Predodžba da žene smisao crpe u tuđim, a ne svojim potrebama još uvijek, nažalost, dominira

Prva samostalna i slobodna žena koju smo u dječjim pričama mogli upoznati bila je zapravo šumska vještica

Suvremena umjetnost je svojevrsni društveni seizmograf koji je u stanju prepoznati puls društva, najvažnije izazove i smjer u kojem jedno društvo ide. U tom kontekstu je Venecijanski bijenale vjerojatno najautentičniji svjedok našeg vremena. Kamo god da čovjek baci oko (ili uho), ima dojam da je apokalipsa ispred ili iza nas. No, unatoč prizorima otvorenog lijesa, bezglavih bića sa srpom te propadanja i pustoši, umjetnička direktorica bijenala Cecilia Alemani govori o “vrlo optimističnoj izložbi”. Ovogodišnje 59. izdanje Venecijanskog bijenala održava se pod specifičnim geslom “Mlijeko snova” (eng. The Milk od Dreams), koje je Cecilia Alemani, nadahnuta aktualnim stanjem čovječanstva i potrebom za njegovim preispitivanjem, posudila iz dječje knjige nadrealistične slikarice i spisateljice Leonore Carrington (1917.-2011.). Njezina životna priča zapravo je alegorija stoljeća koje je nametnulo nepodnošljiv pritisak na pojedinca, prisiljavajući tako i samu umjetnicu na život u egzilu. Pokušavajući pobjeći od ograničenja fiksnog identiteta, Carrington je bila između ostalog i zatvorena na psihijatriji. Iako se to na prvu ne bi reklo, na ovom se bijenalu dosta toga vrti oko žena i njihove uloge u društvu. Posljednjih smo tjedana i u Hrvatskoj mogli primijetiti da se sve češće žene pokušava svesti na ulogu “rodilice” ili nekakvog bioproduktivnog inkubatora. Nedavno sam se našao u jednom lošem vicu, gdje je nekolicina starijih ljudi, koji usput rečeno već desetljećima slobodnim izborom žive u crkvenom celibatu, komentirala kako samo djeca mogu biti dati smisao životu jedne žene.

Ovaj ideološki koncept da je majčinstvo jedini pravi smisao u životu jedne žene izmislili su političari i pedagozi iz 18. stoljeća, kao što su Rousseau i Leibniz, kako bi se u jednoj povijesnoj prekretnici jasno razgraničilo tko to u društvu treba voziti traktor, a tko otvarati kapiju. Ova predodžba o ženama prema kojoj one smisao života crpe više u tuđim nego u vlastitim potrebama još uvijek, nažalost, dominira.

Nakon što je pokret za emancipaciju omogućio ženama da vode samostalan i slobodan život bez ičijeg tutorstva, sada se crpe škrte polučinjenice iz psihologije, biologije pa čak i teologije kako bi se žene vezale samo uz obiteljski život. Sve one koje ne žele imati djecu prikazuju se kao ogorčene, patetične i bešćutne “vještice” koje nedostatak djece kompenziraju volontiranjem, ganjanjem karijere ili pak mačkama. Kad malo bolje razmislimo, prva samostalna i slobodna žena koju smo u dječjim pričama mogli upoznati bila je zapravo šumska vještica koja prezire i jede djecu. Kako stvari svoje, priča o tobožnjoj bijedi i besmislenim životima svih onih žena koje nemaju djecu služi prije svega kao utjeha svima onima koji su napravili previše trulih kompromisa kako bi ostvarili ono što se od njih po defaultu očekuje. I koji su, osim što su ispunili nekakvu normu, pritom zanemarili sami sebe.