Franjo Tuđman i Gustáv Husák bili su veliki prijatelji, a Slovak se za njega založio i kod Tita
Husákova majka Magdaléna Fratričová bila je pripadnica hrvatske manjine u Slovačkoj
Ipovršnim poznavateljima životopisa Franje Tuđmana poznato je da prvi hrvatski predsjednik nije imao bliskih prijatelja među svjetskim državnicima koji bi mu pomagali u borbi za oslobođenje i osamostaljenje Hrvatske i njezinu međunarodnu afirmaciju. Štoviše, Tuđman je upravo naglašavao da je hrvatski narod došao do svoje samostalne države oslanjanjem na vlastite snage, nasuprot željama i planovima svjetskih moćnika. Među šefovima stranih država iznimka je bio turski predsjednik Süleyman Demirel s kojim je Tuđman uspostavio prijateljski odnos i koji će na koncu biti jedini strani predsjednik nazočan na Tuđmanovu sprovodu.
No četvrt stoljeća prije nego će doći na čelo Hrvatske Tuđman je prijateljevao s čovjekom koji će nekoliko godina poslije zauzeti najmoćnije položaje u svojoj državi. Bio je to Gustáv Husák, slovački političar koji je od 1969. do 1987. bio prvi sekretar Komunističke partije Čehoslovačke, a ujedno od 1975. do 1989. i predsjednik Čehoslovačke. Ovo prijateljstvo prilično je tajnovito – u Tuđmanovim biografijama spominje se tek usputno, dok sam Tuđman u svojim dnevničkim zapisima u razdoblju od 1972. do 1989. Husáka spominje relativno često, prisjećajući se njihovih nekadašnjih susreta i hvaleći ga kao osobu i državnika, prije svega zbog toga što je dolaskom na čelo komunističkog režima u Čehoslovačkoj nakon gušenja Praškog proljeća u život proveo jedini reformski potez koji je preživio sovjetske tenkove – federalizaciju dotad unitarne države, čime su Slovaci dobili svoju federalnu jedinicu i učvrstili svoju samobitnost u odnosu na Čehe. Stjecajem okolnosti, Tuđman nikad nije uspio susresti Husáka u doba kad je bio na vrhuncu moći, a ne postoji niti jedna njihova zajednička fotografija.
Husákovo hrvatsko porijeklo
Gustav Husák rodio se 1913. u selu Dúbravki kraj Bratislave, a majka Magdaléna Fratričová bila je pripadnica hrvatske manjine u Slovačkoj. Tuđman nigdje u dnevniku ne navodi Husákovo hrvatsko porijeklo – očito mu se on sam to nije napomenuo jer teško da bi pedantnom Tuđmanu tako važan podatak promaknuo. Rano je postao komunist, stekao titulu doktora prava i radio u odvjetničkom uredu. Bio je jedan od organizatora Slovačkog narodnog ustanka 1944., a 1946. postao je predsjednik Zbora
povjerenika, autonomne slovačke vlade, a time i jedna od najvažnijih osoba u izgradnji komunističkog režima u Slovačkoj. Međutim, uslijed unutarnjih političkih sukoba 1950. je optužen zbog “buržoaskog nacionalizma” i smijenjen, 1951. uhićen, a 1954. na montiranom političkom procesu osuđen na doživotni zatvor. No 1960. je pušten, a 1963. i rehabilitiran te je dobio mjesto znanstvenog suradnika u Zavodu države i prava Slovačke akademije znanosti u Bratislavi. I tu počinje njegovo prijateljstvo s Franjom Tuđmanom koji je od 1961. do 1967. bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Tuđmanova ambicija bila je da Institut postane vodeća ustanova za istraživanje suvremene hrvatske povijesti pa je uspostavio intenzivnu međunarodnu suradnju, među ostalim i s institucijama iz Čehoslovačke. U rujnu 1963. Tuđman je sudjelovao na trećem Međunarodnom kongresu povjesničara europskog pokreta otpora u Karlovim Varima, a tom je prigodom upoznao budućeg čehoslovačkog predsjednika – ne Husáka, kako je doduše rekao na suđenju 1972., nego njegova prethodnika Ludvíka Svobodu. Proslavljeni general i bivši ministar obrane postao je predsjednik Čehoslovačke u doba Praškog proljeća 1968., a do tada je bio u prisilnoj mirovini i surađivao s Vojnim povijesnim institutom u Pragu baveći se poviješću Drugog svjetskog rata pa je s Tuđmanom imao mnogo zajedničkih tema, a uz to su i obojica bila generali. Svoje poznanstvo nastavili su održavati putem pisama, no o tome nema puno podataka. Tuđman je u Karlovim Varima upoznao i druge češke i slovačke povjesničare te s njima uspostavio suradnju na razini njihovih institucija, posebno onima iz Slovačke. Tuđmana su intrigirale stanovite sličnosti položaja Slovačke u odnosu na Češku unutar Čehoslovačke s položajem Hrvatske u odnosu na Srbiju u Jugoslaviji te je kao Hrvat iskazivao simpatije za slovačke težnje za što većom emancipacijom i autonomijom u sklopu zajedničke države s Česima.
Tuđman u Bratislavi
Tuđman je u rujnu 1964. posjetio Bratislavu gdje je sudjelovao na znanstvenom skupu u povodu 20. godišnjice Slovačkog narodnog ustanka gostovao na televiziji, a posjetio je i nekoliko povijesnih instituta. Tom je prigodom upoznao i Husáka, i to u stanu povjesničara Ede Friša. Poznat je i datum prvog susreta – 26. rujna 1964. jer se nalazi na posveti u Husákovoj knjizi “Svjedočanstvo o Slovačkom narodnom ustanku” koju je darovao Tuđmanu, čega se prisjetio kasnije u svom dnevniku. Suradnja Instituta za historiju radničkog pokreta sa slovačkim povjesničarima nastavila se i idućih godina, kao i razmjena visokih delegacija, o čemu se detaljno izvještavalo u časopisu Putevi revolucije koji je Institut izdavao. Husáka se, međutim, ne spominje nigdje i nije jasno jesu li se on i Tuđman susretali. Nigdje nema ni dokaza Tuđmanove teze da je upravo s Husákom namjeravao organizirati veliki međunarodni simpozij Marksizam i nacionalno pitanje u suvremenome svijetu.
Idući susret za koji se zna dogodio se u trenutku kad je Tuđman pao u nemilost, a Husák se vratio u vrh politike, u kolovozu 1968. u Pragu. Tuđman je u Pragu sudjelovao na VI. međunarodnom slavističkom kongresu i posjetio Husáka u njegovu kabinetu potpredsjednika čehoslovačke vlade. Bilo je to desetak dana prije sovjetske okupacije koja je ugušila Praško proljeće, što će postupno, u travnju 1969., dovesti Husáka na čelo komunističkog režima. Četiri mjeseca prije toga Husák je privatno posjetio Jugoslaviju i nakon Beograda posjetio Tuđmana u Zagrebu, čega će se puno kasnije prisjetiti u dnevniku. Bio je to njihov zadnji susret.
Tuđman je 1972. završio u zatvoru i osuđen na dvije godine, a zanimljivo je da je uz ostalo bio optužen i da je bio “istočni” špijun. Dokaz su bile njegove veze s Ludvíkom Svobodom i Husákom, koji su te 1972. bili na najvišim pozicijama u Čehoslovačkoj, šefovi države, odnosno partije. U izvještaju zagrebačkog SUP-a iz veljače 1972. za Tuđmana se tvrdi da je “za vrijeme boravka Gustava Husaka u Zagrebu 1968. Tuđman ostvario i lični kontakt s njime. Nije razjašnjen karakter ovih veza, ali su se one iskazivale kao dosta intenzivne u vrijeme neposredno prije i u toku poznatih čeških događaja. U posljednje vrijeme ovi kontakti više nisu registrirani.”
Tuđman je prijateljstvo s Husákom kao dokaz svojih tobožnjih veza s Istokom spomenuo i u završnoj riječi na Okružnom sudu u Zagrebu u listopadu 1972. kada je rekao: “Kao dokaz za moje tobožnje sveze sa Zapadom služio je moj boravak na Harvardskom sveučilištu na međunarodnom seminaru 1966. koji je vodio Henry Kissinger, a kao dokaz za sveze s Istokom navedeno je moje poznanstvo i dopisivanje s generalom Svobodom, sadašnjim predsjednikom ČSSR, a isto tako i moje poznanstvo s Gustavom Husakom, koji su nakon kažnjavanja u staljinističkim procesima zbog nacionalizma radili u ustanovama: Svoboda u Historijskom institutu u Pragu, Husak u Historijskom institutu Slovačke akademije u Bratislavi. S njim sam se upoznao na Kongresu europskog pokreta otpora u Karlovim Varima g. 1963. i kasnije susretao za višekratnih putovanja u ČSSR-u. K tome Husak je bio i u mene u Institutu i u kući kad je bio u posjeti svome prijatelju, ambasadoru u Beogradu.”
Tuđman na kraju ipak nije osuđen i zbog špijunaže, a razlog je, kako se uobičajeno smatra, Titova intervencija i poruka “Tuđmanu ne pakovati”. No u tome bi određenu ulogu mogao imati i Husák, o čemu svjedoči Tuđmanov dnevnički zapis od 26. ožujka 1981. Tuđman piše da mu je njegov prijatelj Dragutin Šćukanec prenio ono što je čuo od Šime Đodana: “da me je Tito 1972. oslobodio teže kazne na prijedlog Bakarića i Krajačića i još nekih generala, a i da je Gustav Husak pisao Titu posebno pismo”. Je li bilo neke Husákove intervencije kod Tita u korist Tuđmana, ostaje tema za buduća istraživanja. No Tuđman je očito vjerovao u tu mogućnost pa ju spominje i u pismu Miki Špiljaku, predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije od 12. ožujka 1984. gdje navodi: “Htjedoše me suditi zbog špijunaže, no budući da je Tito rekao da se ‘Tuđmanu ne pakuje’, onda me osobno nisu optužili za špijunažu, već za sveze s inozemstvom, i to one koje sam ostvario po službenoj dužnosti. Osim Krleže, u Tita su za mene posredovali i neki drugi generali, a navodno i Gustav Husak s kojim sam prijateljevao 1963.–1968., kad je po izlasku iz zatvora neko vrijeme radio u Slovačkome povijesnom institutu, pa smo zajedno namjeravali pripremiti simpozij Marksizam i nacionalno pitanje u suvremenome svijetu.”
Zanimljivo je, međutim, pismo koje je 1975. Bruno Bušić poslao Ivanu Cerovcu, a koje se tiče i Tuđmanova odnosa s Husákom. Bušić piše: “Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može i na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne.” Iz Bušićeva pisma proizlazi da je Tuđman i sredinom sedamdesetih godina bio u nekoj vezi s Husákom i da je namjeravao zatražiti politički azil u Čehoslovačkoj, iako o tome nema podataka u Tuđmanovu dnevniku ni u Tuđmanovim biografijama.
U svom dnevniku u razdoblju od 1972. do 1989. Tuđman u nekoliko navrata spominje Husáka. Dok je 1972. bio u zatvoru, Tuđman je u veljači u svom dnevniku među ostalim vijestima zapisao i kako je Husák rekao da neće biti montiranih procesa i da ih za sad nije bilo. “A u Hrvatskoj se hapsi na veliko i organiziraju se politički procesi. Husak pokazuje kako se može zadržati mjera čak i pod okriljem NKVD-a i sovjetskih tenkova”, piše Tuđman u čijim dnevničkim zapisima i kasnije nailazimo na razumijevanje za njegova prijatelja Husáka. Zanimljivo je da je Tuđman tijekom svog prvog boravka u zatvoru dvaput sanjao Husáka. Prvi put u veljači 1972. kad je sanjao da Tito i Ivan Gošnjak vuku Husáka za nos na jednom diplomatskom prijemu. Drugi put mu je Husák došao u snove u rujnu. Tuđman nije sanjao Husaka, nego Staljina kojem se nakon jednog mitinga “kao revolucionar i povjesničar” usudio postaviti nekoliko pitanja u vezi njegovih čistki. Staljin mu je međutim odgovorio: “Ha ha, i vi ste taj koji je dovodio u pitanje staljinizam kao najsavršeniji stadij marksizma-lenjinizma i da titoizam može biti nešto drugo. A što radi vaš prijatelj Husak? A što i gdje piše naš nekadašnji idol i prijatelj Miroslav Krleža?” Tuđman je treći put sanjao Husáka u srpnju 1985., dok je bio u zatvorskoj bolnici na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu nakon druge sudske presude. Kako je zapisao u dnevniku, sanjao je da je na “Husákovu kongresu”, da mu je posudio neke svoje rasprave i da su mu u Bratislavi tiskali knjigu, i to u nakladničkoj kući Zrinski i Frankopan.
Susreti s Husákom
Tuđman se prisjeća susreta s Husákom u dnevniku od 22. listopada 1973. uoči njegova posjeta Beogradu: “Prvi susret u Bratislavi, u Akademijinom Institutu, zapravo u stanu Ede Friša, zatim za vrijeme konferencije u Bratislavi i kongresa u Pragu (u njegovu kabinetu kao potpredsjednika čehoslovačke vlade), zatim u Zagrebu, u Korzu i kod mene u stanu, na večeri zajedno s Ivom (generalom Ivanom Rukavinom, op. a.). Tada je bio uman kritičar Dupčekova režima, i Cisařa i Smrkovskog sigurno najprogresivnijih čeških komunista koji nisu međutim shvatili bit slovačkog nacionalnog pitanja. 1968. ‘Praško proljeće’, okupacija, odvođenje u Moskvu, a zatim njegova vladavina… Slušam ga: da li je to isti čovjek? Da i ne! Eto ga smirena, kao neki profesor ili akademik, a ne revolucionar, nacionalni vođa, ‘gauleiter’, državnik.” Kasnije, 17. svibnja 1975. Tuđman piše ovo: “Sinoć kod Babonićevih oštra rasprava o Husaku. Dabiša (Savka) se okomila na moj sud da je Husak bio jedan od najkvalitetnijih revolucionara koje su imali. Zašto onda nije ostao takav? Pita, kao da ljudi u politici ostaju isti. Ukazah na to da se ne mogu uspoređivati postupci u Čehoslovačkoj koja je sto posto ostavljena u ruskoj sferi i ovdje, gdje je to ipak bitno drugačije.” Nekoliko dana poslije, 28. svibnja, Tuđman bilježi: “Husak predložen za predsjednika ČSSR-a umjesto bolesnog Svobode. Jedini pri
Tuđman u svojim dnevničkim zapisima Husáka spominje često hvaleći ga kao osobu i državnika
jatelj koji se učvrstio na vlasti. Što o Husaku govore slovački i češki prijatelji mogu si zamisliti, a što će reći povijest to će ovisiti ne toliko o nama koliko o samoj povijesti, koja je njima – kurva stara – u ovo marksističko doba još nesklonija nego nama, a bojim se da bi zadugo moglo ostati tako.”
Tuđman u dnevniku Husáka opet spominje 28. ožujka 1984. kad je Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, posjetio Prag. Tuđman kaže da Husák sa 70 godina izgleda puno starije od Špiljka koji je mlađi tri godine i zaključuje: “Nije ni čudo, proveo je deset godina na robiji s osudom na doživotni zatvor. Naviru sjećanja na susrete s njim u Bratislavi, Pragu, u Zagrebu… Husakov istup izrazito prosovjetski i dakako protuamerički! Na što politika natjera ljude i takva kova kakav je on bio: jedan od najodlučnijih i najumnijih revolucionara. Sudbina čovjeka koji je s pravom bio legenda slovačkog naroda, a ne samo stranke.”
Tuđman ponovno u svom dnevniku spominje Husáka 22. rujna 1987. kad je Husák posjetio Beograd: “Ankica se šali: hoće li nam doći na objed kao prije 20 godina? Kad bi to bilo politički-diplomatski moguće, vjerujem da bi došao. Ako je netko od komunističkih prvaka – muž, on to jest.” Kad je idućeg dana Husák nakon Beograda posjetio Zagreb. Tuđman piše: “Gustav Husak je danas u Zagrebu. Mjesto mene, domaćin mu je Ante Marković. Pred 20 godina, poslije razgovora sa mnom i kraće vrijeme s Ivom Rukavinom, rekao je da je za dva dana u Zagrebu više spoznao nego za dva tjedna u Beogradu (tu je bio gost svog prijatelja ambasadora). Što će ovaj put reći?” Nekoliko dana poslije, 26. rujna, u posjet Tuđmanu došao je njegov prijatelj, slovački povjesničar Ján Siracký. Tuđman je ostavio zanimljiv zapis: “Došao Jan Siracky, trebao je biti tumač Husaku, ali su ga zamijenili, a bio je Janko tumač nekom srbo-slovačkom ministru u Beogradu.” Iz te se opaske vidi kako je Tuđman gledao na češko-slovačke odnose i smatrao ih analognima srpsko-hrvatskim odnosima. Tuđman i Siracký razgovarali su o slovačkim prijateljima i stanju u Slovačkoj u kojoj se navodno bolje živi nego u Jugoslaviji jer su niže cijene, iako nema slobode putovanja. Tuđman opet ne štedi pohvale za Husáka pa piše: “Husak je osigurao federaciju koja im mnogo znači.”
U vrijeme sloma komunističkih sustava u srednjoj i istočnoj Europi te uspostave demokracije pozicije Franje Tuđmana i Gustáva Husáka potpuno se mijenjaju. Husák je 10. prosinca 1989. podnio ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke i povukao se u Bratislavu gdje je umro 18. studenog 1991., a Tuđmanova politička i državnička karijera tek je počinjala – 30. svibnja 1990. postaje predsjednik Hrvatske. Nekadašnje prijateljstvo s Husákom u tom mu trenutku nije moglo biti ni od kakve pomoći, niti je bilo oportuno uopće spominjati da mu je omraženi čehoslovački komunistički vođa bio prijatelj.