Hrvatska još treba riješiti liniju prema balkanskom masivu

Umislećim slojevima hrvatske javnosti Ivo Pilar stekao je ugled poglavito svojim djelom “Južnoslavensko pitanje i svjetski rat”, objavljenim izvorno 1918. u Beču na njemačkom jeziku pod pseudonimom “L. von Südland”. U njemu je Pilar (koji je po zanimanju bio pravnik, to jest odvjetnik) dao svoj pogled na povijest Hrvata, ali i Srba, tumačio specifičnosti katolicizma i pravoslavlja te predložio rješenje hrvatskog pitanja u okviru federalistički uređene Habsburške Monarhije. Hrvatska država kao “instrument obrane”, smatrao je tada Pilar, imala bi sva svojstva da bude “jugozapadni mostobran onog velikog bedema u kojemu bi Kraljevina Poljska tvorila sjeveroistočni mostobran” (što u nekim elementima podsjeća na američku inicijativu Tri mora pokrenutu za vrijeme američkog predsjednika Baracka Obame, ali koja je u zadnje vrijeme izgubila na zamahu).

U jednom drugom, manje poznatom djelu naslovljenom “Uvijek iznova Srbija” Pilar isto tako zagovara federalistički pristup, ovoga puta unutar Kraljevine Jugoslavije. Publicirano je 1933. u Berlinu, također na njemačkom jeziku, ali pod jednim drugim pseudonimom, onim “Floriana Lichtträgera” (što bi prevedeno na hrvatski značilo: Florijan Nosač Svjetla). Predgovor Pilarovoj knjizi napisao je društveno angažirani povjesničar Friedrich Thimme, jedan od izdavača monumentalne kolekcije diplomatskih dokumenata njemačkog ministarstva vanjskih poslova pod naslovom “Velika politika europskih kabineta, 1871.1914.” U svome predgovoru Thimme, koji je bio i osvjedočeni protivnik Adolfa Hitlera i njegove Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, posebno ističe da se Pilar (umjesto “politike srbizacije”) zalagao za primjenu “načela federalizacije”, uostalom kao i za postojanja Habsburške Monarhije. Pilar je, dakle, bio pragmatik: što više Hrvatske u danim okolnostima.

Ono što je posebno instruktivno u knjizi “Uvijek iznova Srbija” jest trezven i plastičan opis geopolitičkog položaja prostora nastanjenog Hrvatima, kao i izazova koji iz toga proizlaze, a o čemu je Pilar već bio pisao 1924. u eseju “Diktat geopolitičkog položaja” u časopisu Kroacija. Naime, budući da se njihovo etničko područje “sastoji od južnog pojasa Panonske nizine i sjeverozapadnog kuta Balkana”, Pilar za njemačku publiku zaključuje da “Hrvati nisu ni panonski ni balkanski narod, nego geopolitička i kulturnopolitička amfibija koja u odgovarajućoj dominantnoj sili u Panoniji i na Balkanu nalazi svoga prirodnog protivnika”. Pa nastavlja: “Nasuprot nejedinstvenosti njihova vlastitog teritorija Hrvati su okruženi velikim geopolitički zadanim jedinstvenim teritorijima koji već temeljem toga svojstva imaju veću težinu od nejedinstvene Hrvatske. To su Apeninski poluotok (Italija), Panonija (Mađarska), alpski masiv (habsburške nasljedne zemlje) i srednjobalkanski masiv, nekoć Bizant, zatim Turska, danas Srbija.”

I zaista, pogledamo li na zemljovid, složit ćemo se brzo s Pilarom da hrvatski etnički prostor “prema nijednoj strani nema zaštićene granice, naprotiv, treba držati tri veoma teško obranjive linije: dravsko-dunavsku liniju prema Panoniji i alpskom masivu, nadalje jadransku liniju prema Apeninskom poluotoku i konačno liniju bosanske stupnjevine prema srednjem Balkanu”. Čineći otklon od samozavaravanja, romantiziranja i autoviktimizacije, a kojima su nekoć mnogi među Hrvatima intelektualcima bili skloni, Pilar tada trezveno zaključuje da snaga Hrvata kao naroda “nikada nije bila dostatna da bi se oduprla negativnim aspektima njihova geopolitički vrlo teškoga položaja. Stoga su nastojali koalicijama sa svojim jačim i geopolitički bolje smještenim susjedima nadoknaditi taj nedostatak”. Drugim riječima, “koalirali” su iz nužde. Činili su to, kako Pilar to temeljnim referentnim događajima u hrvatskoj povijesti ilustrira, u 8. stoljeću s Francima (alpski masiv), 1102. s Mađarima (Panonija), 1527. s Habsburgovcima (alpski masiv), 1918. sa Srbima (srednjobalkanski masiv). Vratimo li se u današnjicu, konstatirat ćemo da su članstvom Hrvatske u Europskoj uniji, savezu suverenih država i prostoru slobodnog kretanja, sigurnosti i vladavine prava bez unutarnjih granica, “Pilarove” linije prema Apeninskom poluotoku, alpskom masivu i panonskoj ravnici izgubile stratešku važnost. Ostaje linija prema srednjobalkanskom masivu, danas uglavnom poznatom pod međunarodnim birokratskim nazivom “zapadni Balkan”, a na kojem Srbija igra “prominentnu ulogu”. Ako sagledamo geopolitički položaj Hrvatske, shvatit ćemo da joj je na “zapadnom Balkanu” najvažnija zemlja susjedna Bosna i Hercegovina, zbog Hrvata koji su jedan od triju državotvornih naroda, ali i zbog prirodne prometne i gospodarske povezanosti. U interesu je Hrvatske, dakle, da i ta linija prema srednjem Balkanu postane dugoročno bespredmetna u strateškom smislu. Uostalom, svjedoci smo toga koliko je osiguravanje nepropusnosti granice prema BiH sukladno režimu schengenskog prostora ne samo zahtjevno i skupo nego i, zbog migracijskog pritiska i “globalne humanističke javnosti”, povezano s rizicima na sigurnosnom i reputacijskom planu. Stoljećima su Hrvati, iz romantizirane perspektive formulirano, pružali graničarske i druge vojničke usluge gospodarima “alpskog masiva” a da to na njihovu, često oplakivanu žalost nije prikladno vrednovano. Zar nije već Imbro Tkalac u svojim “Mladenačkim uspomenama iz Hrvatske”, objavljenima krajem 19. stoljeća, spomenuo scenu iz Schillerove pjesme “Wallenstein”, u kojoj za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata jedan strijelac, za koga pretpostavlja da je “pošten Nijemac” iz Češke, hrvatskom vojniku dobacuje da je ukrao ogrlicu i na kraju čak uspije utržiti je tako da ga nasamari? Vremena su se promijenila, Hrvati imaju svoju neovisnu državu i suvereni su u odlučivanju komu i kako će pružati vojničke usluge te žele li na dulji rok biti graničari Europske unije. Realno je da će pristupanjem schengenskom prostoru Hrvatska godinama čuvati vanjsku granicu prema BiH, dakako i prema Srbiji i Crnoj Gori. Koliko dugo, ne ovisi samo o Hrvatskoj, nego ponajviše o brzini, to jest sporosti približavanja zemalja “zapadnog Balkana” Europskoj uniji.

Važnu ulogu u stabilizaciji stanja na “zapadnom Balkanu”, prema kojemu je, kao što smo ustvrdili, Hrvatska nezgodno izložena, igra Srbija sa svojim relativno snažnim geopolitičkim uporištem, a koje joj omogućava da djeluje destabilizirajuće na svoje južne i zapadne susjede. Promjena starog i poznatog obrasca ponašanja Srbije, a koje se danas očituje ekspanzivnom politikom “srpskog sveta”, i njezino uklapanje u suvremene norme međudržavnog ophođenja unutar Europske unije iziskuju vrlo snažan i dugotrajan sveeuropski napor sa solidnom podrškom ostatka političkog Zapada predvođenog SAD-om. Legitimno je postaviti pitanje zašto je to prihvaćanje suvremenih normi međudržavnog ponašanja i uvažavanja unutar Europske unije toliko teško i izazovno u slučaju pravoslavne Srbije u usporedbi s drugim europskim državama s dominantno pravoslavnim obilježjem poput Grčke, Bugarske i Rumunjske. S obzirom na važnost “linije prema srednjobalkanskom masivu”, Hrvatskoj je itekako stalo da misija “političke europeizacije” Srbije uspije. Usporedno sa svojim nužnim angažmanom prema zemljama “zapadnog Balkana”, poglavito prema BiH, Hrvatska će dakako morati nastaviti raditi na postizanju što efikasnijeg političkog, socijalnog, gospodarskog i kulturnog uređenja. Na tom se planu, naravno, Hrvatska nalazi u “pozitivnom” konkurentskom odnosu sa svojim partnerima i susjedima unutar i izvan Europske unije.

A da u te temeljne napore spada i izgradnja infrastrukture, znao je već 1924. Ivo Pilar kada je zapisao: “Samo intenzivnom njegom prometnih tehničkih sredstava – poglavito cesta i željeznica mogu Hrvati ekonomski unaprediti svoj narodni teritorij. Oni dakle moraju sa što više i sa što racionalnijim i promišljenijim cestovnim i željezničkim vezama povezati glavne točke svoje spružene obale od Rijeke do Bara crnogorskoga sa njihovim kontinentalnim zaledjem, jer samo tako mogu savladati zapreke, koje im je u pogledu gospodarskoga razvitka postavila geopolitička priroda njihova narodnoga teritorija”. Pelješki će most gotovo sto godina nakon Pilarovih promišljanja biti sagrađen i pušten u promet. Autoceste su uglavnom izgrađene. Sljedeća etapa mogle bi i trebale biti nove i brze željezničke veze, zar ne?”

Ivo Pilar stekao je ugled svojim djelom “Južnoslavensko pitanje i svjetski rat”, objavljenim izvorno 1918. godine u Beču. U njemu je dao svoj pogled na povijest Hrvata, ali i Srba