Musk spašava platformu koja je postala sinonim za kulturu zatvaranja i laži

Desnica danas samo želi da joj ljevica oprosti što ih je tukla. Mimo tog mazohističkog poriva ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi se vraćali na Twitter

Jedna od velikih istina koja određuje političku dinamiku jest da jedna strana želi uništiti neistomišljenike, dok druga sanja kako da udobrovolji neprijatelje

Prošlog je tjedna svijetom prostrujala vijest kako je američki milijarder Elon Musk za basnoslovne novce kupio Twitter. Sama po sebi, ta vijest vjerojatno ne bi trebala doticati nikoga tko nije iz svijeta korporativnog biznisa, da se oko nje nije isplela čitava sila, uglavnom ideološki motiviranih, komentara i tumačenja, pri čemu jedni za ovaj potez vezuju velike nade, dok druge ispunjava najdubljim strahovima.

Vjerojatno ni za jedno, niti za drugo, nema previše razloga. No, podizanju tenzija oko ove burzovne transakcije svakako je pridonio i sam Musk. On se voli predstavljati kao libertarijanac i zagovornik apsolutne slobode govora, pa je kao motiv za kupnju Twittera naveo želju da ovu platformu oslobodi od cenzure.

U “zlatno doba” društvenih mreža prije desetak godina na Twitteru i Facebooku nije bilo nikakve moderacije. Te su platforme sebe reklamirale kao mjesta na kojima svatko od nas može bez ikakvih zapreka razmjenjivati mišljenja o najrazličitijim temama. Taj je ukus slobode privukao ljude širom svijeta i ove su platforme ubrzo postale neodvojivi dio svakodnevice.

No, bilo je to previše lijepo da bi dugo trajalo. Ubrzo su se javili oni koji su u tome vidjeli priliku da se tim moćnim instrumentom ideološki ovlada. Takve su poruke, kao što je i uobičajeno, prije svega stizale s lijevog političkog spektra. Ljevica zna da je ideološka neutralnost medija samo glupa predrasuda, koja ima svoju političku cijenu, pa su ubrzo nametnuti novi standardi kontrole sadržaja i cenzura.

Otpor cenzuri je, razumljivo, uglavnom dolazio zdesna, ali to se odvijalo po predvidljivom obrascu Desni su bili ljutiti zbog cenzure, ali im je smetala anonimnost. Snažno su podržavali slobodu govora, ali su i oštro osuđivali govor mržnje, ma što pod tim podrazumijevali. Tako je uz svaku obranu slobode dolazio po jedan ustupak, u nadi kako će se stići do kompromisa.

Ta je nada, naravno, bila uzaludna. Cenzura na društvenim mrežama postajala je sve snažnija, razbuktala se uoči američkih izbora 2020., da bi izašla izvan svake kontrole i dobila upravo tragikomične razmjere u pandemiji korone. A kako smo u međuvremenu zagazili i u stanje neobjavljenog Trećeg svjetskog rata, teško da se može očekivati bilo kakvo poboljšanje na polju slobode izražavanja.

I sada se pojavljuje ta komična očinska figura u liku Elona Muska, koji će, u toj kaljuži sirove propagande i brutalnih laži, povratiti dostojanstvo slobodnoj riječi. Desni su se kao djeca obradovali tome što im nitko više neće na Twitteru brisati njihove mudrolije, dok su lijevi naoštrili zublje svojim harpijama koje okolo već propovijedaju kako se radi o mračnoj uzurpaciji javnog prostora.

Hoće li Musk doista ostvariti svoje obećanje i ukinuti cenzuru na Twitteru, nije toliko važno. Tu je zanimljivija ta djetinjasta potreba desnice za snažnom figurom, nekom vrstom “Spasitelja”, koji će hrabro istupiti u njihovo ime i zaštititi ih od onih koji im uskraćuju njihova prava. Taj netko “neće imati dlake na jeziku”, on će “sasuti istinu u oči” onima koji ju krivotvore. Znate već tu svakidašnju jadikovku zdesna…

Još je komičnija brzina kojom će sada “blokirani” pohrliti nazad na društvene mreže. Današnja desnica ima samo jedan san, a to je da im ljevica prizna pravo na postojanje. Kako, inače, objasniti potrebu da se stalno vraćate u zajednicu u kojoj vas uporno odbijaju i žele vas po svaku cijenu ušutkati?

Jedna od velikih istina koja određuje političku dinamiku zadnjih stotinu godina jest da jedna strana spektra želi uništiti svoje neistomišljenike, dok druga sanja o tome kako da udobrovolji svoje neprijatelje. Ljevica je ta koja definira ono što je “normalno” i “društveno poželjno”, dok je desnica ta koja je u stalnoj očajničkoj potrazi za društvenim priznanjem. Priznali to ili ne, desni sebe mogu vidjeti samo kroz ogledalo ljevice.

Politička snaga ljevice je u tome što nikad ne traži kompromis, već uvijek radikalizira svoje zahtjeve. Politička slabost desnice je u tome što uporno traži kompromis i odriče se vlastitih principa kako bi odobrovoljila one koji ih ne mogu podnijeti. Zbog toga taj kompromis uvijek ide u korist ljevice, a politička povijest zadnjih stotinu godina je povijest ustupaka zdesna.

Desnica danas samo želi da joj ljevica oprosti što ih je tukla. Mimo tog mazohističkog poriva ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg bi se vraćali na Twitter. Musk spašava platformu koja je postala sinonim za kulturu zatvaranja i laži, a ne slobodu govora.