Obnova Zagreba i Banovine ne bi trebala biti samo trošak nego bi mogla postati prilika za mnoge gospodarske i druge djelatnosti

Obnova Zagreba, Petrinje i drugih mjesta pogođenih potresom u ekonomskom pogledu najčešće se tretira samo kao trošak. Štete se procjenjuju na više od stotinu milijardi kuna. Bolji osjećaj za taj troškovni teret dobiva se usporedbom tih stotinu milijardi kuna s vrijednošću ukupne godišnje proizvodnje, tj. BDP-om Hrvatske, koji se kreće nešto iznad 400 milijardi kuna. Koliki je to teret za hrvatske građane, vidi se i iz usporedbe prosječnog dohotka po stanovniku Hrvatske (oko 13 tisuća eura) s dohotkom prosječnog stanovnika EU (oko 28 tisuća eura). Na prvi, obični ljudski pogled, sam ekonomski trošak (uz ljudska stradanja) izgleda strašno. Međutim, često se kaže da neprilika čini priliku. Obnova od potresa koji je pogodio Zagreb i Banovinu ne bi trebala biti samo trošak nego mogla bi postati prilika za mnoge gospodarske i druge djelatnosti. Potres je u velikoj mjeri otkrio slabosti ovih mjesta, ali je i pokazao da te i slične slabosti postoje u svim dijelovima Hrvatske. Hoće li obnova i oporavak Zagreba, Petrinje i Siska postati samo trošak ili biti prilika za razvoj pojedinih hrvatskih djelatnosti i podizanje uvjeta života u Hrvatskoj na veću razinu, ovisi isključivo o sposobnosti hrvatske Vlade u organiziranju institucija, strategije i politika koje bi ovu nepriliku mogle iskoristili kao priliku, s puno većim manevarskim prostorom, koji inače u normalnim situacijama ne dopušta Europska unija. Čak za rješavanje ovakvih neprilika (prirodnih nepogoda i nesreća) EU daje različite poticaje. Međutim, za efikasno iskorištavanje poticaja EU i novčanih sredstava Hrvatska treba imati organiziran efikasan sustav različitih institucija i politika. Ovih stotinu milijardi kuna procijenjenih šteta s jedne strane čini trošak obnove i oporavka za jedan “dio” Hrvatske, ali za drugi “dio” Hrvatske, tj. za one koji će isporučivati opremu, materijale i izvoditi radove čini prihod. Kad bi se ta dva “dijela” Hrvatske poklopila sto posto, onda bi, gledajući “makroekonomski” s razine države kao cjeline, na jednoj strani to bi za Hrvatsku bio trošak, a na drugoj strani to bi bio prihod. Na završetku posla, uz dobro osmišljenu politiku, društveni trošak obnove mogao bi biti jednak društvenom prihodu. Umijeće je politike kako rasporediti trošak i kako rasporediti prihode. Društveni prihod može biti, veći, isti ili manji od društvenog troška. Ako oprema, materijali, radnici i izvođači budu iz Hrvatske, društveni prihod bit će isti ili veći. Ako udio uvozne opreme i materijala kao i stranih radnika bude veći, onda će trošak biti veći od prihoda. Procjene na temelju postojećih input-output tablica Hrvatske, radovi koji bi su približno isti onim koji bi se trebali obaviti u obnovi imaju koeficijent oko 0,84, tj. jedna milijarda radova (troška) generira direktno i indirektno oko 840 milijuna BDP-a u Hrvatskoj. Vrijednost ovog koeficijenta je u postojećim “normalnim” uvjetima. Koliko će on iznositi u radovima obnove, ovisi o sposobnosti hrvatske Vlade da izradi strategije, usvoji politike i procedure i da organizira institucije koje će hrvatski trošak ove obnove pretvoriti i u veći hrvatski prihod. Dobre politike taj koeficijent mogu podići iznad jedan, tj da jedinica troška u obnovi generira više od jedinice hrvatskog BDP. Budući da je potres “izvanredna” nepogoda, uz dobru hrvatsku politiku i organizaciju to se može pretvoriti u “izvanredne”, tj. dodatne prihode koji se ne bi ostvarili bez ove nepogode. Uz povećanje prihoda, ova neprilika može biti prilika, odnosno poticaj za razvoj mnogočega drugog i dobrog u Hrvatskoj: prilika za sustavan razvoj, za standarde obnove, za standarde građenja, za energetsku tranziciju, za razvoj ili usvajanje proizvodnje novih materijala, za stvaranje sektora koji zadovoljavaju različite potrebe, za jače povezivanje države i lokalne zajednice sa znanstvenom zajednicom, industrijom i civilnim društvom na cijelom teritoriju Hrvatske. Da bi se to ostvarilo, država treba imati izgrađen efikasan sustav, strategija, institucija i politika, što do sada, nažalost, u Hrvatskoj nismo uspjeli izgradili. Taj bi sustav u “normalnim” godinama iznadprosječno podizao Hrvatsku na veću razinu proizvodnje i uvjeta života, a neprilike koristio kao prilike za izvanredni razvoj, a ne samo traženje novca od EU.

Pametne države i politike ne čekaju nepriliku da iskoriste priliku za skok naprijed u tehnologiji, povećanju domaće proizvodnje i općenito dizanju kvalitete života na veću razinu. Jedan je primjer pametno organiziranje svjetskih natjecanja u okviru kojih se izgradi infrastruktura i objekti koji nakon završetka natjecanja povećavaju proizvodne potencijale zemlje i poboljšavaju infrastrukturu i uvjete života. Nažalost, neki iskorištavaju ratove za tehnološki napredak, povećanje proizvodnih mogućnosti, ostvarivanje ekonomije obujma i vlastito bogaćenje, sa štetnim posljedicama za ogroman broj ljudi i okoliš. Gradovi su oduvijek centri i pokretači novih znanstvenih, kulturnih, tehnoloških i socijalnih promjena i inovacija. S druge strane, gradovi se susreću i s brojnim rizicima, prijetnjama i problemima, kako onim fizičkim, kao što su zagađenje zraka i problemi u transportu, tako i različitim ekonomskim problemima. Različite potencijalne krize i katastrofe također prijete njihovu funkcioniranju te kvaliteti života i prosperitetu njihovih građana. U Zagrebu su se 2020. godine ostvarile dvije prijetnje, pandemija i snažan potres. Pri susretu s ovakvim krizama pokazuje se razina otpornosti gradova i njihova mogućnost prilagodbe različitim okolnostima. S obzirom na brze promjene koje se odvijaju u globalnom okruženju, nužno je da se strategije razvoja evaluiraju i revidiraju u relativno kratkim intervalima iako predanost njihovu ostvarenju treba biti dugoročna. Njihov konačni cilj treba biti postizanje održivog razvoja u okviru kojeg će grad dugoročno predstavljati atraktivan prostor za život te nuditi svojim stanovnicima ekonomski prosperitet i visoku kvalitetu života. Urbana ekonomika u Europi nije ista kao prije 10 godina, kao što neće biti ista za 10 godina. Svaki grad je jedinstven te stoga ne postoji jedan recept uspjeha za sve gradove. No određena znanja, dobre prakse i alati koje je moguće koristiti mogu uvelike pomoći u razmatranju specifičnih mogućnosti budućeg razvoja grada. Kao karakteristika uspješnih gradova koji napreduju može se istaknuti njihov osjećaj da uvijek ima prostora za napredak.

Ekonomski razvoj gradova je važan za inkluzivnost, sigurnost, otpornost i održivost, što je istaknuto i kao jedan od osnovnih ciljeva održivog razvoja u okviru cilja broj 11 (Ujedinjeni narodi, 2015.). Ekonomska održivost, uz socijalnu i prostornu održivost predstavlja jednu od tri UN-ove ključne dimenzije “Novog urbanog plana” (New Urban Agenda – NUA). Također, bez ekonomskog razvoja nema ni “pametnog grada”. “Pametni grad” u prvom smislu često razmatra korištenje informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija s obzirom na mogućnosti transformacije života i rada u nekom gradu koje one nude, no pritom je važno imati na umu da tehnologija nije cilj sam po sebi, već samo sredstvo kojim je moguće ostvariti promjene u ekonomiji i društvu koje vode ka održivom razvoju. Tehnologija je potrebna, no ne i dovoljna da bi neki grad postao “pametni grad” s obzirom na to da ona samo omogućuje i olakšava stvaranje nove vrste inovativnog okruženja. Razmatrajući tehnologiju u okviru “pametnog grada”, može se izdvojiti njegovih nekoliko dimenzija koje su međusobno povezane: pametne ljude, pametnu ekonomiju, pametnu mobilnost, pametni okoliš, pametno življenje i pametno upravljanje. Ekonomska politika države (regionalna) treba biti usklađena s ciljevima i politikama razvoja gradova i svih dijelova Hrvatske. Sve to pokazuje da se za uređenje gradova i cijelog nacionalnog prostora dugoročno mogu planirati i uposliti različite djelatnosti s velikim brojem zaposlenika. Slično kao i za grad (u ovom slučaju Zagreb, zbog njegove važnosti i stradanja u potresu), standardi građenja, zaštite okoliša, energetska tranzicija i slično trebaju se primijeniti za cijelu Hrvatsku. Nije dovoljno samo usvojiti Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom... Treba izgraditi cijeli sustav sa strategijama, institucijama, politikama, poduzećima, procedurama, kontrolingom itd. Oslanjanjem samo na Zakon o obnovi i Zakon o javnoj nabavi, neće se učiniti puno, ni efikasno, ni cjelovito, ni brzo, a osobito se neće iskoristiti mogućnosti sveukupnog razvoja različitih djelatnosti i transformacije naših gradova i uvjeta stanovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Neće se iskoristiti za unapređenje postojećih i razvoj novih industrija. Novac je važan i nije nikakva prepreka, osobito kad država ima svoj novac koji može koristiti za vlastite potrebe. Kad prijeđemo na euro, to će biti malo veći problem. Morat ćemo jače razviti strategiju i vještinu prošenja novca jer svoga više nećemo imati. Osobito u ovakvim izvanrednim situacijama.