Đuro Seder: ako netko nije u stanju izdržati kolektivnu patnju, neka u tišini ode

Zbilo se to u ono vrijeme kada je stožeraška mahnitost bila na svojim vrhuncima: potpuno zatvaranje svega što se moglo zatvoriti, rade samo dućani s prehrambenom robom, zabranjeno je šetati po nasipu, preporučuju se gumene rukavice, zabranjeno je sjedati po klupama u parku, razgovarali s poznanicima… Vrijeme je to kada je u Zagrebu dnevno čak po dvadeset novozaraženih, a u cijeloj zemlji se približavamo zastrašujućim trocifrenim brojevima. Kako već tjednima ne radi tržnica, i nitko se ne nada da će ikad više proraditi, naokolo su se, po parkiralištu, pojavili stari olupani kombiji i furgoni. Tovarni prostor im je otvoren, izložene su drvene kašete s prvim sparušenim darovima proljeća, ponekom mrkvicom, korabicom, domaćim krumpirom s kojeg se runi još uvijek živa zemlja, i jabukama našim sirotinjskim, koje se odnekud pojave u svako doba godine i za svake božje i vražje diktature. Poznati naši tržnični trgovci, sada pretvoreni u krijumčare voća i povrća, jednim okom nude i trže svoju oskudnu robu, a drugim vrebaju hoće li otkud naići policija. Došao sam znajući da će i jutros biti tu: manje da bih nam kupio nešto od te prigradske zeleni, jer riječ je isključivo o voću i povrću koje je izraslo na užem području

Zagreba, budući da se specijalne patrole i straže Božinovićeve policije brinu da ne bi bilo strogo zabranjenog prometa među županijama, a više sam tu da bih i u ovim okolnostima sačuvao iluziju života. I onda tako s vrećicom obilazim oko puste, sa svih strana zamandaljene, zabravljene i zaključane tržnice. Nigdje živa stvora. Jedni se plaše zaraze, dok drugih nema jer nemaju što tu da rade. Ljude odbija pustoš. Odbija one koji nemaju snažnu imaginaciju i ne osjećaju ushit pred jedinstvenošću ovog događaja i prizora koje on pruža. Tako zamaknuvši za ugao prema bankomatu skoro se sudaram sa Đurom Sederom. Naravno da nemamo maske, u tom najtvrđem prvom zatvaranju Beroš i društvo preporučivali su gumene rukavice, a maske su proglasili bespotrebnim, tako da jedan drugome u lice sunemo punu ekspresiju.

On prvo da bi mi pružio ruku, ali onda se sjeti - Ne smijemo to! - izgovara, i ustukne pola koraka. Dok razgovaramo o nečemu doista važnom, premda razgovor ne traje dugo, možda dvije minute i petšest razmijenjenih replika, gledam tog velikog slikara kako je sitan, gotovo netjelesan, i ranjiv kao leptir. Učini mi se da je u mom dahu cijeli jedan zarazni odjel, jedna povijest kuge, koju mu mogu prenijeti, pa gotovo da i ne dišem dok razgovaramo. Zato sam i požurio. Da nisam, naš razgovor duže bi potrajao, pa bi, vjerojatno, i priča o njemu bila duža. Ovako priča pod naslovom “Seder”, u rukopisnoj knjizi “250 glava”, broji 73 riječi ili 454 znaka (s razmacima). Tog dana posljednji put smo se sreli. Bilo mu je devedeset i tri, i djelovao je vrlo živo i aktivno, u svijetu koji nam se obojici pred očima gasio, umoran, star i dementan. Nije mu, međutim, smetala ta trošnost i dementnost svijeta. I baš ga je bilo briga što tom svijetu znače umjetnost i pismenost.

Kao i Vaništa, bio je pismen čovjek. Obojica veoma daroviti s riječima. Samo što je Vaništa bio svjedok i kroničar, a Seder je bio gotov pjesnik, meni jedan od bližih hrvatskih pjesnika u toj generaciji. Objavio je samo jednu knjigu, još 1978. u biblioteci Teka, naslova “Otac iz lonca”. Ali kao i svakom istinskom pjesniku, a možda i svakom istinski pismenom čovjeku, Sederu se događalo da i izvan pjesme govori ili piše poeziju. Tako se, recimo, na virtualnom Muzeju avangarde, radovima iz kolekcije Marinka Sudca, može naći, odštampan na pisaćoj mašini, antologijski Sederov tekst iz vremena Gorgone, koji glasi ovako: “Organizirati pokušaj kolektivne patnje./ Pati se zbog nepoznatog razloga. Vremenski to može/ trajati, na primjer, 3 minute./ Kolektivnu patnju zamišljam ovako:/ Učesnici počinju u određeni čas i u potpunoj tišini/ kolektivno patiti. Zabranjeno je patiti zbog bilo kojeg/ svog individualnog razloga. Svaki učesnik pati zbog/ nekog zajedničkog razloga, koji mu je nepoznat./ Ako netko nije u stanju izdržati kolektivnu patnju,/ diže se šutke i odlazi.” U čas Sederove smrti, koja se odvila 2. svibnja, usred nekog procjepa u simboličnim i stvarnim kalendarima našega svijeta, ovaj je tekst aktualan i živ upravo onako kako su aktualne i žive najbolje pjesme onih rijetkih istinskih pjesnika i proroka.

Đuro Seder nije bio prorok. Taman posla. On je bio avangardni umjetnik i eksperimentator. A u isto vrijeme, ne samo u istom životu, bio je tradicionalni starinski slikar, zanatlija u modroj kuti, u suštini obrtnik svoje umjetnosti. Nije u našim krajevima tako rijetka ovakva avangardno-tradicionalna, napredno-nazadnjačka dvojnost. Obično je ona posljedica nekih egzistencijalnih razloga. Lijepo je biti umjetnik, ali mora se od nečega živjeti. A da bi živio, umjetnik mora nešto prodavati. Mislim da u Sederovom slučaju nije o tome riječ. Počeo je kao Tartaglijin učenik, razvijao se prema enformelu i egzistencijalističkom bezobličju, koje je tih šezdesetih bilo vrlo snažno obilježje vremena. Udruživao se u Gorgonu. Umjetnost je tad bila aktivistički čin, a umjetnici vrlo su živo osjećali da društvo i društveni režim na njih reagiraju. Seder se u to vrijeme kretao prema kraju slike, prema njezinom gašenju. Bila je to paleta umiranja.

Ali ne može čovjek sebe tako ozbiljno shvaćati. Osim toga, avangardisti i eksperimentatori svake vrste odvajkada su se u umjetnosti dvadesetog stoljeća dijelili u dvije kolone. U jednoj su bivali oni brojniji - neduhoviti proroci, koji su u žudnji za krajem umjetnosti i ukidanjem ljepote i zabave u umjetnosti, htjeli biti upamćeni kao posljednji Prometeji; oni će ugasiti svjetlo. U drugoj, pak, koloni stupaju avangardisti sa smislom za humor. Đuro Seder imao je izraziti smisao za humor.

Dakle, nakon što je ugasio paletu i došao do kraja enformela, do praha i pepela slike, on se vratio na početak. I počeo je da slika djetinje, šopovske religijske prizore, i da njima ukrašava i oduhovljuje crkvice po Bosni i Hercegovini, naročito one franjevačke. Ne, nikako to nije bio onaj banalni slučaj, tako karakterističan za naše vrijeme, kada umjetnik nakon bezbožničke mladosti najednom otkriva Boga. Pa još u vrijeme kada Bog marketinški i tržišno veoma dobro stoji. Skoro kao enformel u pedesetima i šezdesetim! Ali nije Seder iz te priče. Sa Bogom on je u jednakim odnosima u oba svoja vremena i na svim svojim putovima. Tko dobro gleda, vidjet će i na jednoj, i na drugoj strani, u enformelu njegovom i u svetome Franji, ruku, kist i misao istoga Đure Sedera. Osim toga, ne čini li vam se, možda, da je u nacrtu čina kolektivne patnje moguća šifra za razumijevanje obje slikarske karijere jednoga Sederova života? Nije li taj tekst istovremeno čudovišno mračan i infantilno duhovit?

Tako je počeo da slika i one svoje autoportrete. Recimo, onaj u nekoj strašno šarenoj košulji. Pa onaj na kojemu Đuro Seder stoji ispred autoportreta Đure Sedera. Sebe na slici vidi upravo onako sitnoga, kakvim ga ja gledam pri susretu ispred bankomata na Utrinskoj tržnici u kužno proljeće 2020. Ali lice, to lice i to držanje tijela, to je čista šala. A šala je u ovom slučaju oblik autorefleksije. Konstatacija vlastite malenosti i beznačajnosti u tom svijetu i na toj slici. Seder sebe portretira onako kako bi za velikog odmora neki šmrkavac slikao svoga razrednog druga, malo da mu se naruga, a malo od dragosti koju dječaci nikada sebi ne priznaju.

Ali na kraju svih krajeva: to je Bog, to je Sin Božji, i to su njegovi narodski sveci! Svaka epoha u Bosni je u posljednjih stotinjak godina imala svoju oltarnu sliku i svoja nebesa. Naslikao bi je slikar koji bi to čudom slučaja ili nekog neobjašnjivog umjetničkog kanona, koji je svo to vrijeme dobro funkcionirao, bio zadužen da bosanskim katolicima naslika njihove svece i njihovo bosansko nebo. Za Đuru Sedera nema veće pohvale ni većeg priznanja od toga da je on bio posljednji slikar toga svijeta, i da su nebesa bosanskokatolička upravo njegova, onako kao što su i Šopova. A pritom, nijednim potezom kista, nijednim slovom olovke, nije izdao avangardu, apstrakciju, enformel, akciju…

Sve je kako je i trebalo biti. Dok je u snazi, čovjek bi se trebao baviti smrću. A kasnije humorom, šalom na svoj račun, koja bi i Bogu mogla biti mila i smiješna.

Za Đuru Sedera nema veće pohvale ni većeg priznanja od toga da je on bio posljednji slikar toga svijeta, i da su nebesa bosanskokatolička upravo njegova, onako kao što su i Šopova. A pritom, nijednim potezom kista, nijednim slovom olovke, nije izdao avangardu, apstrakciju, enformel, akciju...