Javni natječaji alibi za kadrovski deficit
Jedan, dva, tri, četiri… izgubljeni! Prvi hit riječkog benda Let3 u pet riječi opisuje situaciju u kojoj se nakon samo četiri mjeseca na vlasti našla trojka iz zagrebačkog gradskog poglavarstva i njihov glavni stranački ideolog. Nakon samo 120 dana. A kako stvari stoje, da im se da i tisuću dana mira, ne bi im bilo dovoljno. Taj im luksuz, dakako, nitko neće priuštiti, ponajmanje mediji čije bi tekstove, analize i otkrića trebali iskoristiti za učenje, zbijanje redova, poboljšanje sposobnosti upravljanja i ispravljanje vlastitih grešaka. Mediji od kojih Možemo! bježi ko vrag od tamjana zapravo su im saveznici koji im otkrivaju ono što ni sami nisu znali. A da ne znaju, pokazuju iz dana u dan. Tomašević je uvjerljivo dobio zagrebačke izbore jer su mu birači gotovo plebiscitarno povjerovali da je pošten. Negativna selekcija temeljnih kriterija pri izboru političke vlasti tako se pokazala jednom od pogubnijih posljedica neskrivenog klijentelizma, očite korupcije i kriminalnog sustava koji je ustoličio bivši gradonačelnik. Sve to Zagrepčanima možda i ne bi bio problem da Bandić u posljednjim mjesecima života nije vidno gubio prepoznatljivi politički eros. Na kraju je izgubio i život, a Zagrepčani su na njegovo mjesto izabrali suštu suprotnost. Opciju o kojoj nisu puno znali, osim da ne namjerava krasti.
S obzirom na to da je taj problem riješio u startu, Tomaševiću je krajnje vrijeme da prestane s dokazivanjem svoga poštenja. Jer poštenje, kako vidimo, nije ni približno dostatna vrlina ni jamstvo uspješnoga političkog djelovanja. Dijagnoza vrha zagrebačke gradske vlasti zasad je sljedeća: pošteni, ali politički nedorečeni, ideološki fluidni, upravljački nespretni, socijalno neinteligentni i komunikacijski tajnoviti. Tomaševićev koncept transparentnosti, na kojem tako uporno inzistira, otišao je u drugu krajnost. Dok prekaljene partijske elite javne natječaje koriste kao krinku za uhljebljivanje podobnih kadrova, kod Tomaševića se pokazuju kao puki alibi za kadrovski deficit. Slučaj sa Srebrnjakom i Holdingom bio je test koji je pokazao da aktivizam još nije prerastao u političku stranku. Nitko ne tvrdi da Možemo! neće razviti političko umijeće, ali vremena je sve manje jer Zagreb doslovno puca po šavovima. Mandat koji drže uz pomoć sad već raskoljenog SDP-a obilježen je ishitrenim odlukama tamo gdje je valjalo dulje promišljati i otezanjem s rješavanjem problema koje je trebalo brzo prelomiti.
Unepotrebne političke zamke upada samo onaj tko nema dovoljno iskustva. Kako nemaju ni izgrađenu socijalnu mrežu izvan akademsko-aktivističkih krugova, dovode se u situaciju da ih argumentirano proziva onaj koji je godinama Bandiću držao ljestve. Nekoliko je tu paradoksa isplivalo na površinu, koji zbunjuju birače. Promatraču bode oči da u dva dosad najzvučnija kadrovska imenovanja, ona na Srebrnjaku i u Holdingu, Možemo! kao politička opcija s najmlađim članstvom postavlja ljude iz generacije svojih očeva. Kao da priznaju – nismo još dovoljno zreli za ozbiljne poslove. Stvar su zakucali s izborom šefa dječje bolnice, gdje su kao lijevo-liberalna opcija postavili profesora u mirovini ekstremno desničarskih stavova.
Idu i dalje pa za drugog člana uprave Holdinga postavljaju čovjeka koji je kao šef Hanfe svojedobno bio u institucionalnom sukobu s njihovim ekonomskim operativcem i članom Nadzornog odbora te iste firme. Taj isti nadzornik, prekaljeni financijski lisac s očitim privatnim interesom u poslovanju Holdinga, koji sebe ne libi zvati vukom a članove uprave ovcama, generator je glavnih aferica kojima je dosad bio izložen Možemo!, od sestre javne bilježnice do obveznica firme kojoj Holding godišnje uplaćuje šezdesetak milijuna kuna. Taj nekadašnji broker, s velikim iskustvom upravljanja poslovnim sustavima, da nije u očitom sukobu interesa, vjerojatno bi bio idealan izbor za šefa Holdinga. No, to se ne uklapa u Tomaševićev koncept transparentnosti. Iako bi njegovo imenovanje u upravu gradskog koncerna bilo transparentnije od malih noćnih sastanaka na kojima prijatelji sugeriraju ključna kadrovska rješenja. Tomaševiću i ekipi trebalo bi biti jasno da su dobili politički legitimitet da upravljaju glavnim gradom Hrvatske. To ih ne sprečava da na ključne pozicije unutar gradskog sustava postave ljude za koje su sigurni da će posao obaviti kako treba. Štoviše, to ih obvezuje i u tome se očituje njihova politička odgovornost.
Tomaševiću je krajnje vrijeme da prestane s dokazivanjem svoga poštenja. Jer poštenje, kako vidimo, nije ni približno dostatna vrlina ni jamstvo uspješnoga političkog djelovanja