Proziva predsjednika Erdoğana zbog linča medijskih radnika i gušenja sloboda

Mustafa Kuleli turski je novinar. Zapravo, aktivist za medijske slobode, ispravit će samog sebe. U životopisu je zabilježeno da je radio kao televizijski novinar i novinar u tiskanim medijima dok se nije uključio u sindikalni pokret i dobio otkaz, pa je zadnjih godina, kao glavni tajnik turskog sindikata novinara te član upravljačkog odbora Europske federacije novinara, čija je godišnja skupština prošlog tjedna održana u Zagrebu, pozornost usmjerio na prava novinara koja se u toj zemlji sustavno krše, novinare baca u zatvor, masovno otpušta i napada na ulicama. Podatak da je Turska ove godine završila na 153. mjestu od 180 zemalja po indeksu medijskih sloboda samo je brojka, kaže, jer samo oni koji pokušavaju raditi pod režimom turskog predsjednika Recepa Erdoğana znaju kakvo je stanje i kakve opasnosti vrebaju novinare.

Vrlo mlad ste postali sindikalni povjerenik i aktivan u sindikalnom pokretu u Turskoj i inozemstvu i upozoravate na opasnosti s kojima se sreću kolege u vašoj zemlji. Postoji li u Turskoj slobodno novinarstvo?

Postoji. Ali samo dok ne učinite nešto što nije po volji režimu. Radio sam na TV postaji i ušao u sindikat kao običan član. Čim sam pitao druge žele li se učlaniti, otpustili su me. A riječ je bila o lijevoj, neovisnoj televiziji. Kolege su me potom izabrale za predstavnika sindikata, a nakon prosvjeda u parku Gezi 2013., kad je cijelom zemljom vladala nada da će mlađe generacije sve promijeniti, izabran sam za glavnog tajnika sindikata novinara Turske u dobi od 28 godina, a potom i u upravljački odbor Europskog novinara. Sindikati se u osnovi bore za socijalna i radnička prava, za ekonomski boljitak, ali mi smo se borili – i još se moramo boriti za demokraciju jer novinarstvo opstaje i može funkcionirati samo u demokraciji, ne u totalitarnom režimu. Sebe bih više opisao kao aktivista za slobodu medija, a zahvaljujući gospodinu Erdoğanu, posjetio sam niz zemalja, sve europske prijestolnice jer me stalno zovu da govorim o situaciji u Turskoj. Tako izgleda život: obilazim kolege po zatvorima, nazočim suđenjima i obilazim Europu.

Kakva je uopće medijska scena u Turskoj? Koliko je medija neovisno, a koliko pod utjecajem države? zadnjih 20 godina režim predsjednika Erdoğana pokušao je preuzeti i ukinuti svaki neovisni medij i danas kontrolira 90 posto medijskih kuća. Prisiljavaju se poslovni ljudi bliski režimu da kupe neovisne medije i tako ih uškope. Neke medije jednostavno su zabranili pod izlikom da podržavaju terorističke organizacije, a definicija terorizma je toliko široka i proizvoljna da pod nju potpadaju svi koji ne podržavaju režim: Kurdi, studenti, nezaposleni, LGBT zajednica, prodemokratski orijentirani, oni koji podržavaju Muhammeda Gülena.

Pod kakvim pritiscima rade medijski djelatnici?

U nekim medijima koristili su se prijetnjom otkazima kao batinom da ih dovedu u red. Napravili su masakr, iz mainstream medija otpustili su tisuće novinara, što je bila jasna poruka ostalima što ih čeka ne budu li se pridržavali zacrtane linije. Budete li kritični, budete li ustrajali na tome da ste pravi novinari i da radite pravi novinarski posao, čeka vas cesta.

Koliko je novinara otpušteno?

Nakon prosvjeda u parku Gezi više od deset tisuća. Više nego dovoljno da zastraše sve u noviU narskom sektoru.

Gdje su danas svi ti ljudi?

Neki su potpuno promijenili profesiju. Sjećam se dramatičnog trenutka kad sam vidio kolegu, nekadašnjeg kamermana, kako u supermarketu prodaje med. Neki od njih su se prebacili u manje, neovisne medije, jedan dio je napustio zemlju. U Njemačkoj tako imamo velik broj turskih novinara u izgnanstvu. I dalje rade, objavljuju za Turke u Njemačkoj i u Turskoj. Neki su se pak prebacili u male, neovisne redakcije.

Broj zatočenih novinara se smanjuje, ali kažete da to nije znak da se stanje popravlja. Što se onda događa?

Erdoğanov režim, kao i neki drugi totalitarni režimi, postaju sve mudriji. Prije pet godina u zatvorima je bilo 150 novinara, što je, naravno, izazvalo zgražanje, osudu i kritike u Europi. Nevladine organizacije, udruge za ljudska prava, Europska komisija digla se na noge. No režimi uče. Sada je u zatvoru 34 novinara, svi pod istom optužbom - da su teroristi. Pregledali smo sve dokumente i potpuno je jasno da su iza rešetaka samo zato što su novinari. No sve je bilo po proceduri – optužnica, suđenje... Samo što pravosuđe nije neovisno. Kao u kazalištu, sve je predstava. Vlast ima sada druge metode i taktike za ugnjetavanje medija. Oglašivačima brane da se oglašavaju u opozicijskim medijima, a potom se izvlače na slobodno tržište. Koriste ljude za napade na novinare, a onda to pripišu nekom “psihopatu”. Obilato se koristi i regulatorno tijelo za televiziju i radio. Po zakonu se kažnjava vrijeđanje predsjednika. Čim čuju kritiku, gase program. Tjedan dana crnog ekrana. A uvreda može biti bilo što. Novinari imaju sve dokumente koji dokazuju korupciju, ali će svejedno biti sankcionirani jer je to “uvreda”.

Koliko su recentni događaji, poput rata u Siriji i migrantskog vala utjecali na ponašanje režima?

Tužna je to priča. Kad smo gledali kako se kancelarka Angela Merkel opraštala s europskim kolegama, sjetili smo se kakav je odnos imala prema Turskoj. Prvih godina sve su europske institucije podržavale pobornike demokracije kroz razne programe, fondove i projekte i politički su nas branile. No kako je počeo rat u Siriji, europski su lideri promijenili ponašanje. Uplašio ih je veliki migrantski val, a Erdoğan ga je iskoristio za ucjenjivanje poručivši liderima da će blokirati migrante, ali da nas Europa mora prestati prisiljavati da budemo demokracija. Da, svatko će reći da je izgradnja demokracije dužnost, obaveza i posao turskog društva, ali barem se može pokazati trunka solidarnosti. Kod kolega u Europi je imamo, ali nam treba potpora političara i pritisak na Erdoğana.

Kako vidite budućnost? Jeste li optimistični?

Turska nije izgubljena zemlja, imamo dugu tradiciju slobodnih izbora i demokracije. Turska je veća od Erdoğana. Erdoğan ide kraju, gubi gradove i vjerujem da će izdržati najdulje dvije godine, a možda su čak ovo zadnji mjeseci

• njegove vladavine.

Erdoğan je preuzeo medije, ali oni su beskorisni. Izgubili su reputaciju i nitko im ne vjeruje