Osmogodišnji Mladen Makjanić prehodavši u pet dana sto kilometara postao junak velebitskog Highlandera
Naša novinarka bila je na velebitskoj avanturi na kojoj se danima iscrpljujuće hoda po teškim stazama, a spava se uz riku zvijeri
Već prvog dana ove godine znala sam što će mi biti njezin vrhunac, izazov i avantura po kojoj ću je pamtiti. Samo sam čekala kraj rujna kada će se održati peti Highlander Velebit. Zadivljena idejom trojice naših Slavonaca, bratića Igora i Andreja Mlinarevića te Jurice Baraća, koji su osmislili highlandersku priču i dosad je već proširili na čak 25 zemalja, odlučih da ću, ponosna na dvostruke ličke, podvelebitske korijene, svoju highlandersku avanturu započeti baš u svojoj zemlji, na planini koju nekako duboko u duši doživljavam svojom. Poznam je, prošla sam već njezin sjeverni i središnji dio, a sad ću si, snatrila sam, priuštiti i prolazak vrletnim južnim krajem. Zato i odabrah najdulju highlandersku rutu, onu stokilometarsku. Proći je u pet dana, činilo mi se mogućim. U tom mi se pothvatu odvažila pridružiti jedna od najboljih prijateljica, iskusna dugogodišnja planinarka Lidija Vrečar Mišćin. Kondiciju smo osnaživale cijele godine, planinarenjima vikendom. Kako Highlander ima propisana pravila, nadopunile smo opremu.
I, osvanulo je to subotnje jutro 25. rujna. Noć prije, kao i mnogi drugi sudionici Highlandera, registrirale smo se i prespavale u Senju kako bismo u šest sati ujutro mogle biti podno utvrde Nehaj odakle su nas autobusi prevezli do Zavižana. Divno, sunčano, iako tada još malo hladnjikavo jutro. Na livadi u podnožju obližnje crkvice sv. Antuna Padovanskog sve vrvi od highlandera. Svuda uokolo ruksaci, štapovi za hodanje, karimati... Dodatno se uzima hrana koju su pripremili organizatori, no pazi se jer ruksaci su ionako već dovoljno teški. U jednom trenutku spazim plavokosog dječaka. Pomislim, dopratio je prije polaska nekog svog starijeg. U krivu sam. Kaže mi da je i on highlander. Ima osam godina i zove se Mladen. Iz njega istodobno zrače zaigranost i odvažnost. Zatečena sam. Čestitam mu na hrabrosti i poželim svu sreću. Malo potom sve nas pozdravljaju Daniel Lacko i Stipe Božić, zaželjevši nam sretan prolazak rute mitskom planinom. I točno u osam sati zvona crkvice nadjačaše tu uskomešanu, uzbuđenu vrevu te označiše start. Zakoračismo cestom ispod Zavižana, pored ulaza u Botanički vrt, a onda zamalo i na čuvenu Premužićevu stazu. Po kamenju zagaziše gojzerice, udariše štapovi. Već tog dana prijeći nam je trebalo prva 34 kilometra te do noći stići do Skorpovca. Kreće se poletno, svatko hvata svoj ritam. Uživa se u krajoliku. No s vremenom pogled se ne odvaja od kamene staze. Na mjestima gdje je jako uska i s jedne su strane duboke, jezovite provalije, a s druge kamene stijene pa treba biti oprezan kako i najmanji pokret teškim ruksakom ne bi izazvao krivi korak i gubljenje ravnoteže, ritam se usporava. Ako se želi vidjeti divotu kojom se prolazi, obuhvatiti pogledom i zadivljujuće Hajdučke i Rožanske kukove i more i otoke, valja ipak malo zastati.
I dok mi tako duša pjeva od tih prizora koje samo treba utisnuti u neki kutak sebe da tamo ostanu zauvijek, tijelo počinje signalizirati problem. On se u mojem slučaju zove – ruksak. Nov je, pomno odabran, brižno spakiran, ali pretežak. Oko 14-15 kg. I očito krivo namješten. Već na prvom odmorištu, kod Rossijeve kolibe, skidam ga shvaćajući da dalje neću moći koristiti štapove jer ću si rukama morati pomagati oko ruksaka.
– Ljudi, pa ovo je strašno. Ja sam već sad gotov – pristižući na padinicu iskreno je iz svega glasa, ali uz osmijeh, ispalio jedan sudionik, na što se prolomio smijeh i komentar da se samo čekalo tko će to prvi reći.
Krajičkom oka zapažam malog Mladena i trojicu odraslih u vježbama istezanja. No, moralo se dalje. Prema planinarskoj kući na Velikom Alanu. Ruksak me do tamo nastavlja mučiti. Pomažem si debljom majicom koju guram ispod obiju naramenica ruksaka. Samo si malo olakšavam patnju, ali sad počinju bolovi na kukovima od žuljanja pojasa kojim se težina ruksaka prenosi na bokove. Lidija ima brži ritam pa je i kod Alana 20-ak minuta u prednosti. Kada i ja stižem mnogi su već raštrkani po okolnim klupama, livadi. Jede se, okrepljuje, presvlači, razmjenjuju dojmovi. U mojem slučaju – dolazi se k sebi. Ipak, stanka ne smije biti duga jer do Skorpovca je još daleko. Opet se gazi staza. Moje se muke samo nastavljaju. Valja stisnuti zube.
Zbunjujući putokazi
Putem susrećem ostale highlandere, čas oni pretječu mene, čas ja njih. Počinje se propitkivati hoćemo li se uspjeti do noći dokopati Skorpovca. Zbunjenost, ali i malu nervozu, izazivaju i planinarski putokazi s vremenom hoda stazom na koje nailazimo. Na usputnom izvoru Gornja korita stoje tako dva putokaza, udaljena jedan od drugoga oko dva metra. Na jednom piše da je do Baških Oštarija još 7.45 sati hoda, a na onom drugom stoji: “Baške Oštarije – 7 sati”. Padaju razni komentari. No koliko god još da ima do kontrolne točke Skorpovac, moramo nastaviti hodati. Primiče se 18 sati. Prolazimo kroz šumu, sve lagano gasne. Znamo da će uskoro početi padati mrak. I vlaga. Nas 15-ak okuplja se na jednom raskrižju i kratko odlučujemo što dalje. Na 29. smo kilometru. Do Skorpovca još ima dva sata hoda. Neki će potegnuti dotamo, neki još dvoje što učiniti. Lidija i ja odlučujemo se spustiti na slikovitu i krševitu pastirsku uvalu Mlinište.
Silazimo 20-ak minuta strmim šumarkom. Žurimo kako bismo još za danjeg svjetla razapele šator. Lidija pronalazi zgodno mjesto u zavjetrini ovećeg grma i baca se u akciju, dok meni treba neko vrijeme da koncentraciju s bolova mogu usmjeriti prema razmišljanju gdje i kako trebam zabosti klinove i zategnuti šator. Na sreću, tupost jenjava i postajem od koristi. Šator smo razapele. Brzinski se presvlačimo i okrepljujemo domaćim špekom, sirom, kruhom, orasima, bademima, suhim smokvama... Kako nas počinje okruživati noć, a osjećamo i vlagu, dio hrane spremamo u vodootporne vrećice koje zbog sigurnosti, jer tragova medvjeda i divljih svinja taj smo se dan nagledali posvuda, odnosimo do obližnjeg suhozida i zatrpavamo kamenjem. Svu smo opremu smjestile u predšatorski prostor, pokrile je i kabanicama, zatvorile šator, uvukle se u vreće za spavanje i legle. U daljini, ponad nas, čujemo glasove highlandera i vidimo bljeskanje njihovih čeonih svjetiljki, tzv. “vonderica”, kako promiču šumom utonulom u noć. U tim se trenucima samo nadamo da će svi sretno stići gdje god da su odlučili zanoćiti, svjesne da smo nas dvije sad posve same u toj divljini. Ujutro smo rano ustale, nabrzinu obavile higijenu, doručak i raspremile šator. Lidija me pritom upitala jesam li oko tri sata čula neku riku. Ne, ništa. Obeznanila sam se od iscrpljenosti.
Rika noću usred divljine
– Hm, dvaput se čula rika. I baš sam se uplašila. Trebalo mi je neko vrijeme da se smirim. Nalikovalo mi je to na medvjeđu riku – reče Lidija, na što sam joj zahvalila što me u tim trenucima nije probudila. Krenule smo se penjati natrag na Premužićevu stazu gdje susretosmo još nekoliko highlandera koji su se spuštali sa skloništa Ograđenica gdje su prenoćili na obližnjoj livadi. Rekoše da ih je tamo bilo dosta, da su neki stizali i oko ponoći te tek tada razapinjali šatore. Sad smo morali nadoknaditi jučerašnji zaostatak i stići do Skorpovca pa nastaviti idućih 15-ak kilometara do kontrolne točke u Baškim Oštarijama. Moje muke po ruksaku postajale su sve bolnije pa sam zaostajala u hodu. U jednom trenutku čula sam iza sebe kako netko govori crnogorskim jezikom. Pomislim, grupa highlandera iz Crne Gore. Ne osvrćući se, pitam ih žele li me preteći. Ne, odgovara im moj tempo, a i dijete je s njima, uzvraća netko na crnogorskom.
– Je li to mali Mladen s vama? – zanimalo me. – Jest. Potom u razgovoru doznah da grupu prijatelja čine Filip Zečević iz Cetinja i Dalmatinci, mali Mladen i njegov otac Toma Makjanić iz Dola na Hvaru te Joško Antunović iz Splita. Oni su “Fenjeri”, tako se nazvaše. Dotaknusmo se malo i situacije u Crnoj Gori, ali uz nadu da do rata tamo neće doći, tu temu brzo napustismo jer nekako zajednički osjetismo da divotu prirode koja nas okružuje i te trenutke ni s čim ne treba remetiti ni kvariti. I tako u razgovoru o svemu i svačemu oko podneva stigosmo do Skorpovca gdje nas je dočekala vatra na otvorenom ognjištu te topli i okrepljujući čajevi. Prijavljujemo svoj dolazak i raspitujemo se kako je sinoć bilo u kampu. Doznajemo da su se neki Skorpovca domogli tek u jedan sat noću. I da je njih 30 jutros odustalo. Na jednom od stolova vadimo hranu kako bismo se zajednički pogostili. I dalje fascinirane Mladenovom izdržljivošću, ustrajnošću, vedrinom i znatiželjom, Lidija i ja doznajemo da je Mladen jedan od samo trojice učenika Područne škole Dol OŠ Petra Hektorovića Stari Grad, da ide u 2. razred, da je lani planinario po Crnoj Gori i da je sam izrazio želju ići na velebitski Highlander. I dok je okolo skakutao pokušavajući podragati krave, reče da su ga jučer samo malo boljele pete. To druženje na Skorpovcu meni je bilo presudno. Filip je primijetio da sam izmučena ruksakom pa su mi on i Toma vrlo strpljivo i brižno pomogli pravilno ga namjestiti.
– Spasili ste me. Eh, kamo sreće da
ste mi vas dvojica već jučer bili pri ruci – gotovo se rasplakavši od olakšanja nisam znala kako da im zahvalim. Ruksak je konačno na mojim leđima stajao tako da ne izaziva bolna žuljanja i podljeve, no kako su dijelovi tijela već bili nadraženi prijašnjim problemima to ni hodanje prema Baškim Oštarijama nije bilo baš lako.
Putem susretoh vođu highlanderskog liječničkog tima, Zlatana, i Juricu koji je zaradio gadne žuljeve pa je bila potrebna Zlatanova intervencija. Korak po korak i pred nama se ukaza livada ispred hostela u Baškim Oštarijama. Tamo je Lidija stigla prije mene i uz pomoć prijatelja Kreše i njegova sina Jurice već razapela šator. Bio je to lijep prizor. Na livadi stotinjak malih šatora u kojima pomičući se svijetle lampice. Kao krijesnice. Slijedio je grah i zanimljiva predavanja pripadnika HGSS-a i zapovjedništva specijalnih snaga HV-a te na kraju i Stipe Božića.
Vidjeh da Mladen očaran pričom o osvajanju sedam vrhova svijeta upija svaku Božićevu riječ. Iako je na rasporedu bio i koncert mnogi su pohitali u svoje šatore što zbog iznemoglosti, što zbog činjenice da sutra slijedi najteži dio, Zlatan ga nazva “zvijer” od dionice, a što zbog oluje koja je nadolazila. Lidija i ja opet smo sve naše stvari pomno zaštitile, uvukle se u vreće, legle i odjednom je počelo. Gromovi, munje, vjetar, kišurina. Nevrijeme u svom najmoćnijem izdanju. Sve se treslo, podrhtavalo i tutnjalo. I tako gotovo cijelu noć. U svim se šatorima strepilo od istog – samo da ne prokisne. Pred jutro se sve smirilo.
Naš se šator pokazao neprobojnim, ni kap kiše nije namočila ni nas ni stvari. Većina je bila iste sreće. Neki su ipak bili mokri. No moja je radost bila samo djelomična. Odlučih da moja highlanderska priča ovaj put završava u Baškim Oštarijama, gdje je ujedno bio i kraj rute Highlander Velebit 55 km. Samoj sebi morala sam priznati da s tako teškim ruksakom te i dalje bolnim tijelom nemam šanse stići do Panosa. Krenem li, uništit ću se i morat će me spašavati HGSS. To ne treba ni meni ni njima. Nije bilo lako, jer tvrdoglavost i želja vukli su dalje, ali valjalo je sve to presjeći i prizvati se razumu. Lidija je odlučila nastaviti, unatoč tome što je njezin ruksak bio i veći i teži od mog, ali je i usprkos tome svuda stizala prije mene.
Brzo smo spremile šator kako bi ona što prije mogla krenuti krotiti “zvijer” od treće etape rute, a ja sam se tješila da sam prošla pola puta i svladala onu srednju rutu – Highlander 55. Što se dalje zbivalo svjedočit će mi Lidija. Ta treća dionica prelazi u divljinu Južnog Velebita koji čuva sve najviše velebitske vrhove. Tu je i Ramino korito, velebitska prašuma. Mnogo je strmih uspona i spustova kroz vrtače, uz goleme ponikve i bezbroj najrazličitijih kamenih oblika i bijelih tornjeva koji strše iz zemlje. Prolazi se i Šugarska duliba i, kako Lidija opisuje, uz posljednji trag danjeg svjetla dolazi se podno Panosa, gdje je mjesto za treće noćenje.
Noćenje pod Panosom
– Mjesto baš i nije bilo idealno za kampiranje jer nas je bilo puno, što zahtijeva i puno više dobrog terena za postavljanje šatora. A tamo nas je dočekao netom raskrčeni teren s puno mladica i oštrih kolaca, grana i dosta kamenja,
što nam nemilosrdno oštećuje dno šatora. Dojam popravlja logorska vatra, igra “Domaćih” i zvuk handpan glazbala na kojem svira Ivan Judaš. Divan doživljaj. Četvrti dan počinje buđenjem na prostoru za kampiranje koji izgleda kao prava bojišnica nakon bitke. Noć podno gotovo 1300 metara visokog vrha Panos bila je dosta hladna i spavali smo odjeveni u vreći za temperature do -13 stupnjeva – govori mi Lidija i nastavlja da je po jakoj buri uslijedilo penjanje do nekadašnje vojne baze JNA i vršnog bunkera s pečatom kontrolne točke Panos. Uz tvrdnju kako je na cijelom highlanderskom putu vrh Panosa najbolji vidikovac na velebitska bespuća, more i otoke, Lidija mi šalje kratku snimku tog čudesnog pogleda. A kako ju je ponijela ta ljepota, čuje se i pjesma: “Oj ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko...” Nju i ostale highlandere sad čeka krški reljef, stijene izrezbarene vodom, područje nevjerojatnih usamljenih, bijelih kamenih stupova s vrhovima Stap i Stapina, sve nalik golemom kamenom labirintu.
– Hvala Bogu da je kamenje suho nakon preksinoćnje kiše. Dosta je bilo klizavih, crnih putića kroz bespuća Ramina korita, provlačenja ispod i preko srušenih divovskih stabala. I nakon tog stjenovitog terena, spust preko kamenih padina već pomiješanih s travnjacima Malog i Velikog Rujna. Kampiramo uokolo crkvice Velike Gospe na Velikom Rujnu. Organizatori dijele zalihe suhe hrane, pitke vode, ali i topli obrok. No, kako doznajemo, prva je tura toplog obroka već podijeljena, a druga će stići tek za dva i pol sata. Dakle, večera uz topli obrok bit će negdje oko 22.30. Iz obližnje se kućice ori neka muška, gromoglasna, gotovo neartikulirana pjesma.
Kombinacija Thompsona i onih udarnih navijačkih. Možda bi dojam bio za nijansu bolji i više planinarsko-gorštački da toga nema. No, što je tu je. Nadamo se da će uskoro popustiti, a tako je i bilo. Sjedimo uz logorsku vatru uživajući u njenom plamenu, pucketanju, toplini, pivu i ugodnom razgovoru o svemu proživljenom u protekla četiri dana. Upoznajemo se, pričamo šaljive i pomalo stravične priče, dok naše doživljaje upotpunjuju i okupljeni mladi, dežurni liječnici, volonteri. Nakon toplog obroka u kasne sate, napokon oko ponoći idemo leći – sažela je Lidija doživljaje četvrtog dana. Onaj peti, posljednji, podrazumijevao je još jedan završni jači uspon i znojenje do prijevoja Stražbenica, a onda samo spuštanje prema Nacionalnom parku Paklenica i planinarskom Borisovu domu te nastavak do glavnog parkirališta i ulaza u NP Paklenica.
– Na plaži Jaz u Starigrad Paklenici u cilju nas dočekuju organizatori i već pridošli highlanderi. Pljesak, sreća, ponos, olakšanje, opuštanje. Dodjela priznanja i značke “Highlander Velebit 2021.” Čestita se na sve strane. Oproštaj, razmjena brojeva mobitela i e-mail adresa, još malo zabave i hrane te zadovoljan povratak kućama. S Highlandera nosim lijepe uspomene na ponovni prolazak Velebitom. I opet sam se u planini susrela sa samom sobom, energizirala, iako je bilo i dosta iscrpljujuće s ruksakom od 17 kg na leđima. A nakon samo pet dana na Velebitu osjećam se kao da sam se od svijeta odmaknula na barem dva do tri tjedna, što samo za sebe govori koliko je to iskustvo bilo drukčije, izazovno, teško, ali nadahnjujuće i okrepljujuće. Ispunjavajuće. Velebit kao i uvijek nosim duboko u sebi i pamtim kao jedinstven, drukčiji, iskonski, nepredvidiv i neukroćen – reče Lidija dodajući da se na cilju najveći pljesak prolomio kada je u njega ušao čudesni mali Mladen koji je tako, kao najmlađi sudionik, postao velebitski junak i zvijezda, osvojivši i titulu – highlandera. Ja tek mogu dodati, neopisiv je doživljaj biti u planini, ali pravi je dar upoznavati planine od ljudi, one koji svijetle kao fenjeri, mali i veliki.