Kako iz moralnog gliba u koji je upala Europa

Izbor između nacionalne sigurnosti i održivog gospodarskog razvoja sada je klica europske društvene, gospodarske i političke shizofrenije, za koju lijek još nije pronađen

Kako smanjiti ovisnost Europe o ruskim energentima? Do 24. veljače ove godine o tome su razmišljali samo u Washingtonu, a od toga datuma gremiji Europske unije razbijaju glave kako riješiti problem koji se, uz podršku svekolike europske industrije, gomilao posljednjih pedesetak godina. Želje su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Da je tome tako, vidi se iz nemogućnosti dogovora o uvođenju embarga na rusku naftu, o kojoj je Europa daleko manje ovisna nego o ruskom plinu.

Priča o Europi i ruskom plinu nije od jučer pa se ne može očekivati da se već sutra može razriješiti. Činjenica je da još od doba hladnoga rata zapadna Europa gospodarstvo gradi na pogon ideološkog neprijatelja. Zbog te podvojenosti, koja se ogleda u latentnoj obrambenoj konfrontaciji i energetskoj suradnji, Amerikancima se kosa diže na glavi još tamo od početka 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su Nijemci pristali Sovjetima izvoziti materijal i tehnologiju u zamjenu za gradnju plinovoda. Iz SAD-a su naivno upozoravali da bi u slučaju rata kroz cijevi širokog profila umjesto plina lako mogli teći sovjetski tenkovi. No argumenti su bili na strani ostvarivanja ekonomskih ciljeva. Europskih, dakako. Preko berlinskog zida ljudi nisu mogli, ali plin i nafta tekli su u golemim količinama. Teku i danas, čak i kroz Ukrajinu. Ubija se ljude, ruše se škole, trgovački centri i stambene zgrade, ali ne i plinovodi, od kojih i dalje svi imaju koristi. Ili bolje rečeno – bez kojih se još uvijek ne može. Plin kroz Družbu uredno teče. Za razliku od zatočenika u Azovstalu, plinu su “humanitarni koridori” non-stop otvoreni. Naravno, nije sav plin ruskog podrijetla, ima nešto i turkmenistanskog, ali tko te pita kada transport kontrolira Gazprom. Jednom kada uđe u cijev, plinu je nemoguće razaznati nacionalnost. Toga su svjesni i u Kijevu pa unatoč pritiscima koje vrše na Berlin, uredno kure plin mrskog neprijatelja.

Koliko je energetski biznis kompleksna materija, najbolje pokazuje primjer fantomskog tankera punog sirove iranske nafte koji danima stoji usidren ispred Omišlja. Na prvu, nema nikakvih pravnih – pa čak ni političkih – prepreka da netko iz Europe kupi iransku naftu. Za razliku od SAD-a, EU nema propisane sankcije na tu vrstu robe. Pa opet, svi uključeni prave se da ništa o tome ne znaju. Brodski agent šuti, Janaf tvrdi da nema ništa s time, u Luci Rijeka sliježu ramenima, a trgovac naftom Ivan Čermak, koji je prema svemu sudeći naručitelj te nafte, to ne želi priznati. A čelična grdosija od 240 metara napunjena tisućama tona crnog zlata već je triput preplovila Jadran uzduž i poprijeko bez jasnog cilja. Tko god bio krajnji naručitelj te nafte (Čermak je samo posrednik), očito se boji reperkusija s druge strane Atlantika. Ako se situacija s jednim običnim, u Europi sasvim legalnim, ali Amerikancima nepoćudnim tankerom može zakomplicirati do te mjere, koliko onda može biti kompleksan problem uvoza stotina milijardi kubika i galona na razini cijele Europe?

Teško je priznati, ali Europa iz moralnog gliba u kojem se našla ne može izaći bez velikih posljedica. Dojučerašnji partner prometnuo se u agresora i ubojicu, a novi, koji se napadno nameće, isuviše je skup. Izbor između nacionalne sigurnosti i održivog gospodarskog razvoja – što bi u normalnim okolnostima trebala biti dva neodvojiva pojma – sada je klica europske društvene, gospodarske i političke shizofrenije, za koju lijek još nije pronađen. Ruska nafta još se nekako i može supstituirati, ali plin teško. Barem u kratkom razdoblju. Jedini alternativni dobavni punktovi su LNG terminali, ali njihovi raspoloživi kapaciteti od Sredozemlja do Baltika nisu ni približno dovoljni, kao što nema ni dovoljno brodova kojima se ukapljeni plin prevozi. Da bi se sagradili novi lučki i brodski kapaciteti, trebat će barem pet godina. Pitanje je samo po kojoj cijeni. Dotad će odnos Moskve i Europe podsjećati na nuklearnu krizu u kojoj su svi akteri svjesni da bi prvi nezgodan potez ujedno mogao biti i posljednji. Naravno, ruski zemni energent nije isto što i nuklearna bomba. Međutim, ne treba smetnuti s uma da i “plin gori, eksplodira, a po potrebi može i gušiti ljude”.