Vilko Žiljak
Žao mi je što kuna odlazi, to što će na nekoj kovanici eura biti životinja kuna je podcjenjivanje jer imali smo jednu od najboljih novčanica
PROFESOR EMERITUS GRAFIČKOG FAKULTETA U ZAGREBU JEDAN JE OD TROJICE AUTORA HRVATSKE NOVČANICE, A IZRADIO JE I PRVE NAŠE PUTOVNICE I OSOBNE: DOK PRIPREMA NAJVEĆU RETROSPEKTIVNU IZLOŽBU DO SADA, EMOTIVNO SE OPRAŠTA OD KUNE
Uskoro, sljedeće godine, ostajemo bez kune, službene valute predstavljene 1994. godine. I danas se vode rasprave o tome zašto je izabrano baš to ime za hrvatsku valutu, tko je za to bio, a tko nije, kako je tekao proces odlučivanja. Pa se ovdje ili ondje pojavi i priča kako je kuna zapravo trebala biti – kruna. Tko je kunu napravio, doznaje se već letimičnim pogledom na bilo koju novčanicu, gdje će se sitnim slovima pronaći ispisane riječi ‘DESIGN: M. ŠUTEJ’ … ‘V. ŽILJAK’. Potpis je to doista poput onog koji se nalazi na svakoj slici autora koji smatra da je stvorio nešto vrijedno, s time da ovdje govorimo i o stvarnoj, materijalnoj vrijednosti.
No profesora Vilka Žiljka nije u svemu tome zanimalo ništa materijalno, pa čak ni sam dizajn, on se cijeli život bavi unapređenjem tehnologije i sigurnosti tiskanja, točnije sigurnosnim tiskom koji obuhvaća desetak tehnologija i tehnika. Profesor emeritus Grafičkog fakulteta u Zagrebu jedan je od trojice autora hrvatske kune, s time da je njegova uloga najintrigantnija u toj ekipi koju čine još Miroslav i Šimun Šutej. Profesora Žiljka rijetko se vidi u medijima, a riječ je o jednoj doista iznimnoj karijeri i životu koji smo nastojali opisati u ovom intervjuu koji na stranicama ovog žurnala volimo predstavljati kao “životni”. Tako nismo razgovarali samo o kuni, jer sasvim sigurno ne bismo opravdali takav pridjev, već o mnogo toga što se naizgled ne vidi te se ne očekuje od nekoga tko se bavi pripremom tiskanja novca ili dokumenata.
Susreli smo se u njegovu atelieru u Bednjanskoj ulici u Zagrebu, a to je radni prostor u kojem se križaju umjetnost, dizajn i tehnologija. U tom kreativnom neredu prof. Žiljak uvijek točno zna gdje je što te je to prostor u kojem najistaknutije mjesto nemaju brojne nagrade koje su on, supruga i kćeri dobivali po svijetu, već statua – Johannesa Guttenberga. Zatekli smo profesora Vilka
Žiljka kako se priprema za još jednu retrospektivnu izložbu, najveću do sada.
Profesore Žiljak, je li vam žao što odlazi kuna?
Pa žao mi je. Bila je toliko dugo s nama, sada odlazi kao da je nikada nije bilo. To što će na nekoj kovanici eura biti životinja kuna nema baš previše veze i čak je svojevrsno podcjenjivanje. Jer, na papirnim novčanicama eura nema ničega našeg, nema nikakvog obilježja koje bi upućivalo na to da se radi o hrvatskom novcu. A na kuni su hrvatski motivi, mi smo je osmislili i napravili, jedino se tiskala negdje drugdje, što nije ništa neobično, jer malo tko tiska svoj novac u vlastitoj državi.
No dobro, sada euro ipak dolazi, odabrali smo neke motive koji će označavati da će se i ovdje plaćati tim novcem. Koji je motiv po vama najsretnije odabran?
Meni je najdraža kovanica s oblikom Hrvat
ske! Kada to kažem, svi me blijedo gledaju i pitaju kako nije, recimo, šahovnica. Ne, Hrvatska je oblikom jedinstvena, nema druge države koja izgleda tako te s jedne strane ima more, pa ravnicu i planinu. To je za mene jasan motiv da se radi o euru koji dolazi iz Hrvatske. A Tesla? Bilo je prijepora, kao i obično kada je o njemu riječ, možda da smo odabrali nešto drugo, imali smo što? Tesla je odličan izbor. Da, imamo brojnih drugih znanstvenika, i povijesnih ljudi, ali za Teslu u svijetu baš svi danas znaju. I on je doista naš, ovdje je rođen, dok je u ovim krajevima živio, živio je ovdje, u Srbiji gotovo da i nije bio, nema s njom nikakve čvrste veze. Nikola Tesla dolazi iz Hrvatske, to je činjenica i zato je dobar izbor za kovanicu kojom će se plaćati u toliko zemalja u Europi, pa i šire.
Kako danas gledate na kunu u čijem ste stvaranju sudjelovali, i danas se o njezinu stvaranju pričaju ovakve ili onakve priče?
Iskreno, ja vam o tim pričama ne znam previše, zapravo ne znam gotovo ništa. Imao sam tada znanja koja je Miroslav Šutej trebao. Šutej je dobio pozivni natječaj za dizajn krune s nekoliko drugih poznatih dizajnera. Za taj natječaj Šutej i ja napravili smo dvije verzije krune, pokusno otisnute u Zagrebu. Ti otisci ponuđeni su HNB-u za ocjenu i postizanje pobjeda. Jedno je umjetnost, no stvaranje i tiskanje novčanica, to je nešto sasvim drugo. Oni su bili stručnjaci za dizajn, a ja sam znao kako novčanicu napraviti kao kompjutersku grafiku, učiniti je sigurnom po uzancama izrade vrijednosnica. I imao sam samo jedan prijedlog; da budemo zajedno autori. Obećanje je održano. Dizajn je novčanice, dakle, bio njegov. Izbor portreta i teksta bio je zadan. Moje je bilo da novčanicu napravimo prema najvišim standardima, ravnu bilo kojoj drugoj, u najboljim tehnologijama tog vremena. Mislim da smo uspjeli, i danas je kuna vrhunska novčanica s nekim svojim osobinama po kojima je prepoznatljiva ili će se prepoznati da je falsificirana, i to vrlo brzo. Moja ideja da se na tu novčanicu primijeni računalna grafika kojom sam se bavio, a što i danas radim, ispala je vrlo dobro pa nije bilo problema ni u pronalaženju tiskare koja bi je prihvatila. Onda je to bila njemačka tiskara Giesecke&Devrient iz Münchena gdje smo novčanicu i dovršili, a danas je to OeBS. Lako ćete pronaći na svakoj novčanici gdje je točno otisnuta.
Zašto kunu nismo tiskali u Hrvatskoj, zar nema tiskare, primjerice poput AkD-a, koja bi mogla to raditi?
Nema. I Giesecke&Devrient i OeBS tiskali su nekada svoje marke i šilinge, a danas eure, no oprema za tiskanje novčanica strahovito je skupa. Da bi se isplatila, morate imati daleko više posla. Kao što vidite ni njemački Giesecke&Devrient nema ga dovoljno, pa rade i za druge, kao što rade i osobne dokumente. Jasno, za takve strojeve trebate i posebne dozvole, oni se kontroliraju, o njima se posebno vodi računa. Da netko kod nas to i nabavi, na ovako malo novca koliko se kod nas tiska i koliko ga treba, teško bi se takav posao isplatio. A mi smo mala nacija, tako veliki i skupi poslovi po prirodi stvari otišli bi drugima, tako da u tom poslu ne bi bilo zarade, sve i da netko odluči nabaviti takvu tehnologiju. Trebamo biti sretni zbog činjenice da znamo napraviti novčanicu koja je izdržala gotovo 30 godina te se i danas radi prema najvišim svjetskim standardima.
Što je toliko originalno na kuni da je tako suvremena?
Uveli smo tada jedan novitet. Uz tradicionalne elemente od kojih su se tada novčanice radile, računalna je grafika korištena ne kao alat za lakše dizajniranje izgleda, nego kao element zaštite, algoritam koji nije moguće ponavljati. Tako smo spojili dvije discipline – tradicionalnu i tada još nedovoljno korištenu računalnu grafiku koja se bila počela razvijati 70-ih godina. Svaki je od bitnih elemenata na novčanici ostvaren s dvadesetak mikrografika, a to je omogućilo i da se novčanica vrlo brzo doradi ili nadopuni ako do takve odluke dođe. Tada je o dizajnu, odnosno o tome tko ili što treba biti na pojedinoj novčanici, odlučivala komisija na čijem je čelu bio akademik Dalibor Brozović. Da je sve to ispalo jako dobro i bilo zaista suvremeno, svjedoči i to koliko kuna traje. Ali, mora se reći kako je i jugoslavenski dinar bio odlično napravljena novčanica. Da? Onda ste i to radili prije kune? Nisam, ali oni koji su stvarali dinar pred kraj Jugoslavije moji su učenici. Zaboravljate da sam ja na Grafičkom fakultetu predavao od 1981. godine. To su sve moji učenici koji su svoje znanje primjenjivali na Topčideru. Dinar je bio jedna jako dobro napravljena novčanica. Sigurno ćete negdje pronaći još nešto što je plod tog znanja, danas sam profesor emeritus, a emeritus znači da si profesor u mirovini s pravom predavanja. Pa predajem i dalje.
Što je s onom pričom da je kuna zapravo bila kruna, ali je odluka promijenjena?
Meni je sve na novčanici element. Zahvaljujući Šuteju, kuna ima dosta detalja. On je detalje jako cijenio, davao si je truda, pogotovo na nečem tako važnom kao što je državni novac. Kruna, čiji otisak i dizajn i dalje čuvam, trebala se već počela tiskati kada je došla uputa da se izbaci slovo “r”. Nisam pitao zašto, niti je moje da pitam, netko je negdje donio odluku, to je došlo s vrha. Mi smo slovo viška maknuli i takva je novčanica otišla u tisak. Nemam emocija, sve je to za mene samo posao, netko je donio odluku i mi smo tako napravili. Ovako uspjelu novčanicu kao što je kuna zaista je moguće napraviti jednom u životu. Doista tako mislim, tvrdim da je to jedna od boljih novčanica koja se može pronaći. No, iskreno, koliko mi je zadovoljstva donijela ta činjenica, toliko mi je donijela i zavisti.
Jeste li upoznali Franju Tuđmana za kojega je to vjerojatno bio veliki trenutak, dinar je i tako bio prelazni novac do stvarne nacionalne valute?
Susreli smo se samo jednom, i to na predstavljanju kune. Bio je to veliki događaj, upoznao sam se tada ne samo s njim, nego i s brojnim drugima iz ondašnje vlasti. Mislim da se poslije više nismo susretali, a nije ni bilo neke prilike ili potrebe, ja sam ionako apolitičan čovjek. Njega i sve oko njega puno je toga zanimalo oko kune, no teško sam mogao objasniti zašto je ona tako uspjela i originalna, tada je to bilo teško razumjeti i mnogim ljudima iz struke, kamoli nekome tko se s novčanicama ili drugim vrstama grafičkog i računalnog dizajna susreće tek kao kakav korisnik. Tako da nakon tog jednog susreta nisam ni razvio neki osobit dojam osim da je Tuđmana novi novac posebno zanimao, što je i prirodno. Jeste li radili na još nekoj novčanici osim kune? Ne, kuna je jedino što sam radio i što ću ikada raditi kada je o novcu riječ. Ali, radio sam kompjutersku grafiku za naše prve osobne iskaznice i putovnice prije dvadesetak godina. Bio je to daleko jednostavniji posao nego osmisliti novčanicu, uspio sam to praktično unutar jednog dana, odnosno večeri. Jasno, predsjednik Tuđman dobio je onu s brojem 1, a meni je pripala ona s brojem 7. Čim sam je dobio, odmah sam krenuo na put u susjedne države, Austriju i Sloveniju kako bih je “potvrdio”, dobio žigove. Kasnije su me nagovorili da je prepustim akademiku Brozoviću, a ja sam dobio novu s brojem 50. Sreća je kod nas koji radimo u znanstvenim ustanovama poput fakulteta da možemo svoje znanje otvoreno nuditi što onda dovodi do stalnog napretka tehnologije. Tako se relativno brzo došlo i do toga da imamo biometrijske osobne i putovnice koje su odlične i vrhunac su tehnologije. I ne samo to, baš sam nekidan u rukama imao novu poštansku marku čija je autorica Jana Žiljak Gršić, a koja je daleko naprednija od ovih koje smo poznavali do sada. Napredak zahvaljujući tehnologiji uvijek je dobro došla stvar.
Dosad smo razgovarali o papiru. Što je s kovanicama, jeste li sudjelovali u njihovoj izradi?
Ne. Njih je napravio Kuzma Kovačić, to i nije moja struka, kovanica je kovanica, nema slojeva poput papirnatog dokumenta ili novčanice. A to, realno, i nije isplativ posao, izrada svake kovanice stoji više nego što ona sama vrijedi kao denominirana valuta. To je činjenica, pa ih zato i nema toliko kao što ima papirnatog novca, njihova izrada stvarno nije jeftina.
Jeste li se susretali s krivotvorenim kunama ili bilo kojim drugim novcem?
Nekoliko puta i svaki puta nakratko. Danas je nemoguće napraviti krivotvorenu novčanicu, a da to ne bude uočeno unutar jednog dana. Kao što sam već rekao, oprema za izradu i tiskanje novčanica jako je skupa i vrlo brzo bi se doznalo da ju je netko nabavio. A ako se zna da je netko ima pa se pojavi krivotvorena novčanica, znalo bi se gdje je treba tražiti, kao što bi se odmah znalo na kakvom je stroju otisnuta, pa onda i gdje takav stroj postoji. To je također unosan posao s visokim ulaganjima pa nitko ozbiljan ne bi riskirao da si uništi reputaciju time što će otisnuti nečiji krivotvoreni novac. Ali, nije problem u krivotvoriteljima ili opremi, već u ljudima.
Kako to mislite?
Ljudi ne obraćaju pozornost i ne očekuju da će im netko podvaliti krivotvorenu novčanicu. I onda će u nekoj kupovini ili razmjeni sasvim slučajno uzeti i krivotvoren novac. Sjećam se jednog slučaja kada je gos
Kruna se trebala tiskati kad je došla uputa da se izbaci “r”. To je došlo s vrha, mi smo slovo viška maknuli i takva je novčanica otišla u tisak