Hrvatska će još dugo biti posljednja zemlja koja je postala članica Europske unije
Mnogi ne žele u EU i šest nestabilnih balkanskih zemalja s pravom na veto. Stoga Bruxelleski institut za političke studije predlaže novi način primanja u EU
On bi se pohvalio, što redovito i čini, da je zahvaljujući njegovu i hrvatskom vodstvu prestala blokada koju su neke zapadne države članice držale nad odlukom o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Ta je odluka donesena za vrijeme hrvatskog predsjedanja Vijećem EU i bila je važan uspjeh, premda nakon te odluke slijedi još jedan korak, nova odluka o samom datumu početka pregovora, odnosno o otvaranju prvih pregovaračkih poglavlja. A ta druga odluka još nije donesena jer je Bugarska uložila veto, sjetivši se u posljednji tren da bi mogla još malo ucjenjivati Makedonce na identitetskim i povijesnim pitanjima.
Hrvatski premijer voli se također pohvaliti da je bio prisutan još na Zagrebačkom samitu u studenome 2000., prvom sastanku Europskog vijeća izvan granica EU, prvom zajedničkom okupljanju europskih i balkanskih lidera. Plenković je tada bio mladi diplomat, ali zaista je bio prisutan i može reći da najbolje razumije neke stvari jer njegov rad na tim temama seže dalje od iskustva svih ostalih lidera koji su u Europskom vijeću.
Ali Plenković je imao golem utjecaj na današnju europsku politiku proširenja i na jedan sasvim drukčiji način. To je onaj kojim se možda i ne bi htio pohvaliti. I to je priča o tome kako je ponašanje hrvatskog premijera, i malog kruga europskih pučana koji su sredinom 2019. u njemu vidjeli kandidata za predsjednika Europske komisije ili barem Europskog vijeća, učvrstilo predsjednika Francuske Emmanuela Macrona u uvjerenju da proširenje ne može ići dalje bude li svaka nova država članica samo komplicirala donošenje najvažnijih odluka u EU, oko kojih su se velike i stare članice, poput Francuske i Njemačke, već dogovorile.
Ranjena ideja proširenja
“Ovaj neuspjeh”, rekao je Macron novinarima u noći na 2. srpnja 2019., kad je dramatičan sastanak Europskog vijeća prekinut zbog nemogućnosti dogovora oko novih čelnih ljudi Komisije i Europskog vijeća, “dogodio se (…) možda i zbog osobnih ambicija koje, prema mojem mišljenju, ne bi trebale biti izražavane za stolom”. Kasnije je Plenković novinarima demantirao da se ta Macronova izjava odnosila na njega, Macron je u razgovoru s Plenkovićem navodno također demantirao da je na njega mislio… Ali bilo bi čudo da je drukčije, da je netko potvrdio da je Macron mislio baš na Plenkovića. U diplomatskim odnosima takvo što se ne potvrđuje eksplicitno. No, ostaje činjenica da je Macron bio nezadovoljan što neka skupina manjih država članica misli da može nadjačati nešto što su dogovorile Francuska i Njemačka. Na kraju je ispalo da mali to mogu. “U inicijalnoj fazi imali smo dvije najjače zemlje koje hoće nešto, što se na kraju nije dogodilo”, govorio je, u danima nakon tog summita, premijer Andrej Plenković.
Plenkovićeva osobna ambicija, i ambicija nekih europskih pučana da upravo hrvatski premijer bude njihov adut za predsjednika Europske komisije nakon Jean-Claudea Junckera (na kraju je, kao što znamo, izabrana Ursula von der Leyen), posredno je, kao kolateralnu žrtvu, dodatno ranila i ideju daljnjeg proširenja. Ona je već bila izranjavana. Nije jedan metak kriv za to što ideja proširenja EU na zapadni Balkan leži u kanalu pokraj puta, čekajući hitnu pomoć koja ne dolazi. Ali taj jedan metak bio je dosta važan jer je uvjerio već formirane skeptike proširenja da će se EU pretvoriti u žešću katastrofu ako se primi još šest država s pravom veta. Ti skeptici žele, zapravo, vidjeti smanjenje broja slučajeva u kojima i postojećih 27 država članica imaju pravo veta. Ne žele vidjeti još šest veta u rukama nestabilnih i nereformiranih balkanskih država.
Jedan dobro informirani i u europskoj politici vješti prijatelj proširenja, kakvim se voli predstavljati premijer Plenković, tako se, svjesno ili nesvjesno, u ljeto 2019. pretvorio u… Pa možda je “grobara” proširenja preteška riječ, ali recimo trubača pogrebnog orkestra. Možda ne svojom krivnjom, jer drugi su formirali svoje zaključke protiv proširenja, ne on. A njegovo ponašanje na temelju kojih su drugi učvrstili svoje negativne zaključke u osnovi je legitimno i normalno, pa i u interesu Hrvatske, nikako protiv nacionalnog interesa. Vrlo brzo nakon tog samita sve su razmirice zaboravljene ili stavljene na stranu. Nitko nije ostao zlopamtilo. Plenković je nastavio odlično kotirati i kod novih predsjednika Europskog vijeća i Komisije, Charlesa Michela i Ursule von der Leyen, kao što je kotirao i kod starih, Donalda Tuska i Jean-Claudea Junckera. Ubrzo je uslijedilo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU, pa globalna pandemija, pa iskorak Unije u dublju integraciju kroz zajedničku nabavu cjepiva i zajedničko izdavanje obveznica, prvo tako masovno u povijesti EU. Ali smrtno ranjena ideja daljnjeg proširenja EU na zapadni Balkan ostala je ležati. Možda su tog ranjenika čelni ljudi Unije ponijeli sa sobom na svom putu dalje, ne želeći ga ostaviti iza sebe, pa da ga preuzme neprijatelj, slikovito rečeno. Ali to je i dalje ranjenik na nosilima. Proširenje ostaje ranjenik i nakon ovotjednog samita lidera Europske unije i zapadnog Balkana u Brdu kod Kranja.
Tri razreda primanja
Slovenski premijer Janez Janša, kao domaćin tog sastanka na vrhu, pokušao je u tekst deklaracije ubaciti 2030. godinu kao rok u kojem Europska unija želi dovršiti proširenje na svih šest država zapadnog Balkana, tj. na Crnu Goru, Srbiju, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Ali ta ideja nije prošla jer nije ni približno imala potporu svih 27 država članica. Potporu koju svaka riječ (i svaki zarez) u nekom takvom dokumentu mora imati, inače se riječ ne pojavljuje.
Jedini konkretan uspjeh skupa u Brdu kod Kranja sastoji se u tome što je riječ “proširenje” uopće spomenuta u tekstu. U deklaracijama sličnih skupova, u Sofiji 2018. i (virtualno) Zagrebu
2020., proširenje se uopće nije ni spominjalo jer države poput Francuske, Nizozemske i Danske nisu dopuštale takvu riječ. Sada su pristale, ali su zauzvrat tražile da se u deklaraciju uvrsti i to da EU sama, iznutra, treba ponovo pronaći kapacitet za integriranje novih članica. To nije nešto novo: doslovno takav kapacitet, tj. sposobnost EU da prima nove države u punopravno članstvo, spominje se kao četvrta točka u poznatim kriterijima iz Kopenhagena, uvjetima definiranim 1993. za ulazak u EU. Ali jest novo to što se taj izričaj danas izvlači s očitom namjerom da se odgodi daljnje proširenje. Jer taj argument koriste upravo oni, poput Macrona, koji smatraju da EU trenutačno nema kapacitet za primanje novih članica i da ga neće imati u dogledno vrijeme. Barem ne dok se ne vidi preciznije kako će izgledati nakon što se reformira, i to prilično duboko. Macron je postao francuski predsjednik s idejom da će reformirati Uniju, ali prođe mandat i bez toga. Sad ga čekaju novi predsjednički izbori u travnju. U Njemačkoj je upravo završila 16-godišnja era vladavine Angele Merkel. Globalna pandemija još traje, a pozitivne vijesti gospodarskog oporavka ove bi zime mogle poremetiti rekordno rastuće cijene plina i struje, koje utječu na inflaciju, na proizvodnju i na svakodnevni život građana.
Geopolitički, puno je neizvjesnosti za EU i njezinu ulogu u svijetu. Sve to znači da velika reforma Unije još ne poprima jasne crte. Govori se o potrebi stvaranja “strateške autonomije”, o jačanju suvereniteta Europske unije i njezinih država članica, što su sve izrazi koji u osnovi žele poručiti da EU treba naučiti brinuti se sama o sebi u onim područjima gdje to ne radi, nego ovisi o SAD-u ili, energetski, o Rusiji, ili u proizvodnji i uvozu-izvozu o Kini… Ili o svima pomalo, a premalo o sebi. A bez reforme Unije ostat će ta bitna prepreka daljnjem proširenju. Prepreka u obliku dosta čvrstog uvjerenja u dijelu država članica da primanje još nekoliko država s pravom veta neće učiniti Uniju učinkovitijim globalnim igračem, nego baš suprotno. Ima li onda uopće izlaza iz ovog zastoja, u kojem se ideja proširenja EU našla? Ima.
Dva neovisna trusta mozgova instituta iz Bruxellesa i Beograda, Centar za europske političke studije (CEPS) i Centar za europske politike (CEP), ovaj su tjedan objavili zanimljivu studiju u kojoj predlažu potpuno novi način primanja država u Europsku uniju. Umjesto dosadašnjeg, i još važećeg, binarnog modela “ili si unutra ili si izvan EU”, predlažu postupno, progresivno, stupnjevito članstvo. U fazama ili, još bolje rečeno, u razredi
ma, s time da o ocjenama ovisi kada se prelazi iz jednog razreda u drugi.
Prema CEPS-ovoj ideji, postojala bi četiri razreda članstva u EU. Četvrti razred, u koji bi se ulazilo samo s odličnim ocjenama, s peticama, nakon uredno položenih ispita u tri niža razreda, bio bi ekvivalent konvencionalnom, punopravnom članstvu, u kakvo su primljene sve države kandidatkinje do sada, uključujući i Hrvatsku kao posljednju. Prva tri razreda bila bi, redom: inicijalno pristupanje, srednje pristupanje, status nove države članice.
Inicijalno pristupanje značilo bi da država koja je ispunila obveze iz klastera pregovaračkih poglavlja s (barem) dobrim ocjenama, tj. s trojkama, dobiva pravo na 50 posto financiranja iz fondova EU (50 posto iznosa koji bi joj inače pripadao u punopravnom članstvu) te pravo vođenja političkog dijaloga ili pravo statusa promatrača u odabranim institucijama EU. Dakle, bez prava glasa i bez stvarne prisutnosti za stolom.
Srednje pristupanje donosilo bi 75 posto iz fondova EU, nešto veće sudjelovanje u radu institucija EU, poput prava javljanja za riječ na ministarskim sastancima Vijeća EU ili u Europskom parlamentu, ali i dalje bez prava glasa. Za ulazak u taj razred bile bi potrebne vrlo dobre ocjene, četvorke, u ispunjavanju obveza iz klastera pregovaračkih poglavlja.
Puno članstvo za odlikaše
Status nove države članice donosio bi 100 posto financiranja, kao u punopravnom članstvu, i pravo glasa u Vijeću EU, ali bez prava veta. Bilo bi to samo pravo glasa u odlukama koje se donose kvalificiranom većinom država članica (model QMV). Status nove države članice ne bi automatski značio i pravo da ta članica imenuje jednog europskog povjerenika u Komisiji. Za ulazak u taj status bile bi potrebne odlične ocjene, petice.
I, konačno, nakon godina provedenih u ta tri niža razreda, najuspješnije bi čekao četvrti razred: konvencionalno, punopravno članstvo. S potpuno istim pravima kao i sve stare države članice, uključujući i pravo veta u Vijeću EU i Europskom vijeću, ondje gdje do tada to pravo ostane za sve druge. A ideja je da se to pravo smanjuje i za sadašnje države članice, tj. da se sve više odlučuje kvalificiranom većinom (QMV), a sve manje jednoglasno. Zbog toga autori ovog prijedloga naglašavaju da se države, koje bi bile podvrgnute ovakvom putu u EU, ne bi trebale osjećati kao podvrgnute drugorazrednom statusu, nego kao avangarda. Ušle bi u članstvo kakvo se zamišlja da će u budućnosti izgledati za sve države članice: s manje prava veta, više preglasavanja.
“Mnoge postojeće države članice strahuju od dodjeljivanja punog prava veta nizu novih i fragilnih demokracija za stolom Vijeća EU”, kaže se u dokumentu CEPS-a i CEP-a, koji obrazlaže ideju postupnog ulaska u različite vrste članstva u EU za buduće članice. “U prvoj i drugoj fazi ne bi bilo prava glasa, a u trećoj fazi nove bi države članice imale pravo glasanja po QMV-u, bez prava veta, što bi moglo znatno olakšati dio zabrinutosti postojećih država članica oko proširenja”, obrazlaže se dalje u tom dokumentu.
Ta ideja sada je samo na razini dokumenta jednog uglednog, ali ipak ne odlučujućeg trusta mozgova instituta iz Bruxellesa. Da bi se zaista krenulo u ostvarenje takve budućnosti politike proširenja EU, tu bi ideju trebale preuzeti i razraditi institucije poput Europske komisije i Vijeća EU, koje bi trebalo donijeti odluku da se način pristupanja u EU potpuno mijenja. Zasad je takva odluka teško zamisliva. Ali ideja CEPS-a golica maštu i nudi jedan put prema oživljavanju ideje proširenja Unije.
Kako god bude, Hrvatska će još dugo ostati posljednja nova, punopravna država članica Europske unije. Sljedeći koji čekaju u redu ili neće odmah ući u konvencionalno članstvo, ili, ako zastoj potraje, neće ući nikako.