Boljeg psa nismo mogli ni poželjeti, Don se voli skitati po planinama baš kao i mi
Unjegovim plavim očima vidjele su se tuga i bol, bio je to pogled psa kojeg Jelena i Antonio G. s Krka nisu mogli zaboraviti. Vidjeli su ga u objavi velikogoričke udruge Sigurna kućica u kojoj su volonteri tražili dom mješancu haskija Donu. Sve ostalo je prošlost, a pred njima je, sigurni su, život pun sreće i ljubavi uz najboljeg psa na svijetu. Boljeg nisu mogli ni poželjeti, kaže Antonio, a Jelena dodaje: – Zahvalni smo na ovoj prilici svima koji su dvojili hoće li ga udomiti. Jer upravo zahvaljujući njima dobili smo novog člana obitelji.
A da nije bilo lako odlučiti se potvrđuju oboje, iako su već dulje vrijeme razmišljali i bili blizu odluke o udomljavanju. – Volimo prirodu, dosta putujemo, a nakon jednog izleta na Unu, na kojem smo uživali u društvu psa, poželjeli smo i sami imati psa – priča nam Jelena. Kad su vidjeli Dona, bili su sigurni da je baš on pas kakvog traže. Nisu brzali, jer sve što su o Donu doznali, a ističu da im volonteri ništa nisu skrivali, navelo ih je da dobro razmisle. Brinulo ih je, kažu, kako će se snaći u stanu, hoće li biti tvrdoglav, hoće li oni znati s njim. Nije ih obeshrabrilo ni to što Don ima epilepsiju i problema sa srcem, njegove godine, a doznali su i kako je završio u skloništu. Ispričali su im volonteri da su Dona pronašli na cesti, bio je i bolestan i uplašen. Otkrilo se da ima vlasnika, ali on ga više nije htio. I kad se konačno u skloništu počeo opuštati, Don je dobio epileptički napadaj. Liječili su ga, imao je i privremeni dom, ali se opet vratio u sklonište. – Raspitali smo se među vlasnicima koji imaju pse s epilepsijom. Shvatili smo da je zapravo najveći problem odrediti terapiju, a kod Dona se to vrlo brzo riješilo – pričaju nam. I nakon svega odluka je pala, idu po Dona. Put je donio i nove brige – hoće li podnijeti vožnju, nove mirise, boje.
– Mučilo nas je hoće li uopće htjeti ući u auto, što ako se budemo morali zaustaviti. Ali sve je prošlo bez problema – kaže nam Antonio. Don je, dodaje Jelena, bio i sretan i zbunjen. A kad su stigli kući, imao je novi ispit – o suživotu sa šeficom. – Dočekala ga je naša maca Maša i potvrdila nam da nismo pogriješili. Bojali smo se da će Maša pobjeći i da tri dana neće izlaziti ispod kreveta, a ona nije ni ustuknula. Istina, puhala je na njega, ali bio joj je jako zanimljiv. Trajalo je to nekoliko dana, a onda je počela krađa hrane, igračaka – prisjeća se Jelena. Vrlo brzo Don je pronašao i psećeg prijatelja, rado se druži s Hatchijem, mješancem haskija i samojeda. Znatiželjan je, voli šetnje, ali samo kad to njemu odgovara. Vole ga najviše na svijetu, no ističu da s njim treba i raditi. Ljubav nije dovoljna.
– Ekipa iz Sigurne kućice bila je uvjerena da je Don lijenčina i da voli samo drijemati i odmarati se. Ali izgleda da je taj plavooki jadničak imao samo slomljen duh, voli se skitati po planinama baš kao i mi – kažu Jelena i Antonio. Uvjerili su se u to kad su prije nekoliko tjedana obišli Vojak, najviši vrh Učke. Odabrali su najmanje zahtjevnu stazu i krenuli asfaltiranom cestom prema vrhu, no brzo su shvatili da se Donu asfalt ne sviđa, da mu tu baš ništa nije bilo zanimljivo.
– Razveselio se kad smo skrenuli na planinarsku stazu koja vodi kroz šumu. Šuškao je lišćem, njuškao panjeve, zaplitao se u paukove mreže, ganjao ptice i žicao sendviče. Mahao je ne samo repom, već cijelim tijelom. Nismo sigurni koliko je shvatio koncept odmora, svaki put kad bismo predahnuli on bi samo stajao i tako nas požurivao. Sjeo je tek kad smo stigli na vrh. Koncept vrha je itekako shvatio, znatiželjno je promatrao gdje se nalazi. Jako voli visine. Isto se ponašao i prošli vikend, kad smo obišli Veli vrh, Obzovu i Zminju na Krku – pričaju. Zbog Donova zdravstvenog stanja i dalje biraju manje zahtjevne rute, ali sigurni su da će s vremenom obići većinu vrhova Hrvatske i svijeta.