Održavati kult Titove ličnosti u političkoj sferi ne samo da je anakrono nego i bizarno

Tito se u jugoslavenskim medijima, koje je partija strogo kontrolirala, prikazivao na različite načine, ovisno o potrebi, a sve je bilo podređeno stvaranju i održavanju njegova kulta ličnosti

Vladimir Velebit: “Koliko god da je bio vidovit i realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi”

Prije dva dana, 7. svibnja, navršilo se 130 godina od rođenja Josipa Broza, kasnije mnogo poznatijeg pod nadimkom Tito. Iako je o njemu već objavljeno ne znam koliko knjiga i članaka, iako je njegov bogati arhiv godinama otvoren za istraživanja, o njemu se i danas sudi na različite načine, često s ideoloških, a ne činjeničnih pozicija. Pišem ovo zato što i danas ima njegovih poklonika, posebno među onima u političkom i društvenom krugu koji su i dalje pod krinkom antifašizma nositelji njegova kulta ličnosti. Jedan od posljednjih jest predsjednik zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac. Danas održavati u političkoj sferi kult Titove ličnosti ne samo da je anakrono nego i bizarno, nakon svega što smo prošli pod njegovom vladavinom.

Ali da ne bi netko rekao kako je ovaj tekst samo jedno u nizu desničarenja, jer ako si protiv Tita odmah si desničar, pa čak i ustaša, rado ću sa svima podijeliti stav Vladimira Velebita o Titu i njegovoj vladavini. Velebit je bio partizan, jugoslavenski političar i diplomat te bliski Titov suradnik. U svojim kasnijim sjećanjima naveo je i ovo: “Tito se formirao u duhu boljševizma i nije se nikad posve oslobodio nekih boljševičkih dogmi. Osnovna slabost Jugoslavije i njezinog društvenog i političkog uređenja bio je jednopartijski sistem. To je bila tolika slabost da druge možemo i zanemariti. Tito je bio glavni zagovornik takvog sistema. On se pod utjecajem boljševičke ideologije i Sovjetskog Saveza formirao kao sljedbenik dogmi o proleterskoj revoluciji i diktaturi proletarijata i o jednoj partiji koja u ulozi avangarde na sebe preuzima misiju izgradnje socijalizma i stvaranja besklasnog društva itd.”

Velebit zaključuje: “Koliko god da je bio vidovit i realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi. Da bi se jugoslavenski brod uspješno usmjerio na plovidbu u budućnost, bilo je apsolutno potrebno prekinuti s jednopartijskim sistemom, odnosno i ne uvoditi ga 1945. godine, pa makar neka druga partija ili više njih, a ne Komunistička, dobila izbore. Moralo se na jedan doista demokratski način utvrđivati i poštovati volju naroda. Tito se tome uvijek suprotstavljao, previše se bojao zapadnih utjecaja, restauracije kapitalizma i vlasti buržoazije. Moralo se prakticirati slobodu govora, okupljanja, udruživanja, sindikalnog organiziranja. Sindikati, recimo, nisu obavljali svoju pravu ulogu, više su bili birokratizirani servis vlasti, tjerali su radnike da provode ono što je državni aparat tražio ili su svoju ulogu svodili na brigu za zimnicu i ljetovanje, što je, doduše, poželjno i pohvalno, ali nije dovoljno.”

Član Titova najužeg kruga Milovan Đilas, dok ga ovaj nije odbacio 1954. godine, svjedočio je: “Tito je političar značajnih dometa i dostignuća u okvirima komunističkog pokreta, ali i krupnih, nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na širem, demokratskom i ljudskom planu. Političar izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instinkta i neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti, k osobnoj vlasti, u tolikoj mjeri da je previđao, a u prijelomnim trenucima i suzbijao pojave i tijekove koji bi obogatili život, koji bi društvo i pojedince učinili otvorenijim i kreativnijim.”

Zanimljivo je još nešto navesti kad je riječ o Titu. On se u jugoslavenskim medijima, koje je partija strogo kontrolirala, prikazivao na različite načine, ovisno o potrebi, a sve je bilo podređeno stvaranju i održavanju njegova kulta ličnosti. Ima više motiva koji se vezuju uz njegov lik. Analitičari su ustvrdili da ih je čak 19, a to su: motiv lidera siromašnog i seljačkog podrijetla, motiv odgovornog lidera, motiv radničkog lidera, motiv lidera s ratnim iskustvom, motiv komunističkog lidera, motiv lidera priznate povijesne uloge, motiv osloboditelja, motiv zaštitnika, motiv nositelja ideološkog pravovjerja, motiv donositelja napretka, motiv omiljenog lidera, motiv državnog ujedinitelja, motiv svjetski priznatog političara, motiv borca za mir, motiv borca za ravnopravnost i mirnu koegzistenciju naroda, motiv uspješnog diplomata, motiv dostojanstvenog vladara, motiv narodu bliskog vođe i motiv vitalnog lidera.

Nažalost, nekima u Hrvatskoj sve to ni danas nije dovoljno za odmak od Tita. Umjesto da nam prezentiraju kako da bolje živimo danas i sutra, oni svoje političke pozicije nalaze u prošlosti, u duhovima totalitarističkih vremena. Kako lijevi u Titu tako desni u Paveliću. Tito nam ni po čemu ne može biti uzor ili netko tko zaslužuje javne površine. On je ljudima “ukrao” desetljeća života, jer smo danas mogli živjeti posve drukčije da smo imali demokraciju nakon 1945. godine. Isto kao s Pavelićem, tim je dvama ideološkim monstrumima mjesto samo u povijesnim knjigama. No kako to ovima konačno dokazati?