Radio sam naše prve putovnice, Tuđman je dobio onu s brojem 1, a meni je pripala s brojem 7. Poslije su me nagovorili da je prepustim akademiku Brozoviću
pođa došla u banku i rekla: “Molim vas, zamijenite mi ovo, znam da je nevjerojatno, ali nisam pazila, dobila sam to kad sam razmijenila novac”. A radilo se o novčanici otisnutoj samo s jedne strane! No nema straha, bilo kakva krivotvorena novčanica otkrije se u 24 sata jer je njihov dizajn otišao tako daleko da je praktično nemoguće otisnuti novčanicu koja će do zadnjeg detalja biti ista kao original. Evo, uzet ćemo ovu kunsku novčanicu, osvijetlit ću je ovim infracrvenim svjetlom namijenjenim upravo kontroli novčanice. Pogledajte što se događa s brojkom koja označava iznos – ne vidi je se pola. A takvih detalja ima puno na svakoj novčanici. Neke zemlje idu i u plastifikaciju što je onda još teže krivotvoriti. A tu su i ljudi kojima sasvim sigurno nećete moći podvaliti novčanicu, a susrest ćete ih i biti s njima u kontaktu svakog dana.
Tko bi bili ti ljudi?
Pa blagajnice! Svakoga dana kroz njihove ruke prolazi na tisuće novčanica. One su skupile toliko iskustva da mogu prepoznati razliku već na prvi dodir. Nema nikakve šanse da takvoj osobi prođe novčanica koja je drukčija od originalnih, one su vam najbolja provjera. A jasno je da se pokušava svašta, i ne jednom. Uspio sam nedavno nabaviti kameru švicarske proizvodnje koja može prepoznati 24 različita stroja, što god stavim ispred nje, koliko god sofisticirano bilo napravljeno, prepoznat će ako je riječ o krivotvorini.
Jeste li imali ponuda iz inozemstva da nekome drugome radite novac?
Naravno. Ali nisam nikada prihvatio, kao što sam rekao, kuna je jedina novčanica koju sam radio.
Što ste po profesiji?
Završio sam Prirodoslovno-matematički fakultet, eksperimentalnu fiziku, a onda sam doktorirao na današnjem Fakultetu elektrotehnike i računarstva, tehničke znanosti iz područja računalne znanosti.
Pa kako ste se onda našli u tome svemu?
Dio sam već i objasnio, znao sam povezati računalnu i konvencionalnu grafiku. Ali, bolje je da vam pojasnim kako sam do toga došao, od čega sam krenuo. Istraživanje terena u potrazi za mogućim nalazištima nafte proizvodilo je velike količine podataka. Da bi se oni temeljito pregledali, trebalo je jako puno vremena. A ja sam osmislio kako te numeričke podatke vizualizirati kao sliku, kako bi se odredilo ima li na istraživanom području nafte ili nema. I uspio sam na takav način prepoznati šest ili sedam nalazišta. Još čuvam te prve nacrte koji su dio mojih izložaba. U to doba, također, nije bilo ovako brzih računala, takva inovacija bila je daleko ispred svojeg vremena, bila je to još jedna primjena grafičke tehnike u znanosti, jedno od prvih matematičkih modeliranja s konkretnom primjenom. Danas se bavim Infraredesignom®. Mediji malo pišu o nečemu što smatram svojim najvažnijim djelom, a o tome smo moje kćeri, profesor Klaudio Pap i ja objavili već 120 znanstvenih radova, a ta brojka i dalje raste jer je interes u svijetu ogroman.
O čemu se radi?
O infracrvenom slikarstvu. Pogledajte ovaj plakat s Ruđerom Boškovićem. Uzmite onu infracrvenu lampu kojom smo gledali novčanicu pa pogledajte plakat kroz nju. Što vidite? Sada više nema Ruđera, već se pojavio – Tesla! Sad usmjerite prema ovom portretu moje kćeri. Opet ste dobili drugu sliku. Nije li to fantastično? Slika u slici, ali koju ne možete vidjeti golim okom.
Stvarno jest! Kako ste to postigli?
Najobičnijim bojama. Jer, boje koje se inače koriste u slikarstvu sve su vidljive golim okom. Međutim, nisu sve vidljive i u infracrvenom spektru. I tako je moguće u jednoj slici naslikati dvije, jednu vidljivu golim okom i drugu koja je vidljiva jedino pod infracrvenim svjetlom. Mislim da je ovo slikarstvo budućnosti, a nastalo je ovdje, kod nas, prije nešto više od deset godina. Sada u ovoj tehnici već radi puno slikara diljem svijeta, a mi smo za tu tehniku dobili puno nagrada u svijetu, više ih nemam ni kamo staviti.
Zaista sjajno. Vjerujemo da ste to i patentirali, kao i ranije izume. Znači da vjerojatno i stojite dosta dobro?
Imam nekoliko registriranih patenata, ali svi su slobodni za upotrebu bez naknade. I onda me ljudi pitaju zašto sam to napravio. Jednostavno je – nisam se svime ovime počeo baviti zbog materijalne koristi. Meni ide dobro, rekao sam da posla imam, u područjima kojima se ja bavim posla ima stalno, pa mi novca ne nedostaje. I kćeri su uspješne pa i s te strane nemam takav pritisak. Patent je zato da se zna tko je to napravio, želim da ljudi znaju odakle dolazi to znanje koje koriste. To je jedini razlog zbog čega smo patentirali izume u grupi Infraredesign®.
Imate zgodan kožni prsluk, što to piše na njemu, Harley Davidson? Vjerojatno onda imate i motocikl?
Uzmite još jednom infracrvenu kameru. Pogledajte prsluk. Što vidite? Samo Harleyev logotip. To je još jedan izum, nevidljivo označavanje proizvoda. Uzmete li onu vojnu čizmu tamo i osvijetlite je, također ćete vidjeti jedan uzorak. Pa onda i onu tamo. Kada se znate njime koristiti, infracrveno polje svjetlosti može donijeti brojne odlične ideje. Voziti motor ostalo je, ipak, samo moja neostvarena želja. Imam jedrilicu katamaran H16 koji je najbrži na svijetu. Volim brzinu, a to ide doista brzo. Samo, s ovoliko godina nije više tako lako vratiti ga kada se prevrne. A znam da ću se prevrnuti, nemoguće je da neću jer idem koliko katamaran može ići. Još ga imam, no stoji rastavljen u dvorištu i ne koristi se.
Shvatili smo da volite brzinu, bili ste i predsjednik Hrvatskog bob saveza. Nije li malo neobično da bi se u Hrvatskoj netko bavio bobom?
Da, ali to je bilo u doba Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju 2002. godine. Poznat sam, naime, i kao dobar organizator, pa su me zamolili da napravim pripreme za odlazak u Sjedinjene Države. I odmah smo uspjeli ući u natjecanje. To je ona reprezentacija u kojoj su bili Ivan Šola i Igor Boraska s ostalima. Nije u to nitko vjerovao, sjećate se one Šoline priče da će on iz Splita doći do Olimpijskih igara. Nisu vjerovali sve dok u Lake Placidu nismo ostvarili dovoljno kvalifikacijskih bodova. U Americi sam upoznao puno odličnih ljudi koji su kasnije došli i u moju Zelinu i nisu mogli vjerovati što mi sve ovdje imamo. Pogotovo kako izgleda moj podrum, kuća je u središtu mjesta, a podrum je tamo. I tamo najviše volim biti, osjećam se najugodnije.
Bili ste i predsjednik društva hrvatsko-kineskog prijateljstva. Kako se to dogodilo? Čudi li vas što je danas Kina izrasla u takvu silu?
Pa, iz sličnih razloga kao što je bilo i s bobom. Oni su trebali nekoga tko će im tu organizirati kvalitetno predstavljanje, a ja sam prije putovao u Kinu i tako je došlo do te suradnje. Ne, ne čudi me nimalo što je Kina danas to što jest. U razmaku od nekih deset godina tamo sam bio nekoliko puta. Svjedočiti uživo koliko je to brz razvoj stvarno je nevjerojatno. Peking u razmaku od deset godina nije bio isti grad. Oni su organizirani, a država ima takav sustav da se ne postavlja previše pitanja.
Što biste još htjeli napraviti, život vam je ispunjen, postoji li nešto što je ostalo?
Imam popis od dvadesetak ideja koje još nisam u životu ostvario. I dopunjavam ga svako toliko, kako nešto uspijem napraviti. Ima toga još, ali ne želim širiti, radije nadopunim. Ideja imam stalno, srećom ima i onih koji ih vole čuti i prihvatiti, tako da sam stalno u nekom poslu. A živim jednostavan život, svakog jutra sam ovdje u kafiću i svakoga dana popijem jednaku kavu, uvijek bez šećera, on nije dobar. Naučio sam od Indijaca, profesora koji su gostovali na našim konferencijama i održavali predivna predavanja, da je organizmu dovoljna zapravo samo jedna banana da bi cijeli dan radio. Ne idem baš tako daleko, volim pojesti svašta, ali uvijek umjereno. I najviše od svega volim – špek sapunar! Vjerujte mi, to je najzdravije. Najveća je podvala čovječanstvu to da je mast opasnija od šećera, a zapravo je obrnuto. I zato uzimam malo slatkog. Nakon kave odem u ovaj svoj atelijer i radim nove računarske grafike ili istražujem neki novitet, mogući novi patent. Živim jednostavno. Ali ta jednostavnost dala je neke rezultate. Pogledajte onu knjigu, piše Muzej suvremene umjetnosti, moj je dio označen ceduljom, koliko ima, dvadesetak radova iz vremena sedamdesetih prošlog stoljeća? Mislim da to nije loše. Zatekli ste me dok pripremam retrospektivu, mislim da će ova biti najbolja do sada.