Jedni u EU vide novac, drugi sustav vrijednosti, ali loše je inzistirati na krajnostima
Konferencija o budućnosti Europe je utakmica koju trebamo igrati na terenu, ne gledati s tribina. Na njoj se, primjerice, može dogoditi ideja stvaranja Vijeća sigurnosti Europska unija, koje bi malim državama smanjilo pravo veta Jedan od postulata EU jest kohezija, postupno ujednačavanje standarda, ali ne kroz uravnilovku. Nego kroz davanje jednakih šansi za uspjeh na jedinstvenom tržištu i kroz fondove koji ipak nisu čarobni štapić
Na prošlotjednom građanskom panelu u sklopu Konferencije o budućnosti Europe u Strasbourgu, u jednoj od manjih skupina u koje se građani iz po 4-5 država članica podijele kako bi sadržajnije iznosili i brusili svoje ideje o tome kako Europska unija treba izgledati, vrlo brzo se osjetila podjela po pitanju novca. Hrvati i Bugari na jednoj strani, Finci na drugoj, Španjolci negdje između, ali bliže ovima prvima. Kako nam je prepričala jedna od troje hrvatskih građana na tom panelu: “Mi i Bugari smo izrazili želju da budemo više cijenjeni u Uniji, da nam se daje više sredstava, da Europska unija više pomogne da se digne standard građana, to je najzanimljivije jer nas na koncu zanima koliko imaš u džepu”. Građanin iz Finske na to je uzvratio da ne, da “svaka zemlja svoju stabilnost stvara sama, a Europska unija bi trebala davati nekakve dodatne mogućnosti”. “Ja se ne slažem s time. Mislim da bi europska zajednica trebala utjecati na to da se podigne standard građana, konkretno Hrvatske. Jer oni to mogu. Imaju alate”, rekla nam je ta građanka, Dajana Milinković iz Istre.
Konferencija o budućnosti Europe traje godinu-dvije i čitav njezin smisao je da sasluša ideje građana, kakve god one bile. I da zacrta europsku politiku, a moguće i veliku reformu Unije, uzimajući u obzir te želje građana. Utoliko ta Konferencija zaista jest veliki pokušaj demokratskog iskoraka, kakav nitko nigdje u svijetu nije pokušao napraviti. Iskoraka u veće sudjelovanje građana u odlukama o tome kako treba izgledati europsko društvo i kontinent.
Nije sigurno da će taj pokušaj uspjeti u stvarno sadržajnom smislu. Da će uspjeti u tehničkom, logističkom i u smislu kreiranja nekog imidža – to vjerojatno hoće. Ali sadržajno je ono što je bitno. A to ćemo tek vidjeti. Ali teško da je smisao svega toga povećanje transfera novca iz najrazvijenijih dijelova Europske unije u najnerazvijenije. To jest jedan od postulata Unije, kohezija, postupno ujednačavanje standarda, ali ne kroz uravnilovku. Ne kroz prisiljavanje poslodavaca da u Hrvatskoj isplaćuju plaće kao u Švedskoj ako produktivnost tu nije ista kao tamo. Nego kroz davanje jednakih šansi za uspjeh (na jedinstvenom tržištu) i kroz fondove koji su skrojeni da budu izdašniji prema manje razvijenima, ali ne baš da im potpuno služe kao čarobni štapić.
Ako paneli građana na Konferenciji o budućnosti Europe u ovom trenutku i izgledaju kakofonično – a ovo gore je lijep primjer: jedni na Europska unija gledaju kao na novčanik, drugi kao na sustav vrijednosti, i bio bi problem ako odu svaki u svoju krajnost – ima još vremena i rada unutar tih građanskih panela da se kakofonija poravna i pretvori u simfoniju.
Hrvatske građane koji bi od Europske unije željeli veće plaće ne treba kriviti. Na kraju krajeva, i predsjednik Zoran Milanović promovira takvu državnu politiku koja na Europsku uniju gleda praktički samo kroz novac, ne i kroz vrijednosti. Ali teško da će velika reforma Unije ići u tom smjeru davanja sve više i više novca za najnerazvijenije. Već je značajno to što je Hrvatska, u drugom 7-godišnjem europskom proračunu u kojem u punom smislu riječi sudjeluje, dobila dvostruko više novca nego što je imala na raspolaganju u prvom. Tu činjenicu treba znati cijeniti i iskoristiti, prije nego što se počnemo zanositi pitanjem zašto ne triput, pet puta više.
Prava opasnost za Hrvatsku u Europskoj uniji nije da neće imati dovoljno novca na raspolaganju nego da ga, prvo, neće znati kvalitetno iskoristiti i da će, drugo, uskoro doseći vrhunac svog utjecaja unutar Europske unije, nakon kojeg će taj utjecaj samo padati. Vrhunac bi svakako bio dosegnut brzim ulaskom u euro i schengensku zonu, čime je integracija potpuna.
Ali trend koji neke velike članice pokušavaju provesti u djelo jest smanjenje jednakopravnosti i utjecaja svih 27 članica. Primjerice, kroz formiranje Vijeća sigurnosti Europske unije, u kojemu bi sjedile Francuska, Njemačka, Španjolska i Italija kao stalne članice, a druge bi se rotirale. I to europsko Vijeće sigurnosti formiralo bi vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, o kojoj sada odlučuje svih 27 država zajedno, pri čemu svaka ima pravo veta. Neke bi velike države najradije takve ideje provele u djelo, samo što još ne znaju na koji način, a da ne izazovu potrese. Takvim je državama Konferencija o budućnosti Europe jedan od načina na koji će to pokušati. I zbog toga je Konferencija nešto u čemu treba sudjelovati, igrati na terenu, ne nezainteresirano gledati s tribina.