Profesori poučavanjem u fušu nadoknađuju manjak državne organizacije

Od 1990. prosvjetne vlasti napisale su 150 razvojnih dokumenata, od kojih se jedva pokoji ostvario. Bila su to mrtvorođenčad bez provedbenih i financijskih planova, ali su zauzvrat ostavila poneku havariju Još 2014. vlada je u strategiji obrazovanja, birokratsko-poetski nazvanoj “Nove boje znanja”, odredila kao naše ključne probleme depopulaciju i nekonkurentnost, čemu se nema što prigovoriti, ali ništa se zbog tog nije reformiralo u obrazovanju

Da bi si povećalo šanse na maturi, pokazuju istraživanja, 56 posto đaka pohađalo je pripremne tečajeve. Svaki peti je išao na besplatne pripreme u školi, svaki četvrti plaćao je poduku privatno – to jest njihovi roditelji – a svaki deseti je išao i u školu i privatno. Iz godine u godinu povećava se udio učenika koji plaćaju pripreme za maturu. Ma koliko bili ponosni na to koliko mladih kod nas maturira – u čemu smo u vrhu Europe – sjenu baca to što ih za maturu uglavnom ne pripremi škola redovnim putem.

Ni redovna nastava se ne može svladati bez instrukcija. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu otkrio je da 38 posto maturanata ima instrukcije tijekom školske godine, kao i 36,6 posto učenika drugih razreda srednjih škola te 37,2 posto osmaša; svaki šesti maturant instrukcije ima redovno, što znači da bez njih ne bi mogao proći razred.

Nitko točno ne zna zašto je školski program nesavladiv, ali relativni uspjeh našeg školskog sustava osigurava da i ostane nesavladiv: netko je natrpao udžbenike pretjeranim gradivom, profesori to ne uspijevaju ispredavati, đaci to ne mogu naučiti, i onda uskaču roditelji koji plaćaju instrukcije, i potplaćeni prosvjetari koji u slobodno vrijeme krpaju kućne budžete, pa se sve nekako na kraju sretno završi s maturom – ali uz mnoge troškove i dodatne sate koji nisu nigdje evidentirani.

Ta nevidljiva vojska instruktora i očajnih roditelja održava sistem da se ne raspadne. Matura, zbog fleksibilne skale za ocjenjivanje, nije pouzdano mjerilo znanja koliko su to međunarodni PISA testovi, a na njima Hrvatska ne kotira tako loše.

Naš je obrazovni sustav državnog tipa, kao i u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji, gdje više od 90% djece pohađa javne škole, a privatne su rijetke i slabo financirane. U takvu sustavu rijetko tko dobije individualiziranu potporu, no nejednakost među učenicima nije posebno velika. Te zemlje imaju i slab uspjeh u PISA testovima, a mi smo na njima ipak na čvrstoj sredini – bez sumnje i zbog obilnog privatnog instruiranja, po čemu se približavamo anglo-saksonskom tipu školovanja, a također i nama kulturno bliskim zemljama Češkoj i Mađarskoj.

Roditelji svojim novcem, učenici dodatnim radom i profesori poučavanjem u fušu tako nadoknađuju manjak državne organizacije. Od 1990. prosvjetne vlasti napisale su nevjerojatnih 150 razvojnih dokumenata, od kojih se jedva pokoji ostvario.

Bila su to mrtvorođenčad bez provedbenih i financijskih planova, ali su zauzvrat ostavila socijalističkih kratica više nego i u kojem drugom području – AOO, ASO, AZOO, AZVO, GOO, HKO, HNOS, MZOS, NCVVO, NOK, OOLJP – kao i poneku recentnu havariju, poput kurikularne reforme i Škole za život.

Još 2014. vlada je u strategiji obrazovanja – birokratsko-poetski nazvanoj “Nove boje znanja” – odredila kao naše ključne probleme depopulaciju i nekonkurentnost, čemu se nema što prigovoriti, ali ništa se zbog tog nije reformiralo u obrazovanju jer su stalno padale vlade, jer su političke smjernice bile apstraktne i neprovedive, jer nije bilo fokusa, jer se nisu angažirali svi koji su trebali, a nije bilo ni novca.

Istraživanja pokazuju da su hrvatski učenici ipak djeca svoga društva. U odnosu na vršnjake iz zemlja OECD-a prosječno su zainteresirani za druge kulture i uvažavanje ljudi različitoga kulturnog podrijetla; niža im je sposobnost prilagođavanja mišljenja i ponašanja u novoj situaciji i tuđoj kulturnoj sredini te nisu najsposobniji za to da razumiju tuđu perspektivu. Mladi su nam i pasivni u usporedbi s vršnjacima iz drugih zemalja jer se teže od njih odlučuju na aktivnosti vezane uz lokalne i globalne probleme.

No globalne kompetencije naših mladih nisu uopće loše. Hrvatski učenici su osvješteniji od prosjeka zemalja OECD-a o globalnim problemima poput migracija, ravnopravnosti muškaraca i žena te međunarodnih sukoba, a pokazuju i veći stupanj samoučinkovitosti – istina, oni iz bolje stojećih obitelji. Stavovi hrvatskih učenika prema imigrantima pozitivniji su od prosjeka zemalja OECD-a, a i više od 90% naših učenika razumije dva ili više jezika, što je osjetno više nego u drugim zemljama. Mladi su nam i prilično optimistični, što mjeri tzv. Human development index (HDI). On odgovara na pitanje – Osjećaju li ljudi da mogu biti i činiti ono što žele – a obuhvaća tri područja: dug i zdrav život, obrazovanje i pristojni životni standard. HDI je kod hrvatskih mladih prilično visok, te su se svrstali na 43. mjesto na svijetu. A to je važno barem koliko i matura.