Piše Denis Derk

Operna primadona Ruža Pospiš Baldani i danas uživa veliki ugled u hrvatskoj javnosti. Pjevačica iznimno lijepoga, moćnoga glasa i nevjerojatne scenske uvjerljivosti na kazališnoj je sceni izdržala dulje od četiri desetljeća. Među prijateljima obitelji Baldani svakako se izdvaja obitelj prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ruža i Franjo zacijelo su se zbližili i zbog svojih zagorskih korijena, ali i zbog ljubavi prema glazbi. Franjo Tuđman je i u disidentsko doba dolazio na Ružine predstave u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a pratio ju je, koliko je stigao, i kada je postao predsjednik. Kada zbog bolesti nije mogao doći na Ružinu “Carmen” 1998. godine u zagrebačkom HNK, poslao je poklon, sliku Ruže u kostimu Carmen iz Metropolitana, rad Zlatka Kauzlarića Atača. Ruža Pospiš Baldani sedam je sezona pjevala u Metu i tamo je bila osobito cijenjena kao Bizetova Carmen. A kada se upoznala s obitelji Tuđman?

– Upoznao nas je Veco Holjevac šezdesetih godina, negdje 1965. ili 1966. godine. I odonda počinje moje i prijateljstvo mog muža s obitelji Tuđman koje traje i danas i zaista je čvrsto i nepokolebljivo. Tuđman je bio vrlo pošten, vrlo tvrdoglav i borac do kraja. Živio je samo jedan san i to za slobodnu Hrvatsku i na tome mu svaka čast. To ga je, na kraju krajeva, i koštalo života. Kada sam na početku rata bila predsjednica Hrvatskog Crvenog križa, i to na Tuđmanov nagovor, predsjednik nam je puno pomagao oko izbjeglica i svega što nas je snašlo. Tada smo bili primljeni i u Međunarodni Crveni križ, pa sam puno putovala po čitavom svijetu. Na tom položaju sam se držala onoga što sam znala. Održavala sam dobrotvorne koncerte, išla u Split, Našice, Osijek... Iako sam se jako dobro slagala s tim ljudima, nakon četiri godine nisam htjela produljiti mandat. Nisam rođena za to. Tuđman je jako volio umjetnost, i to glazbu i slikarstvo. I kada je bio u nemilosti, često je dolazio u HNK na predstave incognito. Kada je postao predsjednik, pomagao je intendantu zagrebačkog HNK Žoržu Paru. Bio je često i na Varaždinskim baroknim večerima i Dubrovačkim ljetnim igrama. U Varaždinu je i odlikovao profesora Marijana Zubera i moju profesoricu Ankicu Opolski. Da bi varaždinska Muzička škola dobila zgradu u kojoj je sada, Tuđman je potrošio dvije-tri godine da bi je dobio od vojske. Molila sam ga da ustupi tu zgradu Muzičkoj školi, ali to je išlo dosta teško – govori nam primadona u salonu svog zagrebačkog doma koji je prepun slika (među njima je i maestralan Ružin portret, rad nenadmašnog

Na klaviru i uz njega su slike Ruže s dirigentima Herbertom von Karajanom, Lovrom pl. Matačićem i Karlom Richterom, ali i slika s Franjom Tuđmanom.

– Kada je Tuđman za vrijeme rata bio u Dubrovniku, stanovao je u državnoj vili na Lapadu s Mesićem. Dolazili su se svaki dan kupati k nama u Lozicu, igrati šah... Časne su u to vrijeme napravile i prvi hrvatski predsjednički barjak koji se vijorio kada se Francek vozio na našem gliseru kojim je dolazio u Lozicu. Gliser je moj muž dao braniteljima da ga koriste, ali nažalost, gliser je bio potopljen i tako smo ostali i bez te zastave – sjeća se Ruža. Pjevala je ona i 1995. godine na svečanoj izvedbi opere “Mila Gojsalića” Jakova Gotovca kojom je dirigirao Miro Belamarić, u povodu stote obljetnice zgrade zagrebačkog kazališta. Tada je uz predsjednika Tuđmana u predsjedničkoj loži bio i zapovjednik združenog stožera američkih oružanih snaga general John Shalikashvili. Koliko je važno da šefovi država dolaze na operne predstave, pitamo našu mezzosopranisticu?

– To je jako bitno i pjevačima i ansamblu, ali i čitavoj populaciji. To je isto kao kad predsjednik dolazi na utakmice, jer nas upravo sport i kultura dobrim dijelom drže u svijetu.

Imamo puno pjevača koji su veliki pjevači i po njima se zna za Hrvatsku. A isto je i s nogometašima – veli Ruža Pospiš Baldani.

– Tuđman je često dolazio i u Krapinu, na Festival kajkavske popevke. Zapravo mi je bio kao otac, kao brat. I s Ankicom smo zaista bili kao jedan prst. I bio je borac do kraja. Po svim njegovim postupcima se vidjelo da se borio do kraja. Svi mi imamo greške. Imao ih je i on, ali je imao puno više pozitivnih stvari od grešaka. Naravno, da su mu u ono vrijeme ljudi zamjerali neke odluke, ali danas se, s protekom vremena, vidi da je bio potpuno u redu – veli Ruža Pospiš Baldani.

Ističe da je prvi hrvatski predsjednik posebno volio pjesmu “Vu plavem trnaci”.

– To mu je bila najdraža pjesma. Često smo pjevali na njegovim rođendanima. Tamo je bio i Ćiro Blažević koji je dobro svirao gitaru. Onda smo znali otpjevati sve te zagorske, ali i razne druge pjesme. A Ćiro sve zna svirati i dobro je svirao, a sigurno svira i danas. U to vrijeme je Žorž Paro vodio HNK. Jednom smo bili kod Franceka gore na sastanku i kako

Aje li mu se moglo suprotstaviti u diskusiji? – Kako da ne. Sigurno da ste mu se mogli suprotstaviti, ali gotovo uvijek došlo je na njegovo. Kada smo još živjeli u Jurjevskoj, on je već bio predsjednik i nagovarao me da postanem ministrica kulture. Tako me nazvao na telefon i rekao: “Znaš, Ruža, ti ćeš sada biti nova ministrica kulture.” A ja mu velim: “Pa kako, nisam čovjek koji će sjediti za schreibtischom.” “Nećeš trebati, imat ćeš pomoćnike.” I tako smo si stalno davali kontre, a na kraju sam rekla: “Francek, ja ti to ne mogu. I neću.” Za par dana bio je njegov rođendan i ja odem gore na proslavu i velim Ankici: “Znaš, Francek me sada sigurno neće ni pogledati jer sam mu odbila ministarsko mjesto.” A on je odbijanje teško podnosio. I bio je tvrd u tome. I onda dođe Francek, ja se malo pokunjim, a on veli: “Ajde, Ružo, dobro, prijeći ću preko toga.” Mislim da me volio i istinski cijenio jer vidio je da sam iskrena, da ne lažem i da sam dobar čovjek kao i on. A takvi se poznaju – kaže Ruža.