Ako neće drugi, hoće Dinamo
Možda se Ante Čačić nikad neće riješiti stigme da je Mamićev najdraži izbor, preotevši tu laskavu ulogu nepravedno zaboravljenom Kruni Jurčiću ili još ranije Branku Ivankoviću, ali to ne znači da, baš kao i spomenuti, nije dobar trener pa će i sada kao vatrogasac vjerojatno preko praga prebaciti Dinamo, koji je do utakmice s Osijekom više sličio na polumrtvaca nego na šampionsku nevjestu. I to je najgore što se moglo dogoditi njegovoj konkurenciji gladnoj trofeja. Jer, čak i kad se gotovo cijela sezona svede na povratnu loptu na koju nitko ne natrčava, kad Ademi načet ozljedama preskoči rekordan broj utakmica otkako se vratio nogometu, a Petkovića preskoče svi bitni događaji u protivničkom šesnaestercu do tri kola prije kraja maratona, čak i kad najbolji igrač dijeli tek treće mjesto liste strijelaca s Dabrom i Beljom, a igra se uglavnom svodi na ono najbezopasnije, telegramski najavljene ubačaje u “šesnaest” nikome... Dinamo u HNL-u osvoji naslov. Nalikujući u dobrom dijelu sezone na vladara sitog vlastita trona, Dinamo je gubeći bodove od Slaven Belupa, Istre i Lokomotive, ne zabivši ni gola u tri derbija s Hajdukom, uredno ispisivao pozivnice najbližoj pratnji da ga bar na sezonu zamijeni. I kao u razredu punom đaka koji nisu svladali gradivo, nitko se zapravo nije javio. Ni da prvi put odgovara ni da ispravi ocjenu. Ako televizor nema boje, logično je da zoveš servisera, samo... Tko više popravlja televizore? I što će sad u Maksimiru? Reći: “Ajd’ fala, stari, vidimo se”? I dovesti Tomića, koji legne kod kuće s 3:0 od Hajduka, mada i dokazano zna nešto o nogometu, svakako više nego o momčadi koju sada vodi jer bi prije pogodio datum završetka rata u Ukrajini nego u kakvom će mu raspoloženju istrčati igrači na teren. A možda Čačić i ne bi puno prigovarao da se vrati kavicama, u godinama je kad se uglavnom završava trenerska priča. Paradoksalno je i da Dinamo u Europi na iskustvo igra sasvim pristojno, a u HNL-u se muči. Iako su u završnici sezone i potučene neke predrasude, poput one da nikoga ne zanima i da ne može više izazvati euforiju kao Hajduk. Zašto i bi ako je osvojio 15 od posljednjih 16 prvenstava, a taj jedan nije uzeo Hajduk? Dinamo ima više navijača nego što se misli. Druga je stvar što u Gradu, a ni na dva brda dalje nikoga nije briga ni za Dinamo ni za Maksimir i vjerojatno bi najradije da zajedno nekako ispare. Prikazano je za naslov očito bilo dovoljno. Još ovaj put...
UOsijeku doslovno mogu napisati vodič kako niz Dravu baciti kolosalnu šansu za povijesni naslov prvaka. Sve si možeš priuštiti, ali građanski rat u klubu u jeku utrke za naslov, to je uspjelo još samo Hajduku one sezone kad je na dan derbija smijenio Kosa. Nije baš poželjno ni da glavnog igrača u polusezoni pošalješ favoritu za naslov. Pitanje je i jesu li se Bjelica i
Mađari dobro razumjeli, budući da su oni pričali da im ne treba instant-uspjeh, već duga i sretna suradnja (zašto bi i morala završiti s Bjelicom?), a on je sam priznao da već u drugoj sezoni igrači obično ne mogu pratiti njegov pakleni ritam. Što se najbolje vidjelo po Mierezu koji se ispuhao trčeći za svojim čuvarima, umjesto da oni trče za njim. Čini se da je za naslov nedostajalo i više euforije, ali ako je netko očekivao pet tisuća navijača na gostovanjima, onda ili ne poznaje Osijek ili ne zna koliko ima stanovnika. Šansu za oba trofeja zapravo im je odnijela Rijeka, momčad koju bi bilo teško razumjeti da joj se cijelo vrijeme ne ponavlja da naslov i nije cilj pa onda valjda nije ni čudno da gubi i od vlastite filijale.
Najveći pomak napravio je Hajduk, ali ne po najvjerojatnijem konačnom plasmanu ili broju osvojenih bodova, budući da je i Rijeka osvojila više nego lani, već po tome što je napokon bio bitan, što nije bio klub mimo kojeg se, kako sezona ide prema kraju, sve rezultatski važno događa, a što se vidjelo i po tretmanu koji je uživao na terenu jer su ga suci maksimalno poštivali. Što je i zaslužio jer se godinama i borio za to. Da je Valdas stigao ranije, umjesto da se odao smucanju po Bugarskoj, vjerojatno bi Poljud već sada slavio naslov, a što bi nakon tolikog čekanja razveselilo čak i nas koji ne navijamo za Hajduk pa ne možemo ni dijeliti isto uzbuđenje koje obuzme prijatelje hajdukovce dok pokušavaju objasniti što im znači bila boja. Može nas obuzeti samo djelomično, otprilike kao ono o kojem je pričala Sophia Loren kad su je pitali je li je uzbudila vijest da je prvi Amerikanac odletio u svemir, na što je odgovorila: “Pa bila sam uzbuđena, ali iskreno, još više sam se uzbudila kad su mi ukrali nakit!”
Možda se Čačić nikad neće riješiti stigme da je Mamićev najdraži izbor, preotevši tu ulogu Jurčiću, ali to ne znači da, baš kao i spomenuti, nije dobar trener