Banket za Kristinu
Po bogato vezenom stolnjaku brodili su pladnjevi prepuni ribe, peradi, divljači i povrća koje su pripremili najbolji papini majstori
Kristina Švedska, cvijet protestantskih kuća, kći kralja Gustava Adolfa, velikog vojskovođe i protestanta, vratila se 1652. u okrilje Katoličke crkve, no po potvrdu preobraćenja kraljica je morala krenuti u Rim. Taj put vodio je preko Njemačke, u kojoj je u Kölnu i Frankfurtu uživala u svinjskom butu pečenom na ražnju pa potom u mladoj patki sa slatkim zeljem i mladim vinom. Nekoliko dana kasnije u Augsburgu je ručala za istim stolom za kojim je istu srnetinu s brusnicama i krušnim valjušcima, paštete od šljuka i fazana i pirjance od zečjih hrbata jeo i njezin protestantski otac, koji je pregazio Bavarsku u Tridesetogodišnjem ratu pa nije ni čudno da je tog dana bila suzdržanija. No kada je napokon stigla u Rim, opet joj se vratilo dobro raspoloženje.
Papa je 27. prosinca 1655. za svoj veliki politički i vjerski plijen priredio najpoznatiji barokni banket, koji je konačno otvorio vrata njezine duše. Deseci predjela, papinskih pašteta i namaza, jela i kolača, uz prizore iz evanđelja od šećera i marcipana, koje je izradio majstor ukrašavanja baroknih jela Giovanni Paul Schor, s istaknutim Kristininim grbom, krasili su svečanu dvoranu. No tko god je bio u gledalištu, nazočio je nečuvenom izuzetku. Papa, koji uvijek jeo sam, a nikad, baš nikad u ženskom društvu, naredio je da se uz njegov postavi i kraljičin obrok, pod istim baldahinom udešenim tako da je stvarao dojam da pred zemaljskom kraljicom i nebeskim poslanikom nema pred Bogom nikakve razlike. Iako nevjerojatan, bio je to pravi prizor nove epohe.
Jer ispod raskošne draperije pod kojim su sjedili papa i Kristina, na bogato vezenom stolnjaku brodili su pladnjevi prepuni ribe koje su pripremili najbolji papini majstori, perad, divljač i povrća iz osvojenih Amerika i Azije, koji su ploveći preko oceana na tržnice i stolove Španjolske preko papinskih kuhinja revolucionirali europsku kuhinju.
Glasovita puretina koju su stali uzgajati jezuiti, paprika, grah koji je osvojio francuski dvor, rajčica, koja je doslovce zaposjela talijansku gastronomiju i danas nezamislivu bez raznih šalši od pomidora, nešto kasnije kukuruz i krumpir, mamili su uzdahe, podjednako kao i prikazi novozavjetnih dogodovština. Kopuni i purani uzlijetali su se tijekom te važne gozbe kao anđeli pečenih krila i nadlijetali Krista koji je vukao križ po slatkoj Golgoti od rastopljena šećera, praćen raguima od divljači i janjetine, teletinom s ražnja i kozlićima iz pećnice s njokima od sada već sveprisutnog krumpira, koji je pratio i tušence i žgvacete od junetine, piletine, fazana i purana, ugušenih u gorkoj astečkoj čokoladi i likerima, kao duh u vjerskom zanosu ovog gastronomskog i političkog iskaza pravovjerne odanosti Kristu.
Dok su Sveti Otac i švedska kraljica uživali u rafiniranim jelima posluženim pred golemom tortom s prikazom Njegove muke, nisu mogli osjetiti ni grižnju ni pokajanje. I Sin Božji bio je izrađen od marcipana! U sjaju obnovljenih lomača inkvizicije, opet je tog neponovljivog dana bio oslobođen gastronomski užitak u trenutku kada je papa oslobodio Kristinu, svoju novu štićenicu, svih grijeha, u gastronomskom dramoletu, koji je pod baldahinom krio lice i naličje nove okusne i mirisne, vjerske i heretičke epohe na samom pragu novog doba.