Opet provokacija: srpskim lingvistima hrvatski je varijanta srpskog jezika
Akademik Matasović o ”Deklaraciji o granicama srpskoga jezika”: Sve je u njoj iskrivljeno i besmisleno Željko Jozić: Riječ je o potpuno promašenoj ideji o srpskome jeziku kao nadjeziku
Baš kad smo pomalo počeli zaboravljati lanjsku, iz Srbije nam stiže nova jezično-politička provokacija. Kreatori su opet srpski lingvisti, a njihova meta ponovno hrvatski jezik, koji opet – negiraju. Lani su to učinili autori udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole, koji su ustvrdili da je hrvatski jezik zapravo srpski, pa je nakon prosvjeda iz Hrvatske intervenirala srbijanska vlada i taj udžbenik povukla iz uporabe. A ovaj put provokatori su sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, koja je 18. i 19. lipnja održana u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića.
’Zajednički lingvistički jezik’
Na toj konferenciji sudjelovali su predstavnici “svih srbističkih katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, uključujući i predstavnike Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja u Beogradu” te su jednoglasno usvojili “Deklaraciju o granicama srpskoga jezika”.
U tome pretencioznom dokumentu srpski lingvisti (nijedan nije naveden poimence) Šokce i Hrvate sa Žumberka proglašavaju Srbima, tvrde da je “Vukov srpski književni jezik i pravopis usvojen u svim tadašnjim državama i provincijama gdje je živio jezikom objedinjen narod srpski: Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini”, a da jedino nije prihvaćen Vukov naziv jezika, pa se poslije, u SFRJ, nazivao srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim. Kad se raspala SFRJ, kažu, pojavio se pod još četiri imena: kao hrvatski, bošnjački/bosanski, crnogorski i kao bunjevački jezik iako je to “isti zajednički lingvistički jezik”. Odnosno, to su “samo različite varijante jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika”. Te varijante, tvrde, imaju status političkog jezika, a status lingvističkog jezika ima jedino srpski jezik. U skladu s tim, zaključuju, njegove lingvističke granice podudaraju se s granicama njegovih varijanata.
Kako najnoviju srpsku deklaraciju komentiraju istaknuti hrvatski jezikoslovci Ranko Matasović i Željko Jozić?
– Kolege iz Srbije redovito nas, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima od nekoliko mjeseci, iritiraju svojim provokacijama o jeziku, i moram priznati da mi je to već dosadilo. Doista bih volio da s njihove strane barem jednom, umjesto velikosrpske propagande, čujemo i nešto što doprinosi boljem znanstvenom razumijevanju odnosa među južnoslavenskim idiomima. Čitajući njihovu najnoviju “Deklaraciju” teško je i početi objašnjavati što je sve u njoj iskrivljeno, pogrešno, besmisleno: od teze da je Vuk Karadžić imao presudnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika na novoštokavskoj osnovici (Dalibor Brozović davno je pokazao da nije), do teze da su žumberački grkokatolici bili Srbi (u doba njihova doseljenja takvo nacionalno određenje nije imalo smisla). I, kao što svaki dijalektolog zna, jasne, nacionalno određene jezične granice moguće je postavljati samo među standardnim jezicima, odnosno područjima njihove službene uporabe, a ne i među govorima, dijalektima i narječjima – rekao nam je akademik Ranko Matasović i napomenuo da će na novu srpsku deklaraciju reagirati i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a, na čijem je čelu, te da ovu izjavu daje u svoje osobno ime.
Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić smatra pak da je riječ o “toliko marginalnoj i irelevantnoj konferenciji da se ona praktički potpuno ignorira čak i u Srbiji pa mi se čini pomalo pretjeranim pridavati takvim i sličnim konferencijama i deklaracijama medijsku pozornost u Hrvatskoj”.
Koncept ‘srpskog svijeta’
– Riječ je očito o deklarativnom kvaziinstitucionalnom nastojanju da se udahne nov život potpuno promašenoj ideji o srpskome jeziku kao nadjeziku, odnosno ideji o tome da osim srpskoga, slovenskoga, bugarskoga i makedonskoga ne postoji nijedan drugi južnoslavenski jezik. Takva se teza bila provukla čak i u udžbenike srpskoga jezika prošle jeseni, ali su je politički krugovi u Srbiji nedavno odbacili pa je ovo vjerojatno neki oblik kompenzacije, odnosno pokušaja spašavanja srbijanskoga jezikoslovnoga autoriteta, kojemu je i domaća politika ozbiljno zaljuljala temelje. Ipak, valja biti na oprezu jer dobar dio potpisnika te deklaracije utječe na razvoj srbistike, a koji ni u kojem slučaju nije znanstveno utemeljen jer negira postojanje, između ostalih, i hrvatskoga jezika – rekao nam je Jozić.
Kako god bilo, “Deklaracija o granicama srpskog jezika” savršeno se uklapa u nedavno promovirani beogradski koncept “srpskog svijeta”, u pozadini kojeg su teritorijalne pretenzije prema susjedima.
•