonucci Italije.

A o tome što je “ekstatični bonus Dalmacije” i dalje se samo nagađa. Svi su sad već čuli za tu frazu koju je predsjednik Zoran Milanović izmislio u svojoj najnovijoj eskapadi, trolanju, ili kako već nazvati to čime se bavi samo da se ne bi morao baviti onime što mu je zaista posao. Svi su čuli, ali nitko da dešifrira i objasni značenje. Možda bi njegov glasnogovornik mogao izdavati mjesečne priloge za razlikovni rječnik Milanovićeva žargona i standardnog hrvatskog jezika. Pored fraze “ekstatični bonus Dalmacije” trebalo bi stajati: “ekstatični zanos koji se događa u Dalmaciji, a pokreće ga osoba čije ime počinje s Bo-”. Na primjer, Boris + zanos = bonus. Zoran Milanović u mladosti je nosio nadimak Basta. Vjerojatno ga nije dobio jer se znao zaustaviti, jer je znao kad je dosta, nego ga je dobio po onoj istoj logici po kojoj čovjek niskog rasta završi s nadimkom Jablan. Ne zbog odlike koju svi vide, nego zbog onog što mu nedostaje, a dobro bi mu došlo. Milanovićev najnoviji ispad oko prosvjeda protiv divlje gradnje u izvedbi jednog od njegovih donatora u uvali Vruja otvara niz važnih pitanja. Ali otvara i jedno specifično, ne manje važno: ima li, konačno, nekoga tko predsjedniku Republike može reći dosta, Basta? I ako ima, u kojem trenutku takav netko nastupa i spašava jedan mandat koji se pretvorio u lančani sudar vrijeđanja i bullyinga? Vruja je, možda, točka preokreta. Ako pogledate komentare pod Milanovićeve Facebook-poslanice, vidjet ćete dosta indicija da je s vrijeđanjem Dežulovića prevršio mjeru u očima kritične mase građana. Puno je onih koji na ovom konkretnom primjeru zaključuju: ne, ovo nije razina ponašanja bilo koga izvan vrtićkog dvorišta, a i to samo kad odgajateljice piju kavu i ne gledaju što se događa ili nemaju više volje da odgoje neko dijete koje se jednostavno ne da odgojiti. Puno je i onih koji to ne zaključuju na nekom pojedinačnom primjeru, pa ni na ovom, ali koji nakon niza vrijeđanja svega i svakoga, nakon što vide da to nisu ispadi, nego sustav, dolaze do istog zaključka: dosta, Basta! S druge strane, nitko ne spori, puno je i onih koje ovaj ili onaj Milanovićev napad oduševi. Ali kakva je korist od toga da predsjednik Republike okuplja svoje građane oko pitanja koga zajednički mrze i pljuju, a ne oko toga do čega im je stalo i što zajednički mogu promijeniti na bolje? Od huškanja, vrijeđanja, pljuvanja i mržnje nema nikad nikakve društvene koristi. Slučaj uvale Vruja i “ekstatičnog bonusa Dalmacije” zanimljiv je zbog još nečega. Boris Dežulović se branio od Milanovićevih uvreda tezom da nije on (Dežulović) kao Plenković ili Jandroković pa da se Milanović s njime tako obračunava. To je zgodna, ali u biti iskrivljena teza. Ona polazi od pretpostavke da su neki ljudi zaslužili takve napade, a neki, eto, nisu. Dok, zapravo, nitko to nije zaslužio. Ni premijer ni predsjednik Sabora nisu zaslužili takav tretman predsjednika Republike. Nebitno kako se tko zvao, to jednostavno nije normalno za demokratski razvijenu državu. I treba reći da nije normalno. Nije to zaslužio ni Milorad Pupovac. Nije to zaslužio ni Žarko Puhovski, dvostruka žrtva, ne samo Milanovićeva, nego i žrtva javnosti koja se ponašala kao da je Puhovski meta koja je zaslužila biti pogođena i ne zaslužuje zaštitu od bullyinga. A svi zaslužuju takvu zaštitu. Nitko ne zaslužuje da se predsjednik Republike s njime obračunava tako kako to čini Milanović. Ni Dalija Orešković to nije zaslužila time što je radila svoj posao u odvjetničkom uredu, pa makar i radila s Janafom. Ni Boris Dežulović zbog toga što – hm, ako smo dobro shvatili – ima bradu i nema fakultet?! Nije problem u svima njima, problem je jedan, ima ime i prezime, i svako jutro kad se probudi, prije nego što pojuri na Facebook umjesto u nove radne pobjede, ima šansu da se ne istresa

• nepotrebno na svojim sugrađanima.

Možda bi glasnogovornik Pantovčaka mogao izdavati priloge za razlikovni rječnik Milanovićeva žargona i standardnog hrvatskog jezika