Bio je prvi pravoslavni patrijarh na ustoličenju jednog pape – Franje
Carigradska patrijaršija ima 110 biskupa i oko tri milijuna vjernika, i predvodi u ideji zajedništva katoličkog i pravoslavnog svijeta
Susreti pape Franje i ekumenskog patrijarha carigradskog Bartolomeja I. uvijek svijetu šalju snažnu potrebu za zajedništvom katoličkog i pravoslavnog svijeta, odnosno Istočne i Zapadne crkve. No, tko je, zapravo, patrijarh Bartolomej I. u pravoslavnom svijetu?
Pljačka križara i turska vlast
Bartolomej I. rođen je kao Dimitrios Archondonis 1940. na grčkom otoku Imbrosu u selu Aghi Theodori. Studirao je teologiju najprije u Chalki u Turskoj, a nakon toga na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu te u Münchenu, da bi 1972. postao šef Ureda patrijaršije u Istanbulu, a 1990. mitropolit Chalkedona. Petnaest mitropolita Svetog sinoda bira ga 22. listopada 1991. za patrijarha ekumenskog carigradskog te s 51. godinu postaje 270. nasljednik apostola Andrije i počasni poglavar više od 300 milijuna pravoslavnih vjernika na svijetu.
Suradnju s Rimom stavlja na prvo mjesto, pa 2006. poziva papu Benedikta XVI. u Istanbul te je bio prvi grko-pravoslavni patrijarh koji je od crkvenog raskola sudjelovao na ustoličenju jednog pape, pape Franje.
Njegov naziv ekumenskog patrijarha seže daleko u povijest, od doba prijenosa carskog trona iz Rima u Italiji u “Novi Rim”, tj. novi carski grad – Carigrad, nakon 330. godine, a osim na svjetovnom, poprimao je sve veće značenja i na crkvenom području. Konstantinopol (Konstantinopolis, Carigrad, poslije Istanbul, Stambol), kao novo sjedište cara, počevši od 4. st. počinje zauzimati sve istaknutije mjesto i na crkvenom području. Dotad su, tijekom prva tri stoljeća kršćanstva, u Rimskom Carstvu, uz Rim na Zapadu, na Istoku dominirale Aleksandrijska i Antiohijska patrijaršija, ali sada, nakon selidbe trona, Carigradska patrijaršija pretječe po značenju Aleksandrijsku i Antiohijsku. Takav će položaj naposljetku potvrditi i ekumenski sabori. Dodatno se nastojalo učvrstiti ugled Carigradske patrijaršije i predajom da je na tom području djelovao i radosnu vijest širio sv. Andrija Apostol, brat apostola Petra, tako da je zaštitnik Rima sv. Petar, a zaštitnik Carigrada njegov rođeni brat – sv. Andrija.
Patrijarh Bartolomej I. (81) u pravoslavnom svijetu nosi titulu “Primus inter pares” (prvog među jednakima među ostalim patrijarsima), a puni naziv njegove titule je Njegova svesvetost arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. U stvarnosti se, zapravo, radi o simboličnoj prednosti među ostalim pravoslavnim patrijarhatima. No, zašto se on naziva ekumenskim, a ostali ne?
Naslov ekumenskog patrijarha, kažu izvori, počeo je prvi upotrebljavati carigradski patrijarh Akacije u 5. stoljeću, što je – zajedno sa sporom oko monofizitizma (nauka o isključivo božanskoj Kristovoj naravi, koji negira njegovu ljudsku narav) – bilo dovelo i do prvih ekskomunikacija između Rima i Carigrada koje su trajale 31. godinu. Kada je Carigradska patrijaršija objasnila da se patrijarh naziva ekumenski (sveopći, “vaseljenski”) kao onaj koji je nadležan za kršćane koji su diljem carstva kristijanizirani od strane misionara koji su pod njegovom jurisdikcijom, tada je i Rimu postao prihvatljiv naziv “ekumenskog patrijarha” i raskol je okončan.
Danas Sveta Stolica za carigradskog patrijarha i službeno koristi naslov “ekumenskog patrijarha”. No, patrijarh Bartolomej I. svojim je ekumenskim radom, osobito u bliskim i otvorenim kontaktima s Rimom i s poglavarom Katoličke, taj naziv proširio i na opće jedinstvo kršćana. Zapravo, drži se kako je na kršćanskom Istoku oduvijek postojao određeni osjećaj za prvenstvo (primat) rimskog biskupa, no ne toliko u smislu pravne nadležnosti nad svim kršćanima svijeta, nego više u smislu predsjedanja u ljubavi i prvoga među jednakima, u smislu prvenstva časti. Kada je došlo do raskola, to je prvenstvo baštinio biskup “novoga Rima”, carigradski patrijarh i, ako bi došlo do sjedinjenja, to bi prvenstvo bilo vraćeno biskupu Rima, tj. papi.
Sam razvoj Carigrada, tj. Konstantinopola važan je za kršćanstvo. Naime, prema časopisu Orthodoxia već je u vrijeme apostola Pavla izraslo kršćanstvo u Sredozemlju grčkoga govornog jezika. Za razliku od svojih prethodnika, car Konstantin je podupirao kršćanstvo. Premjestio je glavni grad Rimskoga carstva u Bizant, koji se od tada zove
Konstantinopol, Konstantinov grad ili “novi Rim”. Kanon 28. kalcedonskog sabora (451.) daje Carigradu, novom Rimu, drugo mjesto iza prvoga Rima. Njegova katedrala, Hagia Sophia (Aja Sofija – Sveta Mudrost) bila je više od 1000 godina središte religioznog života u istočnome kršćanskom svijetu. I nakon križarske pljačke Konstantinopola 1204., i nakon pada pod tursku vlast 1453., ostao je carigradski patrijarh vrhovnim poglavarom svih pravoslavnih zajednica u turskome osmanlijskom carstvu. Zbog prisilne povezanosti patrijarha s turskom državnom vlašću odvajali su se pojedini narodi od vlasti turskog carstva, ali i crkve tih naroda od organizacijskog jedinstva s Carigradskom patrijaršijom. U 20. stoljeću najveći je dio Grka napustio Tursku. Toj patrijaršiji pripada vrlo mali broj Grka koji danas žive u Carigradu, mnoge biskupije u Grčkoj, sve grčkopravoslavne biskupije i nekoliko drugih pravoslavnih biskupija “ekumene”, tj. “cijele nastanjene zemlje” (postoji između crkava grčkoga govornoga područja i drugih pravoslavnih crkava različito shvaćanje i spor oko nadležnosti nad pravoslavnom dijasporom, odnosno vjernicima koji nisu na matičnom području pojedine pravoslavne crkve). Godine 1924. Carigrad je kao prva pravoslavna Crkva uveo gregorijanski kalendar. Patrijaršija ima 110 biskupa i oko tri milijuna vjernika. Sjedište poglavara je u Istambulu.
Predgovor za papinu knjigu
U vođenju dijaloga s Katoličkom Crkvom na prvom se mjestu nalazi Carigradski Ekumenski patrijarhat. On je ušao u taj dijalog pripravljen već desetljećima; prvi ga je započeo, u njemu je najdalje došao i najviše učinio. Prvi službeni izravni kontakti između dviju Crkava postoje već za Ivana XXIII. i prije Sabora. Slijedili su brojni kontakti: pisma, brzojavi, čestitke, delegacije, promatrači, komisije i susreti. Do danas Carigrad i Rim vode intenzivan dijalog ljubavi i tako se spremaju za teološki dijalog, kako je zapisao don Jerko Barišić, odličan poznavatelj ekumenskih kretanja.
Taj dijalog papa Franjo i patrijarh Bartolomej I. potiču na razne načine, pa je patrijarh Bartolomej I. napisao i predgovor za papinu knjigu “Naša majka Zemlja“, koja je lani objavljena i kod nas.
“Naučili smo da postoji uska veza između ekumenskog dijaloga i brige za okoliš”, piše Bartolomej. “Došli smo do shvaćanja da, osim ekumenizma dijaloga među raznim kršćanskim vjeroispovijestima te ekumenizma mučeništva u kojem imaju udjela žrtve vjerske diskriminacije i nasilja, postoji i ekumenizam okoliša pred svjetskim klimatskim promjenama, koji sa sobom nosi implikacije i posljedice golemih razmjera za cijeli naš planet i njegove stanovnike”.
“Crkva koja zaboravlja moliti za prirodni okoliš, Crkva je koja odbija ponuditi hranu i piće čovječanstvu koje pati. U isto vrijeme, društvo koje zanemaruje poslanje brige za sve ljude, društvo je koje loše postupa s Božjim autentičnim stvorenjem, kojemu priroda pripada. Poslije svega, briga za okoliš uključuje također brigu za ljudske probleme siromaštva, gladi i žeđi. Ta veza snažno dolazi do izražaja u prispodobi o posljednjem sudu, kada Isus kaže: ‘Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me’ (Mt 25, 35).“, piše Bartolomej u predgovoru papi Franji.
Patrijarh Bartolomej I. prije pet godina posjetio je Hrvatsku započevši susret u Zagrebu zajedničkom molitvom s ondašnjim patrijarhom SPC-a Irinejem. Otvorio je simpozij o srpskim novomučenicima, nakon čega je posjetio Jasenovac, gdje je služio liturgiju i blagoslovio obnovljeni episkopski dvor u Pakracu.
Naučili smo da postoji uska veza između ekumenskog dijaloga i brige za okoliš, spoznali da postoji i ekumenizam pred klimatskim promjenama Bartolomej I.
u pregovoru papine knjige “Naša majka Zemlja”
Naše djelovanje u ekologiji mjeri se učinkom na ljude. Crkva koja zaboravlja moliti za okoliš odbija ponuditi hranu čovječanstvu koje pati Bartolomej I.
o velikoj povezanosti vjere i ekologije