Od “Riječke krpice” do papirića iz Marcellina

Nema sumnje da su Mađari zaslužni za povijesni razvoj Rijeke. Austrijanci su imali Trst, a između austrijskog i ugarsko-hrvatskog dijela zajedničke države postojala je carinska granica, tako da žito iz Slavonije, Bačke i Banata nije moglo biti izvoženo preko Trsta, nego je bila potrebna luka na hrvatskom teritoriju, pod hrvatsko-ugarskom upravom. I mađarska uprava u Rijeci donijela je puno ulaganja i razvoja, što se i danas vidi. Ali, kao što u članku na premium stranicama našeg portala vecernji.hr objašnjavaju povjesničari koji su stručni za tu temu (dvojica od njih su mađarski povjesničari hrvatskog porijekla), Hrvati tijekom povijesti nikad nisu prepustili Rijeku Mađarima u državno-pravnom smislu. Mađarima je ona prepuštena na upravu, a i to kroz jednu mađarsku manipulaciju poznatiju kao “Riječka krpica”, no uprava je jedno, a državno-pravni posjed je drugo, kako to ističe Dinko Šokčević, povjesničar iz Budimpešte. Za one koji nisu pročitali taj članak na premium dijelu našeg portala: u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. Hrvati i Mađari dogovorili su se o svemu, osim o statusu Rijeke, što su ostavili za kasnije pregovore, no tijekom ratifikacije nagodbe Hrvatski sabor je usvojio jedan tekst članka 66. koji se tiče statusa Rijeke, a Ugarski je sabor potom usvojio drugi tekst, s korekcijama koje idu u prilog Mađarima. Vladar Franjo Josip odobrio je najprije hrvatsku, a potom mađarsku verziju tog članka, no Mađari su, kao moćnija strana, iskoristili kolebljivost vladara u Beču pa isposlovali da se u hrvatsku verziju nagodbe nadopiše mađarska verzija 66. članka. Nadopisana je, u biti falsificirana, tako što je u hrvatski dokument preko tog članka prelijepljena “krpica” s novim tekstom, koji Hrvatski sabor nije usvojio. ”Riječka krpica” predstavljat će, u desetljećima nakon njezina nastanka, težak uteg u hrvatsko-mađarskim odnosima.

Kako smatra povjesničar Branko Ostajmer, sve bi dalje u hrvatsko-mađarskoj zajednici bilo puno produktivnije da je Rijeka ostala utjelovljena u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj: Mađarska bi i dalje mogla razvijati i koristiti sve potencijale riječke luke, samo što ne bi bilo osjećaja prijevare, nego povjerenja.

Udanašnjoj Mađarskoj svijest o toj kontroverznoj “krpici” uopće ne postoji jer, kako su nam rekli i Šokčević i mađarski povjesničar László Heka, to što su oni ispričali zna možda deset ljudi u Mađarskoj.

– Mađarski čovjek doživljava Trianonski sporazum (1920.) kao najveću tragediju svoje povijesti i on smatra – dakle gotovo svaki Mađar, ne samo Viktor Orbán – da je njima time nešto oduzeto. Mađarska je tada izgubila dvije trećine svoga teritorija. Ali kad Mađar danas kaže da im je tada nešto oteto, on ne misli ništa loše. Ne misli da treba vraćati stare granice. Nego na to gleda kao na povijesni čin, da se to dogodilo – kaže povjesničar László Heka.

Da, ali kao što Mađari zanemaruju taj bitan detalj o tome kako je nastala “Riječka krpica”, tako zanemaruju još nešto. – Ne shvaćaju da postoji razlog zašto je Hrvatska toliko osjetljiva na ovakve izjave. Ne shvaćaju da su u Hrvatskoj svi stariji od 40 godina bolno doživjeli da jedna susjedna zemlja okupira dio teritorija i želi uzeti hrvatsku obalu.

Orbán, da je toga svjestan, ne bi takve stvari govorio – kaže povjesničar Dinko Šokčević. Drugim riječima, ako Mađari njeguju tako živo sjećanje na Trianon kao svoju ranu, zar im je teško pokazati osjetljivost prema Hrvatima sa svježijom ranom, koju je nanio netko drugi, ne Mađari naravno, ali ipak svježijim iskustvom posezanja za teritorijem? Šokčević je, inače, autor knjige o međusobnim stereotipima “Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata” (Naklada Pavičić, 2006.). Mađari vrlo malo znaju o pravim razlozima za međusobne sukobe u 19. stoljeću, a Hrvati s druge strane ipak te sukobe predimenzioniraju, zaključuje se u toj knjizi. I povjesničar Ostajmer smatra da se u Hrvatskoj danas često gubi iz vida činjenica da je tek posljednji odsječak naše osamstoljetne povijesti u zajedničkoj državi bio prožet nesporazumima i sukobima, dok su ostatak tog zajedničkog života obilježila plodna preplitanja na polju politike, vojne suradnje, kulture i umjetnosti. To je dočarala i velika izložba “Ars et virtus: Hrvatska – Mađarska, 800 godina zajedničke kulturne baštine”, postavljena u Klovićevim dvorima i Mađarskom nacionalnom muzeju. Problem je kad, ponajprije zbog Orbánove politike, sadašnjost počne nalikovati više na povijesne epizode obilježene nesporazumima i prijevarama nego suradnjom. Kako je prepuštanje uprave nad Rijekom na temelju jedne “Riječke krpice” bitno drukčije od prepuštanja uprave nad Inom na temelju jednog “papirića iz Marcellina”?