Zašto nisam pomirio Vlatka Markovića i Dražana Jerkovića, nogometne legende koje su se čudno posvađale
U čardi opkolili Šukera romski tamburaši: - Što najviše voliš da ti sviraju? - Penal!
Mi smo portabl-država na globusu, ali zato svemir u nogometu. Manje nas je od pet milijuna, ali imamo čak dva najbolja strijelca SP-a u nogometu, osvajača Zlatne lopte i najefikasnijeg igrača svih vremena.
U Čileu 1962. godine Juga je bila četvrta, a Dražan Jerković, zajedno s Garinchom, Vavom, Sanchezom, Albertom i Ivanovom, najbolji strijelac Mundijala.
Davor Šuker bio je Zlatna kopačka na SP-u u Francuskoj, Modrić kralj europskog i svjetskog nogometa, a onaj rekorder s najviše postignutih golova na planetu i šire je gazda Karake i Gavelle Pavo Kremenić.
Argumenti na kraju ovog teksta o druženjima s ovim istinskim ikonama nogometa.
Prvo da razjasnim godinama skrivanu tajnu uzroka višegodišnje svađe između Dražana Jerkovića i Vlatka Markovića.
Nekoć najbolji prijatelji.
Nerazdvojni suigrači u klubu i reprezentaciji.
Draža je nemilosrdno zabijao, a Bosanac je bio poznat i po tome što je jedini mogao napucati loptu preko istočne tribine maksimirskog stadiona.
Draža je uglavnom davao golove glavom i desnom nogom pa je pet dana prije smrti, kad su mu amputirali lijevu, rekao doktorima:
- Ova mi ionako ne treba. Zabijao sam uglavnom desnom.
I baš tih par dana prije odlaska na nebeske terene posjetio ga je Vlatko Marković s kojim nije razgovarao godinama.
A bili su, kao što rekoh, nerazdvojni.
I sad ću vam priznati da sam bio u prilici da ih pomirim.
Ali nisam!
Bio sam spor.
Nisam očekivao da će Draža tako brzo otići.
No, krenimo redom.
S kumom i prijateljem Brankom Živkovićem - Žiletom često sam u “Campariju”, kafiću pokraj Zagrebova stadiona, ispijao putna i upijao svaku riječ legendarnog Draže.
Jedno vrijeme je u Maksimiru Jerković trenirao i Žileta.
- Je li istina da je morao nositi kulenove seke da bi igrao? - trznem Dražu.
- Ma, dobar je Žile bio igrač. No da je brat Jura iz Požege slao malo više šunke i špeka možda bi zaigrao i za prvu momčad Dinama.
Zanimalo me zašto već godinama ne razgovara s Vlatkom Markovićem. Odgovor me, blago rečeno, iznenadio.
- Ne pamtim da smo se ikad posvađali. Samo smo ugasili ton i sliku.
- Ako u “Baltazaru” organiziram večeru pomirenja…?
- Ja bum došel. Pa rekel sam ti da se nismo svađali.
Slušam i upali se onaj novinarski nerv “zaustavi rotaciju - imam senzaciju”.
Preostalo mi je samo da popričam s predsjednikom HNS-a Vlatkom Markovićem, pa ako on pristane eto šlagera.
I jednu večer u Interkontiju naletim na Bosanca iz Bugojna.
- Javi se ako što trebaš! - reče, a ja iskoristim priliku.
- Trebam!
- Pričaj!
- Draža mi je neki dan rekao da se vas dvojica nikad niste ozbiljno svađali, a svi znaju da godinama nema ni tona ni slike.
- Istina. Nikad se nismo ozbiljno zakvačili.
- Draža je spreman da se nađete u Baltazaru na večeri pomirenja.
- Doći ću, naravno. Nema razloga da se ne nađemo.
E sad me kopkala ta sitnica zbog koje su se dva najbolja prijatelja posvađala na “pas mater”.
Sjetim se džokera zovi, starog prijatelja Ante Vrdoljaka, predsjednika NK Zagreb i prijatelja posvađanih.
- Ante, zašto Bosanac i Draža godinama ne spikaju?
- Razlog je totalno bezvezan. Vlatko je tražio od Draže da u NK Zagreb podrži njegova šogora Miru Marčinkovića, a on je bio na mojoj strani. To je cijela priča i razlog razlaza.
Saznah tako i tu sitnicu koja ih je razdvojila.
Razmišljam kako ću s prijateljem iz djetinjstva i gazdom Baltazara dogovoriti večeru pomirenja koja će biti senzacija za novine, ali i za sve one koji poznaju i štuju Dražu i Vlatka.
Prođoše dani, pa i mjeseci…
Ode Draža u bolnicu i za kratko vrijeme otisnu se put nebeskih livada.
U meni tuga zbog njega, ali i zbog činjenice da sam mogao, uz par butelja, ponovno spojiti dva velikana, prijatelja i draga mi čovjeka.
Sjetim se kako sam gradivo o pomirenju s Jerkovićem učvrstio u Požegi.
U Vili Orljavi vrtio se janko, kartala se bela… Draža i Charlie (Braun) protiv Jure Živkovića i dr. Josipa Fajdića. Direktor Orljave Luka Balenović, kum Žile i ja kibicirali smo i komentirali sa strane.
Mlađi Živković i moja sitnica bacimo okladu za novog janjca.
Stavim zaporce i ostatak ukusnog “blejanja” na nogometne legende, a Žile na doktora i brata Juru.
- Mali, ne kladi se na nas. Buš sve zgubil! - upozorili su me Charlie i Draža. Izgubio sam.
To je bila njihova zadnja partija belota. Odoše tamo gore.
Osta moj dug i puno dragih uspomena…
Tito, Modrić, Šuker…
U Francuskoj 1998. godine Davor Šuker “navlači” Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac SP-a.
I baš iz te Francuske 22 godine kasnije javi mi se iz stana zajedničkog prijatelja Milana Čalasana:
- Pijuckamo vrhunska francuska vina! Zavidno ih gledam na WhatsAppu i lupetam se po glavurdi što nikad nisam prihvatio Čalasanov poziv da posjetim Pariz.
Ako ni zbog čega drugog, barem zbog tih čarobnih, božanskih kapi.
- Kad se vrnemo u Zagreb, navrati do Saveza da se družimo - doda Šuker nakon gutljajčića.
I eto ti mene, u dogovoreno vrijeme, na 11. katu pred kancelarijom predsjednika Šukera.
- Prvi put si kod nas pa idemo u obilazak Saveza. Ima tu preko tisuću kvadrata - reče Davor i duga šetnja završi u kuhinji gdje su moji stari znanci i prijatelji Zorko Srebrić, Damir Vrbanović, Ivančica Sudac… uživali u kulenu i vinu.
- Pridruži nam se - rekoše, a ja ispričah Vrbi kako je moja majka Kata bila Srebriću učiteljica u prvom razredu preparandije.
- Kaži mu što ti je rekla za mene - opali Zorko bez onog “čestitam”.
- Mama je prepoznala Zorka na naslovnici Dinamove revije i rekla mi da je bio najbistrije dijete u školi. Uz to vrstan matematičar.
- Ste čuli! - ponosan je bio Srebrić.
A ja sa Šukerom završih obilazak u njegovoj kancelariji koja bi komotno mogla biti muzej hrvatskog nogometa. Uvalio mi je zlatne i srebrne kopačke za selfie koji smo proslijedili u Pariz našem prijatelju Čalasanu.
A onda smo se uvalili u fotelje i lamentirali o zanimljivoj temi:
- Ima puno izvanserijskih igrača koji nikad nisu igrali na Mundijalu. Baš ću reći Čeferinu da bi bilo zgodno za SP formirati momčad od najboljih igrača iz reprezentacija koje nisu prošle u kvalifikacijama. Mogli bi, uz vrhunskog izbornika, igrati kao momčad UNICEF-a. Bilo bi to atraktivno, ali teško može proći zbog strogih pravila Fife i Uefe koja se teško mijenjaju.
Podsjetih Šukera da sam mu, nakon premijere “BBB - plavi pakao” u Kerempuhu, nabavio broj moje atraktivne i lijepe frendice, glumice Mile Elegović.
Znam da su se čuli, a je li nešto bilo nemam blage.
Uostalom, Davor je uvijek bio okružen lijepim ženama. Od španjolskih TV zvijezda do naših misica, ljepotica i princeza.
Kad sam vidio najnoviju odabranicu, učinilo mi se da je to ona prava.
I za kraj samo to da su mi svi prijatelji koji su obletjeli i oplovili zemaljsku kuglu nekoliko puta tvrdili:
- Kad kažemo da smo iz Hrvatske, svi odmah spomenu Tita, Modrića i Šukera.
20.000 golova gospara Pave
Uz najbolje “snajpere” SP-a Jerkovića i Šukera imamo u prelijepoj našoj i najefikasnijeg igrača svih vremena - Pavu Kremenića.
Jednom se na šanku Gavelle, uz putno piće koje je trajalo dulje od Wagnerovih opera, povela diskusija o tome koji je igrač postigao najviše golova. Redale su se runde i imena dvojice Ronalda, Pelea, Maradone, Messija…
Sve dok netko nije izvalio da su oni za našega Pavu Kremenića pikzibneri.
Koliko ih je Pavo uvalio, škvadra se nikako nije mogla dogovoriti.
Iako je već dobro zakoračio u osmo desetljeće španerskog života, gazda Karake i Gavelle uz mali igrao je i veliki nogomet.
- Kad se sve zbroji, dao sam 10.000 golova - izračunao je Pavo, a Marko Mlinarić ga je odmah demantirao:
- Ma samo smo ti, Ivica Fistrić i ja namjestili na haklovima najmanje 5000 golova.
Cifra se brzo popela na 15.000. Slušao to Džemo Mustedanagić i nadopunio:
- Dodaj tome mojih, Deverićevih, Bogdanovićevih, Cicinih i Zekinih 5000 asistencija.
Raste broj na 20.000 gajbi.
A to Messi i društvo mogu samo sanjati.
I to nije kraj.
Kad je na pustinjskim terenima arapskog svijeta čuo za zbrajanje Pavinih golova, javio mi se i naš prijatelj Rajko Janjanin:
- Dodaj mojih 1000 asistencija! Legendarna plava devetka Slaven Zambata često je s nama ispijao putna.
- Pavo je imao onaj rijedak nos za gol. Igrali smo skupa i uvjerio sam se koliko je ubojita njegova ljevica.
U Karaki smo se družili i s Dražom Jerkovićem koji mi nakon dva deci vina šapnu:
- Pričaju bajke o Pavinim golovima. Ispada da smo Zambi, Šuker i ja za njega amateri.
Pavi sam, naravno, odmah ispričao što mi je Draža šapnuo.
Nasmijao se i brk mu je od sreće počeo skakutati kao mali klokan.
- Ma, preuveličavaju.
Nema tu preuveličavanja. Statistika ne laže.
Brojke govore sve.
Ma on sigurno zabija sa Zambijem i Dražom na stadionima sv. Petra, jer nogomet za njega nije bio sporedna nego glavna stvar u životu.