Moji dani s talibanima, većina njih je zapravo dobra
Privreda, energetika, sudstvo, socijala, zdravstvo, obrazovanje… da zaboli glava od problema koji su tu. Toliko je sve to složeno da mi se čini da je najgore što su Amerikanci mogli napraviti talibanima uvaliti im da vode državu
Uzbečki policajac nevoljko uzima putovnicu, dodatno mrk, odrješit. Valjda je ovaj granični prijelaz trenutačno najozbiljnije mjesto na svijetu pa mu se i licem treba prilagoditi. Skenira, pregledava biometrijske zapise, COVID potvrde, testove, kodove, dozvole, geometrije, i dok drugi stavlja opremu na rendgen, zapitkuje na sporom ruskom: gdje, kada, kako, zapravo najviše zašto? Kao da mi je spori ruski razumljiviji od brzog. Odgovaram jednako njemu nerazumljivo na engleskom. Sporo. Tu i tamo dobaci mi zabrinjavajući pogled. Konačno u tom njegovom digitalnom svijetu, udari i ovozemaljski pečat, zlokobno tup, ali ujedno i odrješavajući. Konačan. S pečatom i ja gubim motiv da budem nasmiješen i simpatičan. Gazim most preko rijeke Amu-Darje. S noge na nogu. Kolone kamiona tu su parkirane danima. Većinom su pretovareni brašnom, koje je sada na ničijoj zemlji. S druge strane mosta, jarbol bez zastave i betonska kućica. Trebalo bi negdje pisati i dobrodošli u Islamski Emirat Afganistan. Ne piše. Dobrodošao ili ne, ipak idem dalje. Sam. Samo dva taksi-vozača, ruku opterećenih snopovima afgana, novčanicama koje bezuspješno pokušavaju zamijeniti za dolare. Licitiraju iznose kao na burzi. Lošeg posla se klonim, valuta svaki dan gubi vrijednost, ovim tempom i ubrzo bi to mogao biti potpuno bezvrijedan papir.
Pasje vruće podne, a granica zatvorena do dva. Vrijeme je za molitvu. Dolaze njih četvorica. Kao Beatlesi u onoj buntovnijoj fazi – duga kosa i brade. Bez lenonica. Zamotani, a kalašnjikovi im se klate kao bas-gitare. Prvi, života mi, kao Ringo Star. Možda i jest? Promijenio krv, pobjegao od obožavateljica i neplaćenih poreza u domovinu hašiša i heroina. Rokerski raj. Ali nije! Predugo sve to traje. Pjevušim “Let It Be”. Besposlen um se igra. Beatlesima. Rendgen i traka za prtljagu ugašeni. Jedini znak života, trepteća zaustavna crvena lampica. Kompjutori ugašeni. Šalteri zatvoreni. Prašina. Tišina. Ringo uzima putovnicu. Na stolu bilježnica i radiostanica. Među ukrivo povučene linije, umjesto imena upisuje grad rođenja, umjesto prezimena, upravu koja je izdala putovnicu. Gdje treba unijeti datum rođenja, unosi dan isteka putovnice 21. 4. 2024. Dolazim iz budućnosti. Strah me pomisliti kakve. Nije ni bitno. Posve sigurno nitko nikada u toj bilježnici neće pronaći nikakvu iskoristivu informaciju, a ponajmanje vrijeme ulaska u zemlju. Talibanima to ionako ništa ne znači. Oni su neopterećeni potrebnim znanjem. A ostalo? Ionako će dati Bog. Pa kako god.
Izubijao mi je putovnicu
Udari ishlapjeli pečat. Nema tinte. Prazna stranica prkosi. Udari opet. Ništa. Vrati izubijanu putovnicu. Vidim kako podcjenjuje trag na papiru. Da su ikakva smisla imali ti pečati, ne bismo ovdje sada bili mi. Ajde. Poluosmijeh. Ohrabrujuće puno, s ove strane rijeke. Idemo. Dalje.
Ostala trojica, naherena na rampu, s crnim turbanima, samo gledaju. Jedan me pita kako sam. Sangee? Paštunski. Kažem manana, hvala. Prvi put, nakon toliko godina, oči u oči s talibanima. Malo je i nestvarno da se onako džntlmenski pitamo za zdravlje i komentiramo vrijeme. Da je pet, možda bismo i sjeli na čaj. Ali nije. Trebamo li se plašiti? Možda je i njima ovo prvi put da gledaju stranca, ali ne preko nišana. Svi smo nekako, ovim susretom, pomalo neugodno zatečeni. Ne znam bih li se nasmijao ili, prigodno, ostao uzbečki mrk.
Nekoliko godina ranije, s hrvatskim vojnicima u Mazari Sharifu, američkim konvojem u Kabulu ili britanskim specijalcima u Kandaharu, uvijek su sa suprotne strane bili… talibani. Nevidljivi. Nemilosrdni. Prepredeni. Bradata lica spremna u svakom trenutku iskočiti iz zasjede, dignuti u zrak i vas i sebe. I putnike namjernike. Sjećam se kako su mladi, nervozni, golobradi američki vojnici, prateći konvoj, okretali strojnice prema bilo kojem automobilu koji bi se makar i slučajno približio. Ali uz sav taj oprez, oni su se ipak približavali i stalno sa sobom odnosili živote, uvijek čekajući iz neke sjene.
Sada je teško ova egzotična, ali na kraju ipak simpatična lica spojiti s mirisom baruta i smrti. Mladi su to momci. Oko dvadeset, ne više. U dugim bije
lim košuljama, omotani maramama, turbanima i redenicima. Nimalo neprijateljski raspoloženi. Nekako su dostojanstveni. Gledaju. Krećemo kroz pustinju u grad Mazari Sharif. Vjetar nanosi pijesak na asfalt. Sjećam se mog naslova od posljednjeg posjeta: „Tamo gdje završava asfalt počinju talibani“. Prikladan je i danas. Samo su planinske kozje putove zamijenili glavnim gradskim trgovima.
Game of Thrones likovi
Mazari je desetljećima bio srce Sjevernog saveza. Glavnim oponentima talibanima. Slavni Shah Massoud, vođa Tadžika sa sjevera, tu je naokolo, po vrletima i klancima, pripremao zasjede; najprije Sovjetima pa onda i talibanima. Amerikance je kronološki propustio, uvijek vješto balansirajući između radikalnijeg islama i trgovine heroinom. Kako god, nakon što su ga samoubojice Al-Qai’de riješili, s vremenom je istina postajala sve manje bitna, a legenda o velikom pandžirskom lavu sve veća i veća. Nešto poput bliskoistočnog Che Guevare. Drugi veliki vođa, general Dostum, Uzbek, od kojega se ovaj put mnogo očekivalo, odlučio je svoje stare kosti, umorne od ratovanja, prebaciti preko rijeke. Ipak su bolje toplije noći u vili s bazenom, uz miris pečene janjetine, od gladnog bauljanja po pećinama planinskog lanca Mammal koji omeđuje grad. Obojica, onako, Game of Thrones likovi. Sa sjevera. Imaju i sinove, koji nikad neće doseći očinsku bitnost. Obojica su bili surovi. Prepredeni. A zima tek dolazi. Winter is coming.
Oni kojima je vanjska politika samo rubrika koja popunjava program u vijestima, prije sportskih minuta, često znaju miješati talibane i ISIL-ovce. Razlika je u pravilu velika, možda se tek radikalni islam provlači kao zajednički nazivnik. Talibani se ne vole nazivati talibanima. Ta riječ im je čak pomalo i uvredljiva, a znači učenik, student. Jer, potekli su iz medresa, vjerskih škola u Pakistanu. Kada kažeš taliban, to bi otprilike bilo kao da nekog HOS-ovca s početka devedesetih nazoveš… pučkoškolcem. Talibani sebe i svoje suborce, braću, nazivaju mudžahedinima. Svetim ratnicima. ISIL-ovci su bili neusporedivo nasilniji. Njihov kalifat u Iraku i Siriji bio je utočište teroristima, psihopatima i sadistima koji su većinom uvezeni iz Europe. Oni najluđi, kao druga, neprilagođena generacija arapskog svijeta na Zapadu, došli su iz Londona, Pariza ili Berlina. Rezanje glava pred kamerama u Raki, bacanje homoseksualaca sa zgrada u Mosulu ili strijeljanje stotina kurdskih dječaka i ostala nezamisliva zvjerstva bila su ISIL-ova rutina. Talibani, ipak, u korijenu, nisu takvi. U svakom slučaju, da se razumijemo, nisu ni majčine dušice, ali ni svirepi sadisti. Nisu ni kompromisni, nema sumnje. Ali nisu ni psihopati. Radikalni islam, šerijatski zakon, gaženje ljudskih prava i progon svih onih koji se ne slažu s tom idejom o bivstvu, talibanski su potpis. Ali, ima tu još nešto.
Dobivam dozvolu bez mita
Kad sam već tu, sjedimo prekriženih nogu na podu i pijemo čaj sa Zabiullahom Noranijem. Najviše rangiranim talibanom na sjeveru. Ni on nema više od 45. Staložen je i kooperativan. Vrlo jasno objašnjava što se može, a što ne. Dok priča, rukom sječe zrak. Ured miriše na šipak. On je jedan od onih mlađih vođa, kojem je jasno da bez labavljenja stege u odnosu sa stranim novinarima nema ni njima budućnosti. Talibanima je javni nastup katastrofalno loš. Svi samo govore o novim smaknućima, o truplima koja se klate obješena na trgu. O osveti. Norani je izvukao pouku od prošli put. Napominje mi kako nikad nije rukom taknuo pušku. Saznao sam i da je zapovijedao bombardiranjem Buda u Bamijanu. Pitam ga o Budama? Odgovara riječima koje ništa ne znače. Dobijem dozvolu. Odlazim. I da, nisam platio ništa. Nikakvi dolari nisu prošli kroz prste pa u džep. Prije samo
Pitam ih za Luku Modrića? Ništa. Dubrovnik? Ništa. Nikola Tesla? Ništa. O 300 hrvatskih vojnika koji su godinama bili smješteni u vojnoj bazi nedaleko od Mazarija, ne pitam. Pitaju me jesam li musliman. Kažem nepovjerljivo – ne. Katolik. Nemaju problema s time
mjesec dana novinarska viza značila je prolazak kroz labirint uhljeba kojima je stalno nešto trebalo plaćati. I to u pravilu bez izdanih računa. Čekam vođu ovih koji nose puške. Plan je ukrcati su u jedan od brojnih kamioneta koji patroliraju gradom. Čekam s dvadesetak talibana ispred. Većinom su mladi. Premladi da bi se sjećali posljednjeg puta. Neki imaju brade, neki dugu kosu.
I mene grebe brada. Nisam se brijao. Predugo. Znam da im ne smijem izgledati previše američki. Što god to značilo. Brada. Košulja dugih rukava. Hlače. Crno. Prolazi.
Vrlo prijateljski, rekao bih onako dječački radoznalo, ispipavaju teren. Pitam ih za Luku Modrića? Ništa. Prazan skup. Game of Thrones? Dubrovnik? Ništa. Nikola Tesla? Zbunjujem. Prestajem. O 300 hrvatskih vojnika koji su godinama bili smješteni u vojnoj bazi nedaleko od Mazari Sharifa, ne pitam. Nije prigodno. Pitaju me jesam li musliman? Kažem nepovjerljivo – ne. Katolik. Nemaju problema s time. A činilo se da bi mogli imati. Velikih.
Vremena imaju u izobilju
Stvari se mijenjaju. Neupitno. Idem zapaliti cigaretu ispred betonskih barikada koje su do jučer štitile bazu od samoubojica. Njih. Osjetim kako mi se ispod marama smiju. Zabavljeni kao djeca, pokazuju na promatračnicu. Jedan mi snajperom šara crvenom IC točkicom po čelu. Nije mi do smijeha, ali opet, jasno je da se poigravaju. Kao kada djetetu daš plastičnu pušku što izbacuje strelice s gumom na vrhu. Nije ugodno, mislim, ali ako budalu zabavlja, eto, zabavljaj se. Sigurno neću skakati pod cestu. Velika većina njih je zapravo dobra. Zlo je jako, ali dobrog je više.
Dolazi jedan stariji. Nasmijana lica odmah su zamijenili zabrinuti pogledi. Pristojno pokušavam pozdraviti i rukovati se. Odbija ruku. Kaže da je bio u Guantanamu devet godina u samici i da će poklati sve Amerikance. Isplazi jezik i pokazuje mi prstom ispod grla točno kako. Kažem mu da nisam Amerikanac. “Ameriki no, Ameriki no, no”. Njemu se ipak čini da jesam jer na njegovoj karti svijeta ako niste Afganistanac, onda ste Amerikanac. U pravom trenutku iz ureda iziđe zapovjednik i pozove me. Vrlo prijateljski. Onaj iz Guantanama se povuče. Nije mu više do klanja. U tako iznenada promijenjenim okolnostima, planiram još nešto usput dobaciti. Pomislim – ipak nije vrijeme za dobacivanje. Ičega. Ikoga. Ikomu. Juma Gul Haqmal je talibanski heroj. Dvadeset godina su mu Amerikanci, CIA, NATO, bespilotne letjelice, specijalci, helikopteri, snajperi, SAS, mogli staviti soli na rep. Desetljećima se skrivao po spiljama Tore Bore i sada je dočekao dan da iz rupe iziđe kao pobjednik. I izišao je. Duga crna brada, duga kosa i sjenilom namazane oči naglašavaju karizmu. Ulazim u ured. Barem petnaest plemenskih vođa sjedi uz zidove i čeka. Neki čačkaju nokte na prstima. Neki se igraju kočnicama na puškama. Klik-klak. Očito imaju vremena u izobilju. A i nemaju se više kamo žuriti. Gotovo nikakvi mehanizmi državnog aparata ne funkcioniraju. Snijeg će ubrzo pasti. Ovako ili onako.
Prije pitanja počne: – Čini se da su Amerikanci ovaj put naučili lekciju. Podvili su rep i nestali. Bili smo im ispred nosa. Cijelo vrijeme. Gledali su u nas očima i tražili nas. Svi dronovi, topovi, špijuni, sateliti, tenkovi. Ništa im nije pomoglo. A Bog će nama, koji smo preživjeli, dati snagu da uvedemo red u ovaj kaos koji su ostavili iza sebe. Korupciju i trgovinu drogom ćemo izbrisati. I to odmah, danas! To je bila rak-rana ovoga društva. Svatko tko proizvodi i prodaje opijum ili hašiš, bit će osuđen na smrt. Isto kao i homoseksualci. To više ne smije postojati ovdje. I neće!
Kolika je korupcija bila posljednjih godina, riječima je neopisivo. Cijeli sustav funkcionirao je na sisanju. Crpljenju. Generali su izmišljali satnije kako bi uzimali novac od plaća za nepostojeće vojnike, političari su bili toliko pohlepni da se oko 10% državnog BDP-a slijevalo na privatne račune u Dubaiju. Godišnje je Afganistan izvozio za oko šest milijardi dolara heroina. I sve je to prolazilo kroz šake političke elite u Kabulu. Amerikanci su pumpali milijarde, a onda ih opet kroz razne logističke i zaštitarske firme, kao rikverc, vraćali nazad. Cijelo to vrijeme, tamo gdje je prestajao asfalt, rasli su talibani. Odrasli su neobrazovani, ali i odlučni da se bore. Opet i opet. Ljudima je bilo dosta predatorske policije, rasute vojske, posvađanih plemenskih vođa i pohlepnih političara. Iako nitko nije mogao slutiti da će oni u samo tjedan dana pregaziti Afganistan, i to u papučama i sa starim ruskim kalašnjikovima. Ali tako je očito moralo biti. I tako jest.
Svi oni koji su imali nešto protiv ovoga režima danas bezglavo pokušavaju napustiti zemlju. Velika većina njih već je dulje vrijeme na bodljikavim žicama i u kampovima između Kladuše i Bihaća, pokušavajući ući u EU. Neki još čekaju na posljednji let s kabulskog aerodroma. I jedni i drugi besano čekaju novi dan. Ako svane. Osvete su već počele, nema sumnje, ali ni približno onoliko i kako se očekivalo. Talibani su i dalje suzdržani. Ni jedna vojna baza nije opljačkana, a broj civilnih žrtava je minimalan. I ne samo to, prije nekoliko dana talibani su napali kampove ISIL-a na granici s Pakistanom. Jednom ih je skupo koštalo koketiranje s terorizmom. Čini se da dva puta ne žele ponoviti istu pogrešku. I talibani uče. Kako god.
Sjedim pokraj Plave džamije. Nikada u posljednjih 20 godina ovdje nije bilo sigurnije. Neusporedivo. I sam se, neočekivano, moram pomiriti s činjenicom da od svih loših stvari koji su ovdje dogodile, talibani su najmanje loša. Barem su donijeli mir. Kakav takav. A to je ovdje puno. Iako sve počiva na jedinom mehanizmu vladanja koji imaju… čistom strahu. Zločin i kazna u istom trenutku na istome mjestu. A ljudi se previše plaše da bi išta napravili.
Banke, policija, vojska, sudovi, aerodromi… ništa nije u funkciji. Kada si u ratu, stvari su jednostavne. Imaš hranu, oružje i neprijatelja. I to je to. Ali u miru sve je kompleksnije. Privreda, energetika, sudstvo, socijala, zdravstvo, obrazovanje… da zaboli glava od problema. Toliko je sve to složeno da mi se čini da je najgora stvar koju su Amerikanci mogli napraviti talibanima to što su im uvalili da vode državu.
Ostavili su pritom i tisuće ljudi koji su surađivali s NATO-m; od vozača kamiona, medicinskih sestara do prevoditelja. Na milost i nemilost. Ali procijenili su unaprijed da su ti izgubljeni ljudski životi mala cijena naspram preskupe talibanske mišolovke koja je stajala bilijune, trilijune. Toliko je to nula da je nezamislivo i svejedno. Pobijedili su u svakoj bitci, a izgubili su rat. Zvuk koji dopire iz dvorišta jedne male škole na periferiji isti je kao i na bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Dječji glasovi, strka, vriska, smijeh. Kada se otvore velika željezna vrata, vidim da dječaci i djevojčice ne dijele dvorište. Ne dijele ni razrede. A kako se čini, premda talibani uvjeravaju u suprotno, vrlo brzo, do ugovorenog vjenčanja, neće dijeliti baš ništa. Plan je, a nameće se kao pitanje, da se djevojčice isključe iz sustava obrazovanja, isto onako kako su već isključene iz sporta. Kao što je isključena glazba. Kao što se isključuju brijačnice. Isključivo. Jedna od učiteljica kaže kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zapravo me iznenađuje da je spremna toliko otvoreno ne slagati se s novim pravilima. Kojih zapravo i nema. Jer bilo kakvo neslaganje vrlo lako može odvesti čovjeka tamo gdje ne želi bit. Ni pod koju cijenu.
Tiho priča: – U 21. stoljeću nije jasno kakvih oni imaju problema sa školovanjem djevojčica. Nikako da se dogovore što žele. Ili u njihovom slučaju, oni se uvijek lakše dogovore što ne žele. Svi živimo u neizvjesnosti, svaki dan, i mi i djeca. Sada je plan djevojčice isključivati iz škola nakon 6. razreda. Tako da se mogu udavati. Obrazovanje je posljednja nada koju Afganistan ima. Posljednja. Stanovništvo nam je mlađe od 25 godina i moramo ga učiti. Moramo. Da bičevanje i sakaćenje ne može donijeti nikome ništa dobro.
Nestali zmajevi, došli mobiteli
Sjećam se zmajeva koju su djeca, s krovova kuća, puštala pred zalazak sunca. U nebo. Sada ih nema. Pitam? Učiteljica kaže kako djeca imaju pametne mobitele, i igraju neke drugačije igre, te da se zmajevi puštaju još samo na selima. Žao mi je što više nema goniča zmajeva, drago mi je što tehnologija ipak mijenja i ovaj vrlo zatvoren svijet. Nadam se boljem. Ali to je već neka druga nada.
Budućnost? Talibani još uvijek, pripito, u zemlji gdje je alkohol najstrože zabranjen, uživaju u velikoj pobjedi. A mogla bi to vrlo brzo postati gorka pobjeda. A zanos bi mogao rastrijezniti realnost. Nažalost, narod ne može jesti metke. A zima dolazi! Hoće li Zapad po tko zna koji put poslati humanitarnu pomoć, koja u pravilu dolazi do onih kojima je najmanje potrebna. Ili su ruski interesi veći od bolne ne tako davne prošlosti te je li talibansko sjećanje kraće od potrebe za preživljavanjem? Hoće li Kinezi velikodušno ponuditi kredite, koje afganistanska vlada nikad neće moći vratiti, i tako dobiti prirodne resurse koji im očajnički trebaju. Tema je to neke druge priče. Previše pitanja bez odgovora. Talibani su dobili ovaj rat, ali ih tek čekaju mnoge neizvjesne bitke. A zima dolazi.