Na Kurilima se nalaze velike rezerve zlata, srebra, titanija i renija čija cijena doseže i više od 5 tisuća dolara po kilogramu
Na otocima Iturupu i Kunashiru već se nekoliko godina nalazi 3 i pol tisuće ruskih vojnika, a Rusija je dopremila i rakete kratkog dometa, radarske stanice i dronove
Nisam mislio da ću to ikada reći, ali Vladimir Putin mi je prijatelj – bez prevelike zadrške kazao je najdugovječniji japanski premijer Shinzo Abe nekoliko mjeseci prije negoli će u kolovozu 2020. zbog naglog pogoršanja zdravlja odstupiti s dužnosti. Putin i Abe međusobno su se toliko poštovali da im je za rukom umalo pošlo napokon okončati Drugi svjetski rat. Da, nije greška, dobro ste pročitali – Drugi svjetski rat – jer Rusija i Japan jedine su preostale države koje do danas nisu potpisale mirovni sporazum i tako i formalno okončale međusobni ratni sukob. A koplja se između te dvije zemlje, koje i inače tradicionalno već desetljećima nisu u dobrim odnosima, lome oko Kurila, otočja na krajnjem sjevernu tzv. Pacifičkog vatrenog prstena, koje se u dužini od 1150 kilometara proteže između najsjevernijeg japanskog otoka Hokaida i ruskog poluotoka Kamčatke. Da budemo precizniji, Kurili se sastoje od 56 otoka čija je ukupna površina tek nešto veća od naše Slavonije. Nastanjeno je njih tek osam, a Japan i Rusija se spore oko četiri najjužnija otoka, odnosno područja koje Japanci nazivaju Sjevernim teritorijem, a Rusija Južnim Kurilima.
Međusobno optuživanje
Koliko je današnja situacija na tom otočju komplicirana, najjednostavnije bi bilo opisati činjenicom da japanski đaci na nastavi uče kako su Južni Kurili njihovi, što je uvršteno u tamošnji kurikulum i udžbenike, dok Rusi istodobno na tom otočju gomilaju vojsku, moderne proturaketne sustave i drugo naoružanje te provode vojne vježbe. U sukobu koji formalno traje već 70 godina ni za milimetar ne žele popustiti ni jedni ni drugi, a iako su se obrisi rješenja nazirali prije nekoliko godina jer je Shinzo Abe rješavanje problema tog otočja nazvao svojom svetom misijom, njegov nasljednik Fumio Kishida jasno je stao na stranu Zapada i uvođenjem sankcija Rusiji okrenuo leđa Putinu. Izazvalo je to neviđen bijes među Rusima čije je ministarstvo vanjskih poslova prije nekoliko dana objavilo kako je Kishidi, baš kao i još 62 japanskih dužnosnika, zabranjen ulaz u njihovu zemlju.
– Vlada gospodina Kishide pokrenula je proturusku kampanju bez presedana, dopušta neprihvatljivu retoriku protiv Ruske Federacije, uključujući klevete i direktne prijetnje te poduzima praktične korake u cilju razbijanja dobrosusjedskih odnosa, nanošenja štete ruskoj ekonomiji i međunarodnom ugledu Rusije. U takvim uvjetima Rusija ne namjerava nastaviti pregovore s Japanom o mirovnom sporazumu oko Kurilskog otočja – stoji u priopćenju ruskog MVP-a.
Povijest spora oko ovih otoka započela je još u 18. stoljeću kada su ruski istraživači otkrivali slabo naseljene Kurilske otoke i otok Sahalin, dok su japanski ribari i lovci činili isto, paralelno ignorirajući već naseljeno autohtono stanovništvo Ainu. Zanimljiva je činjenica da je taj narod star najmanje 15 tisuća godina, dakle stariji čak i od Egipćana i Sumerana. Južne Kurile, do otoka Iturupa, osvojio je Japan, a one sjeverno od Iturupa Rusija, te su se tu, otprilike na sredini otoka Sahalina dvije sile srele 1855. godine i potpisale prvi dogovor o podjeli otočja. Prema dogovoru, određeno je da granična linija između Japana i Rusije leži između otoka Iturupa i Urupa, odnosno sva četiri otoka Sjevernih teritorija oko kojih se danas spore dvije države pripala su Japanu, dok je skupina od 18 Kurilskih otoka sjeverno od Iturupa pripala Rusiji, a pitanje Sahalina ostalo je neriješeno. Sanktpetersburškim sporazumom iz 1875. Japan je Rusiji prepustio cijeli Sahalin, a Rusija Japanu svoj dio Kurila. Poslije Rusko-japanskog rata početkom 20. stoljeća Japan je ponovo dobio južnu polovinu Sahalina, ali ju je koncem Drugog svjetskog opet izgubio, kao i Kurile. Nakon američkog bacanja atomskih bombi, kad je Japan bio na koljenima, SSSR je 18. kolovoza 1945. napao Kurilske otoke i do 1. rujna ih oteo Japanu, što je ugrađeno i u Sovjetski ustav 1947. godine. Dakle, radilo se o u povijesti mnogo puta viđenoj borbi velesila za teritorij, međusobnom optuživanju za kršenje ratnog prava i genocidu domorodaca, kao i o naseljavanju svog stanovništva.
Pitanje suvereniteta nad četiri otoka ponovno se stavilo na stol 1951., kada je u ime Ujedinjenih naroda potpisan mirovni sporazum u San Franciscu između Saveznika i Japana kojim je Japanu vraćen suverenitet te okončana saveznička okupacija zemlje, ali i pozicija Japana kao imperijalne sile na Pacifiku. U ugovoru, koji je u ime Japana potpisao premijer Yoshida, jasno je rečeno da se Japan odriče svih prava na Kurilske otoke. Budući da je riječ o pravno obvezujućem dokumentu koji je sam Japan ratificirao, činilo se da će se pitanje riješiti u korist Sovjetskog Saveza, međutim zbog razlike u prijevodu dokumenata Japan tvrdi da ugovorom nisu bila definirana sporna četiri otoka pa od tada do danas traje natezanje u kojem se i jedna i druga strana pozivaju na povijesne ugovore, ali bez konkretnih rezultata.
Dva su važna razloga zbog kojih je to otočje važno i jednoj i drugoj strani. Krenimo od onog najočitijeg – ekonomskog aspekta. Procijenjeno je da se na Kurilima nalazi oko 2 tisuće tona zlata, 10 tisuća tona srebra, 40 milijuna tona titana i 270 milijuna tona željeza. Osim toga, ondje se nalazi i najpoznatije nalazište renija, rijetkog minerala koji se koristi u zrakoplovnoj industriji i čija cijena doseže više od 5 tisuća dolara po kilogramu. Dakle, sve to skupa vrijedi na stotine milijardi dolara, pa je računica i više nego jasna. Drugi razlog, pogotovo u današnjoj situaciji u kojoj se stvara novi svjetski poredak, onaj je geostrateški. Ruska strana tvrdi da bi, kada bi dio Kurila postao japanski, SAD kao japanski saveznik ondje sagradio vojne baze ili bi jednostavno preuzeo ruske. Osim toga, onaj tko kontrolira Južne Kurile kontrolira i prolaz do Ohotskog mora u kojem je smještena ruska tihooceanska flota. Dio mora koji se nalazi sjeverno od Južnih Kurila u većem je dijelu godine zamrznut, a ledene sante dopiru sve do južne granice tog otočja, ali ne i unutar njega, što znači da je prolaz kroz Južne Kurile uvijek otvoren. Gubitak pristupa Tihom oceanu Rusiji je stoga potpuno neprihvatljiv i zbog toga vjerojatno ne postoje ni teoretske šanse da se ona odrekne svih četiriju otoka.
Dokazuje to i gomilanjem vojnika, razvojem vojne i prometne infrastrukture, baš kao i dopremanjem vojne logistike, ali i izvođenjem vojnih vježbi koje nisu baš tako male i bezazlene. Posljednju su izveli krajem ožujka, a u njoj je sudjelovalo više od tri tisuće vojnika. Na otocima Iturupu i Kunashiru već se nekoliko godina nalaze 3 i pol tisuće ruskih vojnika, a od 2018. na civilnom aerodromu u Iturupu konstantno su smještena i dva borbena aviona Suhoj Su-35S. Uz to Rusija je na otok dopremila i rakete kratkog dometa, radarske stanice, dronove i artiljerijsku jedinicu. Navodno je bilo planirano čak i prebacivanje tenkova tipa T-72B3. Rusija je 2020. priopćila da je rasporedila svoje nove S-300V4 obrambene raketne sustave na spornom otočju blizu Japana, a taj je potez jako naljutio Tokio. S druge strane, obilježavanje 7. veljače, dana japanskog sjećanja na Ugovor iz Shimode iz 1855., japanski nacionalisti svake godine iskorištavaju kako bi negodovali zbog ruske okupacije, ali nije tu baš riječ samo o negodovanjima s obzirom na to da nisu rijetke scene u kojima na otočju, ali i usred Tokija, pale ruske zastave. Prema ruskim izvorima, Japan godišnje troši oko milijardu jena u propagandi za
povrat tih četiriju otoka. Na svim japanskim mapama, razglednicama, dokumentima, u svim knjigama, sva četiri otoka Sjevernog teritorija prikazana su kao njihova. A kakva je situacija kada se pita same stanovnike Kurila, kojih danas ima oko 20 tisuća? Prema anketama tek ih se 5 posto zalaže za pripajanje Japanu, dok su ostali za ostanak u Rusiji, ali i tu se krije jedna kvaka. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Rusi su praktički preko noći istjerali gotovo cjelokupno lokalno stanovništvo s otočja. Dali su im doslovce 24 sata da se spreme i odu, a sa sobom su smjeli ponijeti maksimalno 20 kilograma tereta. Tako je dvadesetak tisuća ljudi završilo na japanskom otoku Hokkaidu, a Kurile su Rusi zatim nastanili svojim stanovništvom te tako započeli rusifikaciju koja se do danas provodi. Da nije riječ o otočju koje služi samo za vojne aktivnosti i iscrpljivanje ruda i energenata, svjedoči i činjenica da je tamo prije nekoliko godina sagrađena i najveća tvornicu za preradu ribe u cijeloj Rusiji.
Vatreni otoci
Osim toga, ti vatreni otoci s vulkanima, gejzirima, jezerima kipuće vode i crnim pijeskom predmet su interesa mnogih turista kojima posjet Kurilima, koji se, ne bez razloga, promoviraju kao mjesto nadzemaljske ljepote, a ujedno surovog okruženja za život, predstavljaju vrhunac ponude među krajnje egzotičnim turističkim destinacijama. Kada su u pitanju političke tenzije, one nakon velike seobe koja se dogodila nakon Drugog svjetskog rata slabo utječu na život lokalnog stanovništva koje desetljećima živi bez znatnijih promjena. Kao što smo već spomenuli, otoci su vulkanskog podrijetla, pa se mnoga sela te čak i manji gradovi nalaze na padinama aktivnih vulkana. Magla je u tim predjelima toliko gusta da je vidljivost ponekad smanjena na samo dva metra. Česti potresi, tsunamiji i erupcije vulkana više su puta primorali stanovnike da napuste svoje domove, zbog čega se danas i tamo nalazi mnogo napuštenih kuća, a na otočju nema građevina viših od dva kata. Kako su opisali turisti koji su 2006. bili na otoku kada ga je pogodio potres od 8,4 stupnja prema Richteru – tlo se treslo toliko jako da je bilo nemoguće ostati na nogama i na otvorenom. A potresi poput onog zagrebačkog ili petrinjskog tamo su toliko česti da na njih gotovo nitko i ne obraća pozornost. Najveći otok Iturup nastanjuje oko 6,5 tisuća ljudi, a grad Kurilsk je tamošnji centar svijeta. Nema ondje trgovačkog centra, tu je samo jedno malo kino, sva vozila su japanske proizvodnje, a litra benzina jeftinija je od paketa žvakaćih guma. Otoci prvenstveno žive od ribolova i ta je industrija nositelj čitave kurilske ekonomije. Ljudi od države primaju tzv. “sjeverni dodatak”, tj. više plaće kako bi im se kompenzirali teži uvjeti života u surovoj klimi. Mnogi iz kopnenog dijela Rusije tamo dolaze zaraditi novac i iskoristiti povlastice, a zatim se nakon nekoliko godina rada sele u mjesta s ugodnijom klimom. Među prednostima života na Kurilskim otocima moglo bi se navesti to što je kavijar, praktički svugdje drugdje u svijetu skupa delikatesa, tamo uobičajena i jeftina namirnica. Međutim, do tog jeftinog kavijara Japanci do daljnjeg očito neće moći, jer im je Rusija kao protumjeru na njihovo uvođenje sankcija ukinula bezvizni režim putovanja na Južne Kurile.
U rusko-japanskim odnosima, kao uostalom i u odnosima Rusije i Zapada u cjelini, završilo je vrijeme uglađene diplomacije i partnerstava “s figom u džepu”. Moskva više ne želi tolerirati specifični vanjskopolitički i sigurnosni položaj Japana, kao zemlje koja u određenim strateškim segmentima kao poražena strana u Drugom svjetskom ratu mora slijediti smjer SAD-a i njegovih vanjskopolitičkih interesa. S tim u vezi najnoviji japanski potezi u odnosu na Rusiju nikoga ne iznenađuju. Međutim, navedene japanske proturuske sankcije definitivno su bile kap koja je prelila čašu strpljenja Moskve te udaljile mogućnost da dvije države u srednjoročnoj perspektivi konačno mogu uspostaviti neometanu gospodarsku suradnju za koju, uostalom, s obje strane postoje neskriveni i snažni interesi. Od mirovnog sporazuma i rješenja problema Južnih Kurila sada ostaju samo krhotine nadanja. Ta će pitanja – kako sada stoje stvari, još dugo ostati izvan dnevnog reda Moskve i Tokija. S druge strane Japan se može dovesti i u vrlo neugodnu sigurnosnu situaciju u odnosu na dva susjedna azijska kontinentalna diva i vojne velesile – Rusiju i Kinu. Slijedeći američku vanjsku politiku prema tim državama, Tokio može vrlo lako odnose s Moskvom i Pekingom pretvoriti iz partnerskih u neprijateljske.