Blitva u ranu jesen
Jedno se jelo izdvaja. Od davnina je posebno poznat način pripremanja nadjeva od blitve za jedinstvene i glasovite poljičke soparnike
Opsjednutost moje none bila je tolika da bi je tražila i pronašla na makarskoj pijaci čak i kad je već prošlo vrijeme mlade ljetne blitve. Pa ipak gostila nas je, i u to za blitvu okašnjelo doba, ovim sredozemnim povrćem čije tragove možemo pratiti zajedno s prvim uzgojenim repama, mrkvama, kupusima i artičokima, zabilježenim na babilonskim glinenim pločicama ispisanim klinastim pismom još u 8. stoljeću prije Krista. Imenom teutlon, blitva, teutlion, u deminutivu blitvica, nazivali su je Grci i uživali u blitvi i blitvici do te mjere da su tako počeli nakon nekoliko stoljeća nazivati i svo drugo lisnato povrće. O blitvi kao zaljubljenici pišu Aristotel i Teofrast, a potonji je čak zapisao da su je neki Grci, zaljubljeni u nju, “uzgajali u zemljanim posudama i vjerovali da je silno ljekovita”.
Njihov veliki nasljednik, naš rimski prijatelj Apicije, donosi recept vrlo sličan onom moje none, te za betas elixas ili kuhanu blitvu kaže da se mora tek začiniti s malo gorušice i zdušno preliti maslinovim uljem uz kap kvasine. No Rimljani su blitvu miješali s drugim povrćem na načine koji su preživjeli u srednjem vijeku i proširili se zajedno s uzgojem blitve sve do Engleske Henrika VIII., gdje su je na njegovu tudorskom dvoru zvali – rimska blitva. U Dalmaciji je ova dragocjena biljka postala znak njezine kuhinje i uz ribu, pašticadu, lešo meso i razne šalše, razvila se u kultni sinonim cjelokupne naše uzmorske gastronomije. Naravno, ona nonina kuhana blitva osnovni je recept, no pripremala se ona u Dalmaciji, ali i u našoj kući tijekom stoljeća na mnoge načine, miješana sa sirom po rimski pa zapečena u pećnici ili pak tek propirjana na malo maslinova ulja, zajedno s komadićima pancete i pomidora.
Ipak, jedno se jelo izdvaja. Od davnina je posebno poznat način pripremanja nadjeva od blitve za jedinstvene i glasovite poljičke soparnike, koji su stari koliko i vrijeme budući da imaju sve odlike neolitičkih načina pripremanja hrane pod pepelom i žarom, a i sama riječ sopar, koju su preuzeli i Osmanlije, indoeuropskog je podrijetla i znači pepeo. Pa ipak, ona je gastronomska oznaka slavne Poljičke republike, koja je kao samostalna i nezavisna zajednica postojala uz rijeku Cetinu, dio uzmorja i Zagore od XII. do početka XIX stoljeća, dakle punih sedamsto godina, kada je nju i njezin statut, najviši pravni izraz samostalnosti, u ime francuske vlasti, 1807. ukinuo providur već buonapartističke Dalmacije Vincenzo Vicko Dandolo.
Osnovni sastojak u tankim pogačama je blitva, pa peršin, češnjak ili ljutika te tijesto, prethodno razvučeno po dvjema drvenim sinijama, okruglim daskama za pripremu soparnika, pa ispečenog na pepelu i žaru- To je omiljeno jelo sve do danas simbol nepokorenih poljičkih knezova koji su u zaleđu Cetine stvorili svoju nezavisnu i statutom uređenu Poljičku republiku, kneževinu na razmeđi mletačkih i turskih utjecaja.
Nisam siguran da je moja none ikada probala soparnik. Pa ipak, siguran sam da bi ona, takva zaljubljenica u jela od blitve, ponijela jedan pravilno izrezani romb ove drevne pogače kao osobnu popudbinu na putu prema osobnom blaženstvu s kojim se, na žalost, nikada nije uspjela pomiriti, baš kao ni s onom sjevernjačkom blitvom bijelog korijena i razgranatog žilja. Stoga mi se i pričinja da je vidim kako prinosi ustima onaj smotuljak od nježne kuhane dalmatinske blitve kao mali pokrov za vječnost od njezina zelena lišća.