Hoće li hrvatsko-ukrajinska ‘Šutnja’ uspjeti stati uz bok ‘Strikea’ i ‘Normalnih ljudi’
Dvije zemlje i dva grada. Hrvatska i Ukrajina, Osijek i Kijev. No priča svojom temom dotiče cijeli svijet jer riječ je o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem. Sve je počelo s tri romana Drage Hedla: “Izborna šutnja”, “Ispovjedna tajna” i “Kijevska piletina”, a uskoro pred gledatelje stiže TV serija “Šutnja”, od koje se mnogo očekuje, i to ne samo u Hrvatskoj. Nedavno je Vlad Riashyn iz Star Medije, jednog od koproducenata serije (uz hrvatski Drugi plan i njemački Beta Film) u intervjuu za Večernji list rekao kako se nada da je pred televizijskim gledateljima u Hrvatskoj, Ukrajini, ali i mnogo šire tek prva sezona “Šutnje” i da će se jaka međunarodna produkcija prihvatiti i novih sezona. Čini se da “Šutnja” ima sve adute za veliki uspjeh, ne samo uzbudljivu, dramatičnu i aktualnu temu, već i redatelja Dalibora Matanića koji je s tri sezone serije “Novine” dokazao da se i u Hrvatskoj mogu snimati televizijske serije zanimljive gledateljima širom svijeta. “Novine” su, naime, prva serija na nekom od slavenskih jezika koju je kupio Netflix, tj. serija koju je moglo gledati pola milijarde ljudi u 130 zemalja svijeta. Uz to, “Šutnja” ima i impresivnu glumačku ekipu koju s hrvatske strane predvodi Goran Bogdan, prvi i za sada jedini hrvatski glumac koji je bio nominiran za najboljeg europskog glumca, i to za glavnu ulogu u filmu “Otac” redatelja Srđana Golubovića, dok je na ukrajinskoj strani prvo ime njihova velika zvijezda Ksenija Mišina. “Šutnja” tako postaje jak hrvatski priključak trendu koji već dulji niz godina vlada svijetom televizije, ekranizaciji uspješnih romana. Taj se trend može podijeliti na tri glavne kategorije. U prvoj su serije koje u potpunosti slijede predložak i time književnost nadograđuju još jednim umjetničkim djelom. Slijede serije koje su velike sve dok imaju čvrstu poveznicu s predloškom, da bi se zatim zbog raznoraznih razloga, među kojima je, naravno, najvažniji novac, odmakle od predloška i postale nešto posve drugo. Ne i podjednako uspješno. A tu je i treći rukavac: serije koje dokazuju moć televizije, one koje su krenule od (najblaže rečeno) prosječne literature da bi postale najgledaniji i najpopularniji televizijski sadržaj svog vremena.
Prvi dio ove priče, kada televizijski autori genijalno nadograde literaturu, možda je najjednostavnije objasniti na dvije britanske serije: “Strike” i “Normalni ljudi”. “Strike” ima već četiri sezone, dok je peta, prema romanu “Nemirna krv” u pripremi. Riječ je o kriminalističkoj seriji koja prati romane Roberta Galbraitha, što je samo pseudonim koji je za svoje krimiće odabrala “mama” Harryja Pottera – J.K. Rowling. Ona je napisala velike romane, izdvojivši se iz “mora” novih krimića glavnim junakom kojeg je stvorila. On je Cormoran Strike, bivši vojni policajac, koji se vraća London kao slomljen čovjek. Služeći u misiji u Afganistanu, izgubio je desnu potkoljenicu, a dugi dani u bolnici i težak oporavak doveli su do toga da ga je napustila jedina žena koju je ikada volio. Ne znajući što i kako dalje, otvorio je detektivsku agenciju, naoko predodređenu za neuspjeh. No, kada zaposli Robin Ellacott, mladu ženu koja sa sobom također vuče traume iz prošlosti, stvari se počinju mijenjati i njih dvoje počinju uspješno rješavati zamršene zločine pred kojima je policija nemoćna. Svaki roman, kao i svaka sezona serije, jedna su priča, ali u svakom se dalje razvija odnos glavnih junaka. Rowling je stvorila uzbudljive, iako na prvi pogled staromodne krimiće, a ujedno je i jedna od izvršnih producenata serije, što jasno dokazuje da, iako ne radi na scenariju, čvrsto stvari drži u svojim rukama. Sama serija doslovno slijedi njezine priče, ali i postepeni razvoj ljubavi glavnih junaka, koji je od prvog susreta (u knjigama i na ekranima) nabijen finom, iako prigušenom erotikom. Za uspjeh serije, osim same autorice, najzaslužniji je izbor glavnih glumaca, a to su Tom Burke, kojeg hrvatski TV gledatelji znaju kao jednog od junaka najnovije verzije “Tri mušketira”, te nama prije te serije nepoznata Holliday Grainger. Jasno je da je autorica romana bila presudna i kod izbora glumaca, ali i u radu s njima, jer oni doslovno, od njegova gotovo neprimjetnog šepanja do nijanse njezine kose, slijede ono što je zapisano u knjigama.
Kod jednako uspješne, režijski i glumački i spektakularnije serije “Normalni ljudi” priča je nešto drugačija. Sally Rooney, Irkinja rođena 1991., koja slovi za najznačajniji književni glas svoje generacije, i to mnogo šire od Velike Britanije, napisala je malen ljubavni roman, kroz koji kao da je provukla sve naše ljubavi, gubitke, nesigurnosti, rane, ludosti... Bila je to literarna senzacija, roman koji je te 2018. godine nominiran za nagradu Man Booker, nagradu Dylan Thomas i nagradu Women’s Prize for Fiction. Činilo se da ne može više i bolje od toga. Ali, naravno da su na BBC-ju prepoznali nevjerojatan televizijski potencijal te priče. Seriju u dvanaest epizoda (po 25 minuta svaka) producirali su BBC Three, Hulu i Screen Ireland, a scenarij su, uz samu autoricu, napisali Alice Birch i Mark O’Rowe. Režijski je ta serija ravnopravno pou