Vojne muzeje imaju svi, samo ne Hrvati
Bio je jedan naš ministar obrane koji mi je još prije nego što je postao ministar pričao kako Hrvatskoj treba pravi nacionalni vojni muzej. Jer je on išao po svijetu, i kamo god je došao, u svakom glavnom gradu jedno od odredišta posjeta svakako mu je bio tamošnji vojni muzej. Govorio je kako ga Zagreb nema, i da je nevjerojatno da ga nema, i da bi ga trebao imati jer imamo što pokazati, ne samo iz Domovinskog rata. I kad je čovjek postao ministar, sve je to zaboravio i prstom nije maknuo, jer su se interesi očito promijenili. Koga sad briga za tamo neki vojni muzej?
Bio je još jedan naš ministar obrane koji mi je u neformalnim razgovorima, i kad je bio ministar i prije toga i poslije toga, kad sam mu znao dometnuti zašto takvog muzeja nema u Zagrebu, znao reći da nam doista treba takav muzej i da bismo ga trebali imati. Na sva zvona pričamo o našoj vojnoj tradiciji, našoj vojnoj povijesti, o tome da ne znam kojeg rata u Europi nije bilo bez Hrvata, kitimo se Kravat pukovnijom, pobjedom u Domovinskom ratu..., a vojni muzej nemamo. I ni on ništa nije učinio, iako je mogao. Nije to baš neki najvažniji interes, to će netko drugi. I nitko drugi ništa!
I pokojni zagrebački gradonačelnik također se zagrijao za tu ideju. On je to htio riješiti s državom, u Zagrebu. Neslužbeno se licitiralo s lokacijama u gradu, od toga da država ustupi zemljište pa da se napravi nešto novo, ili da Grad Zagreb s državom to napravi u napuštenim Gredeljevim pogonima iza Glavnog kolodvora. To bi, u biti, bila sjajna pozicija, i zbog središta grada, a i zbog objekata koji bi se lako prilagodili za muzejske potrebe. Petljalo se tu nešto i Ministarstvo kulture, ali na kraju od svega toga nije bilo ništa. Sve je ostalo samo mrtvo slovo na papiru, ni milimetra pomaka u smjeru nekakve realizacije.
Sve ovo pišem jer me ovih dana na nepostojanje takvog muzeja podsjetio prijatelj s Facebooka Damir Lacković koji je na svome profilu objavio pedesetak fotografija iz Ratnog muzeja u belgijskom gradu Bastogneu. Za one koji možda ne znaju, nacistički otpor bio je žilav do samoga kraja Drugoga svjetskog rata. Njemačka je počela gubiti padom istočnog bojišta i napredovanjem Crvene armije, a onda joj se otvorila i zapadna bojišnica iskrcavanjem Saveznika u Normandiji. Suludi Hitler nije se predavao. Odlučio je potkraj 1944. godine poduzeti Ardensku ofenzivu, očajnički pokušavajući okrenuti rat u svoju korist. Nije uspio. Jedna od ključnih pobjeda Saveznika u toj Ardenskoj ofenzivi bila je ona kod Bastognea. I danas u tom gradu imate muzej u kojemu su izloženi predmeti iz tog razdoblja. Štoviše, cijeli grad i okolica zapravo su muzej na otvorenome. Lacković je uzeo automobil i njime se vozio okolo da bi sve to mogao obići i vidjeti.
Mi u Hrvatskoj često se na prisjećanjima povijesnih događaja kitimo našim povijesnim postrojbama. Iz svih pera i usta slušamo o bogatoj hrvatskoj vojnoj povijesti i tradiciji. Samo da izdvojimo bitke s Osmanlijama, Tridesetogodišnji rat, pomorske bitke, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat... Je li tko od vas posjetio vojni muzej u Beču ili Budimpešti? Ili u Bruxellesu? Da o Londonu ne govorimo. Ili, ako ste bili u Beogradu, vojni muzej na Kalemegdanu? Ili možda vojni muzej u slovenskoj Pivki? Mi smo svu tu našu povijesnu baštinu sramotno zapostavili jer je nigdje ne pokazujemo, ni domaćim posjetiteljima ni strancima. Koliko bi samo takav muzej obogatio turističku ponudu Zagreba!?
Jedini pravi takav muzej imamo u Pakracu, Muzej vojne i ratne povijesti. No taj muzej nije plod državne i općenito političke inicijative. To je privatna inicijativa samo jednog čovjeka, koji godinama taj muzej vodi i obogaćuje, iako je prostorno i u svakom drugom smislu minijaturan u odnosu na ono što bi i kakav bi takav nacionalni muzej trebao biti. No Mario Tušek, koji je taj muzej osnovao i koji ga vodi, potrudio se u njemu prikupiti što više predmeta iz različitih razdoblja hrvatske vojne povijesti, pa se kod njega u muzeju može već dosta toga vidjeti. I to je sve takvog tipa što u Hrvatskoj imamo! Poražavajuće! Žalosno!
Posljednjih godina zaredala su osnivanja lokalnih muzeja ili postava Domovinskog rata, pa tako imamo takav muzej u Splitu, Karlovcu, Vukovaru, Bjelovaru..., ili sobe poput Dubrovnika, a u Zagrebu jedini postav vezan uz Domovinski rat postavljen je unutar Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“, i to nešto improvizirano, što mogu vidjeti samo posjetitelji, gosti učilišta, a ne i šira javnost. Sramota za Zagreb, sramota za Hrvatsku! Da, imamo i Vojni muzej Ministarstva obrane, koji je zapravo obično skladište! Štoviše, ideja o takvom muzeju posve je zamrla, već dugo se ništa o tome ne čuje, ne raspravlja, nema novih ideja, prijedloga, sve je završilo u nekim i nečijim ladicama.
Ne znam u čemu je na kraju problem, zašto u 30 godina hrvatske neovisnosti nismo uspjeli sagraditi nacionalni vojni muzej. Do 1990. godine teme iz vojne povijesti bile su pod paskom Beograda. JNA je budno pazila na sve to, samo su se u Beogradu tiskale publikacije, i u njima se obrađivalo kako je to onima tamo odgovaralo. Nakon 1990. u Hrvatskoj je puno toga objavljeno i ispravljeno, historiografske su rupe popunjene. Iako ima toga još jako puno za obraditi i objaviti. Nacionalni vojni muzej trebao bi biti nacionalna atrakcija, nacionalni spomenik, nacionalna prezentacija na jednome mjestu naše prebogate vojne baštine. Kome nije u interesu da Zagreb i Hrvatska to imaju? Ili ključni akteri nemaju svijesti o potrebi za takvom institucijom?