Proračun Južne Osetije iznosio je 2018. 7,6 milijardi rubalja ili 106 milijuna eura, odnosno manje od proračuna Grada Zadra
Liječnici u Južnoj Osetiji zarađuju mjesečno 1500 kuna, a prosječni radnik u Abhaziji oko tisuću kuna. Ekonomija je na rubu kraha
Kako će život pod ruskom okupacijom izgledati za ukrajinske regije koje će nakon rata potencijalno kontrolirati Moskva? Odgovor na to pitanje ovisi o mnogočemu - ukrajinskim braniteljima, dosezima ruskih osvajanja, političkoj lojalnosti stanovništva, brutalnosti okupatora, lokalnom gospodarstvu... No, možda je i najbolji indikator kvalitete života tamošnjeg stanovništva život koji se već desetljećima odvija u usporedivim odmetnutim regijama u drugim državama koje su pod kontrolom Moskve. Među njima se posebno ističu dvije pokrajine u Gruziji - Južna Osetija i Abhazija - koje Rusija priznaje kao nezavisne države, za razliku od ostalog svijeta koji ih smatra dijelom Gruzije. Pa ipak, Gruzija od svoje neovisnosti od Sovjetskog Saveza koja je proglašena 1991. nikada nije kontrolirala te dvije regije koje su se od Tbilisija zapravo odvojile još devedesetih. Južna Osetija najavila je, ne prvi put, priključenje Rusiji, ali je upravo prošle nedjelje, prije sedam dana, predsjednik koji je to obećao građanima - izgubio na predsjedničkim izborima.
Uvijek idu zajedno
Pa kako su te regije nastale kao države u državi te kakvi su njihovi odnosi s vladom Gruzije, a kakvi s Moskvom? Kako će izgledati njihova budućnost?
Najprije valja reći da te dvije regije nisu “ista stvar”, iako se o njima u međunarodnoj javnosti gotovo uvijek govori u paru - Južna Osetija u prilogu BBC-ja ili člancima Večernjaka ne može bez Abhazije kao što separatistička ukrajinska regija Doneck ne može bez Luhanska, ili kao što, primjerice, nekadašnji Lenjinovi i Staljinovi suradnici Zinovjev i Kamenjev gotovo nikada nisu bili spominjani zasebno, već uvijek u paru.
No, Oseti i Abhazi dva su različita naroda koji žive svaki u svojoj regiji koja se nalazi unutar međunarodno priznatih granica Gruzije. Oseti su iranski narod, govore osetski i većinom ruski kao drugi jezik. Narod je pravoslavni, kršćanski. Regija Južna Osetija nalazi se na sjeveru Gruzije, a zove se “Južna” zato što preko granice, u Rusiji, postoji Sjeverna Osetija - Alanija, mnogo veća regija u kojoj živi gotovo pola milijuna Oseta. Još od kraja osamdesetih Južna Osetija pokušava se pripojiti Sjevernoj, što znači Rusiji.
Abhazi su, pak, kavkaski narod koji živi u regiji Abhaziji, na sjeverozapadu Gruzije, uz Crno more. Regija je u sovjetskim vremenima bila poznata kao sovjetsko odmaralište i turističko središte. Podijeljeni su na pravoslavce i muslimane. Abhazija ima aspiracije postati prava država, za razliku od Južne Osetije, i u tom je smislu nešto nezavisnija u odnosu na Moskvu, iako je i ona dobrim dijelom pod ruskom kontrolom. Dvije regije nisu teritorijalno povezane: u obje je ruski jedan od dva službena jezika, u obje je valuta rubalj (u Abhaziji de facto, u Južnoj Osetiji i de iure). Od Gruzije su odvojene još od ranih devedesetih kada su te regije vodile krvave ratove protiv vlade u Tbilisiju - Južna Osetija 1992., a Abhazija 1993. godine.
Rat je najprije izbio u Osetiji, i to još kada je Gruzija bila dio Sovjetskog Saveza, 1991. godine. Etničkim tenzijama pridonio je izbor prvog nekomunističkoga gruzijskog predsjednika, nacionalista Zviada Gamsahurdije za predsjednika Gruzije koji je govorio da su Oseti došljaci. U vrlo kompliciranom razdoblju 1991. izbio je rat ne samo između središnje vlade i Južne Osetije, već i pravi građanski rat među Gruzijcima, između protivnika i pristalica Gamsahurdije kojeg je opozicija optuživala za nepredvidivo, paranoično i autoritarno ponašanje. Na kraju je Gamsahurdia poražen i srušen u državnom udaru te je pobjegao u inozemstvo, a na mjesto predsjednika države došao je 1992. Eduard Ševardnadze, jedan od tada najpoznatijih postsovjetskih političara uopće koji je od 1985. bio ministar vanjskih poslova SSSR-a. Pod pritiskom Rusa, potpisao je u lipnju 1992. sporazum o miru s Osetima, što im je osiguralo autonomiju, ali pokrajina je većinom ostala dio gruzijskog ekonomskog i političkog prostora. Većina Gruzijaca ostala je nakon rata u Južnoj Osetiji, a granica je ostala otvorena.
No, Gruzijce je uskoro očekivao brutalniji konflikt od onog u Južnoj Osetiji u kojoj je stradalo oko tisuću ljudi. Abhazi su pokrenuli i svoj rat za “oslobođenje” od Gruzije te su 1992. i 1993. vodili teške borbe protiv Gruzijaca, i na kraju su u rujnu 1993. osvojili glavni grad Abhazije Suhumi čiju je obranu neuspješno vodio sam gruzijski lider Ševardnadze, koji je pobjegao iz prijestolnice regije nekoliko sati prije ulaska vojske Abhaza. Uslijedio je težak pogrom Gruzijaca - 200 tisuća ih je protjerano iz regije koja je imala ukupno pola milijuna stanovnika. Ukupno je samo u tom konfliktu stradalo između 10 i 15 tisuća ljudi.
U devedesetima pomoć Moskve pod vodstvom Borisa Jeljcina bila je dvosmislena - često bi Rusija načelno podržavala Gruziju, a na terenu bi bivši sovjetski generali pomagali separatistima. To se promijenilo 2000. dolaskom Vladimira Putina na čelo Rusije koji je otvoreno stao iza Abhazije i Južne Osetije, prije svega vjerujući da su mu te regije korisne kao sredstvo za pregovaranje kojim bi osigurao da Gruzija ne uđe u NATO što je, uz isti taj zahtjev prema Ukrajini, bio glavni vanjskopolitički cilj Rusije. Nakon što se pak vlast promijenila u Gruziji 2004., i na čelo je zemlje stigao Mihail Saakašvili, Tbilisi je u kolovozu 2008. pokrenuo rat protiv Osetije čiji je otpor brzo srušio, i ušao u glavni grad regije, ali je Moskva poslala svoje trupe kojima je trebalo samo pet dana da osiguraju rusku pobjedu i natjeraju Gruzijce da se povuku. Nakon toga Rusija je priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije, kao jedina velika država na svijetu, i otad dvije regije funkcioniraju kao izolirane i siromašne regije čiju nezavisnost priznaje šačica ruskih saveznika.
Analitičari uspoređuju ove dvije regije i s Pridnjestrovljem, separatističkom regijom na istoku Moldavije koja njeguje sovjetsku ideologiju i u kojoj žive većinom Ukrajinci i Rusi, a koju komentatori nazivaju “posljednjom sovjetskom državom”. Ona se u ratu odvojila od Moldavije još 1992., i to uz izravnu podršku Moskve. Kao i regije u Gruziji, ali i općenito u Moldaviji, život je u Pridnjestrovlju vrlo težak.
Ne čudi da je Oleksij Arestovič, utjecajni savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, javno ponudio i moldavskoj i gruzijskoj vladi da uz pomoć ukrajinske vojske te zemlje zauzmu svoje odmetnute regije.
- Ovo je povijesna prilika za zauzimanje Abhazije i Južne Osetije, tamo nema ruskih trupa, sve su povučene - rekao je Arestovič. No, gruzijska vlada na to nije reagirala oduševljeno. U toj zemlji, naime, nakon traumatičnog poraza od Rusije 2008. postoji većinom želja da se dvije regije vrate mirnim putem. Na čelu zemlje stranka je koja zagovara nešto mekšu politiku prema Moskvi. Gruzijska vlada odbija Rusiji uvesti i sankcije, suprotno željama opozicije te većine Gruzijaca, zbog pragmatičnog pogleda na sukob u Ukrajini. Ako nama svijet nije pomagao 2008., zašto bismo mi ugrozili svoje gospodarske veze s Rusijom zbog rata koji nije naš, otprilike glasi opravdanje vlade. No, dragovoljci iz Gruzije bore se u Ukrajini protiv
Rusa, dosad ih je poginulo najmanje devet, vjerojatno najviše od bilo kojeg stranog kontingenta u Ukrajini, pišu ruski mediji.
Danas Abhazija i Južna Osetija žive, rekli bi kritičari Moskve i separatističkih vlada, relativno tužnu “samostalnost”. Naime, dvije regije izgubile su mnogo više od polovice svoga predratnog stanovništva, što pogotovo vrijedi za Južnu Osetiju - u njoj je 1989. živjelo 98 tisuća ljudi, a 2015. ih je službeno ostalo oko polovice 58 tisuća, od čega samo četiri tisuće Gruzijaca. No, prave procjene pokazuju da ih zapravo ima manje od 40 tisuća, piše u svojoj studiji “Nakon zamrznutih konflikata” najpoznatiji zapadni istraživač te teme Thomas de Waal. Veća Abhazija imala je prije rata 525 tisuća stanovnika, danas ih ima 240 tisuća. Iako je u njoj živjelo 200 tisuća Gruzijaca, danas ih ima tek 30 tisuća.
U Južnoj Osetiji najvažniji je akter - ruska vojska koja je u regiju razmjestila četiri tisuće svojih vojnika - to znači da je svaki deseti stanovnik regije zapravo ruski vojnik. Ekonomija regije gotovo i ne postoji, što i ne čudi s obzirom na to da ima manje stanovnika od Varaždina ili Karlovca. Prije su glavne gospodarske grane bile prodaja poljoprivrednih proizvoda u Gruziji i to što je bila tranzitna ruta od Gruzije do Rusije, što kao opcija više ne postoji od 2008. godine. Proračun Južne Osetije, piše De Waal, iznosio je 2018. 7,6 milijardi rubalja, što znači 106 milijuna eura, odnosno manje od proračuna grada Zadra. Čak i uz toliko sitne iznose za jedan teritorij koji Rusija priznaje kao nezavisnu državu, čak 86% proračuna dolazi izravno iz proračuna Rusije. Plaće tri stotine liječnika u regiji iznose prosječno 214 dolara ili 1500 kuna mjesečno, piše De Waal. Većina proračuna troši se na veliku birokraciju.
Većina političkog života regije vodi se zapravo iz Sjeverne Osetije, susjedne pokrajine u Rusiji. Oseti vole Rusiju, toliko da su neki od njih bili spremni otići ratovati za nju u Ukrajinu. No, samo nekoliko tjedana nakon što su otišli u Ukrajinu, tristotinjak Oseta vratilo se kući, razočarani tretmanom u ruskoj vojsci, a posebno ih je uvrijedilo što im zapovjednici nisu dopustili da organiziraju odlazak po tijelo poginulog suborca koji je stradao na fronti. Vojnici su se, nakon povratka, i susreli s predsjednikom Anatolijem Bibilovom kako bi razgovarali o lošim uvjetima u ruskoj vojsci. Bibilov je podržavao odlazak Oseta na bojište protiv “ukrajinskih fašista”. Oko 50 Oseta je poginulo, uključujući i one iz ruske pokrajine Sjeverne Osetije.
Bibilov je krajem ožujka, nipošto prvi put, obećao i održavanje referenduma o pripajanju Južne Osetije Rusiji. Pa ipak je u nedjelju 8. svibnja poražen na predsjedničkim izborima od opozicionara Alana Gogloeva (koji nije gotovo ništa manji nacionalist od Bibilova) te je priznao poraz, ali je rekao da će referendum svejedno organizirati prije odlaska s vlasti. Rusija se nije jasno izrazila želi li anektirati Južnu Osetiju, ali već desetljećima regiju koristi više kao pregovarački adut u razgovorima s Gruzijom te, u široj priči, s članicama NATO-a.
U Južnoj Osetiji isto tako caruje korupcija, uključujući i krađu sredstava koja stižu izravno iz Rusije, a ključan politički proces u toj regiji zapravo je agresivno “ograđivanje”, odnosno osnaživanje granice bodljikavom žicom te ogradom između regije i teritorija koji kontrolira Tbilisi, piše De Waal.
Abhazija slobodnija
Stanje u Abhaziji ponešto je drukčije, iako ne beskrajno bolje. Najveća su razlika u odnosu prema Južnoj Osetiji slobodniji izbori, i kompetitivna politika te postojanje civilnog društva i razmjerno nezavisnih medija. Prije osam godina, primjerice, opozicija je na uličnim prosvjedima srušila vlast tadašnjeg predsjednika. Rusija je prisutna u svakodnevnom životu Abhazije, ali ne kontrolira ga potpuno. Moskva slijedi politike i prema ovoj regiji koje pokazuju da je vidi više kao strateški adut u pregovorima nego kao regiju koju bi htjela vidjeti prosperitetnu, smatra De Waal. Gospodarstvo regije nešto je razvijenije nego prije desetak godina, ali proračun je 2019. također bio malen, 135 milijuna eura. Prosječna je plaća samo 140 eura, odnosno tisuću kuna mjesečno. Domaće gospodarstvo ovisi o poljoprivredi i turizmu te pati zbog izolacije. Mnogim starijima mirovine plaća Rusija. Zbog slabog zdravstvenog sustava izbijaju i bolesti poput HIV-a ili hepatitisa C. Kako bi stanovnike regije privukla politički, Gruzija im obećava besplatnu zdravstvenu zaštitu na teritoriju koji kontrolira vlada. Ceste u Abhaziji, piše De Waal, možda su najopasnije u Europi, i prometne su nesreće stalne.
Najvažniji projekt kojim zajedno upravljaju Abhazija i Gruzija jest hidroelektrana na rijeci Enguri koja dijeli regiju od ostalih dijelova Gruzije. Gruzijska kompanija upravlja elektranom, po dogovoru dviju vlada, ali zauvrat čak 40% struje koju proizvodi ide mnogo manjoj Abhaziji koju ona ponekad izvozi dalje u Rusiju. Zbog svega toga, struja u Gruziji za konzumenta je 12 puta skuplja nego u Abhaziji.
Tako su te dvije pokrajine postale sredstvo Moskve za pregovaranje i ucjenjivanje Gruzije i, posredno, zapadnih zemalja. U njima život nije lagan, što dokazuju svakodnevni problemi, od prometnih nesreća i kriminala do izbijanja teških bolesti koje bi trebali tretirati liječnici koji mjesečno zarađuju 1500 kuna. Jedan od okidača za pokretanje rata 2008. bilo je tadašnje obećanje NATO-a da će Gruzija, zajedno s Ukrajinom, postati članica NATO-a što je razbjesnilo Rusiju. Moskva godinama podržavanjem separatista u Gruziji pokazuje svojim susjedima što će im se dogoditi ako se i oni odluče na tu vrstu avanturizma. No, i Zapad, Kijev te Tbilisi pokazuju građanima svojih zemalja koliko mučno, skučeno i teško izgleda život u takvim regijama koje kontrolira Moskva. Takav scenarij možda čeka i ukrajinske regije, poput Hersona, koje žele raskid s Ukrajinom.