Stalno me pitaju koliko mogu popiti. A ja svakodnevno kušam 30 do 50 uzoraka vina
IVANA RAGUŽ GLAVNA JE ENOLOGINJA U ILOČKIM PODRUMIMA KOJI PROIZVEDU 4 MIL. LITARA VINA, A NAKON 12 GODINA ODRADILI SU I PRVU LEDENU BERBU
Dok korača Starim podrumom, čiji su temelji udareni prije više od pola tisućljeća, Ivana Raguž s ponosom nam pokazuje boce na koje se nahvatao debeli sloj prašine. Arhivska su to vina koja pričaju priču o povijesti Iločkih podruma – od engleskog kraljevskog dvora, preko razaranja i borbe za svaku butelju u Domovinskom ratu pa do okretanja novih, suvremenih stranica. A u tim novim stranicama utisnuto je i ime Ivane Raguž, glavne enologinje u Iločkim podrumima. Dokaz je to i da žene sve više osvajaju vinsku branšu u Hrvatskoj koja je, tradicionalno gledano, ipak (bila) rezervirana za muškarce. I jako im dobro ide.
– Naša arhiva broji oko 9000 boca. Najstarije su iz 1947. godine, a riječ je o tramincu koji se pio na krunidbi britanske kraljice Elizabete II. Proizvedeno je približno 11.000 boca tog traminca, a ostalo ih je stotinjak. Na prodaju su, ali i na cijeni – jedna stoji oko 50.000 kuna, a posljednju je, koliko se sjećam, kupio prije dvije godine jedan gospodin iz Bosne, za obljetnicu – započinje 48-godišnja Ivana Raguž.
Osam vrsta traminca
Krunidba najdugovječnije engleske kraljice, 2. lipnja 1953., velikim će slovima ostati upisana u povijesti Velike Britanije, ali i Iločkih podruma. Jer, toga su dana uzvanici na kraljevskom dvoru u Londonu, pristigli iz cijeloga svijeta, pili iločko arhivsko vino traminac, berba iz 1947. Gotovo 63 godine kasnije, iločka vina dodirnula su i nepce engleskog prijestolonasljednika princa Charlesa i supruge mu Camille, vojvotkinje od Cornwalla, za njihova posjeta Hrvatskoj u proljeće 2016.
Iločka arhivska vina tražena su kao pokloni pa će ono s etiketom “berba 1983.” možda uskoro završiti u rukama nekoga tko upravo slavi 39. rođendan. U Starom podrumu iz 15. stoljeća, koji se dijelom proteže i ispod dvorca Odescalchi, čuvaju se uglavnom crna vina.
Vina Iločkih podruma nastaju iz grožđa koje raste na 990 hektara vinograda, od čega je 330 vlastitih, a 660 hektara iz otkupa. Proizvedu oko četiri milijuna litara vina godišnje. Vinskom paletom dominira upravo traminac, kojeg je čak osam kategorija.
– Priča o tramincu naš je brend još od krunidbe kraljice Elizabete II. Uspjeli smo ove godine odraditi i ledenu berbu, prvi put nakon 2012. Vremenski nam uvjeti to jednostavno nisu dopuštali cijelo desetljeće jer temperature nisu bile dovoljno niske, ili je godina loša za grožđe pa ono ne uspije dočekati minus. Naime, najmanje tri dana zaredom temperatura mora biti sedam stupnjeva ispod ništice i, naravno, nužno je da grožđe bude zdravo te s dovoljno šećera. Poseban je to izazov, takva se vina proizvode u malim količinama, ali zato su na cijeni – iznosi enologinja Raguž.
Rođena je Iločanka, studirala je agronomiju u Zagrebu, a potom se vratila u Ilok. Pripravnički staž odradila je u Iločkim podrumima, a zatim se zaposlila u ispostavi Hrvatskog zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo. Upoznala je kroz taj posao vinare iz cijele Slavonije, svakodnevno kušala njihova vina i stjecala iskustvo. Otvorio joj se kasnije prostor u Iločkim podrumima, gdje je neprekidno od 2008. godine. Počela je kao voditeljica laboratorija i kontrole kvalitete, a nakon odlaska prve dame hrvatskog vinarstva Vere
Zime u mirovinu, preuzela je palicu glavne enologinje i voditeljice vinarske proizvodnje u toj tvrtki.
Prije 15-ak godina, kada je stasala, vinarstvo je na istoku Hrvatske praktički bilo još u povojima, barem kada se na široj nacionalnoj razini gleda. Koliko je jednoj ženi tada bilo teško naći svoje mjesto pod vinskim suncem?– Još kao pripravnica jako puno toga sam naučila uz Veru Zimu. Istina je da je teško, kamo god dođete, prvo vas pitaju imate li djecu. Majka sam troje djece, dakle tri puta sam bila na rodiljskom dopustu i vraćala se te praktički počinjala iznova, ali uspjela sam uskladiti posao i obitelj, naravno, uz potporu firme i cijelog kolektiva – kaže.
Još je uvijek znaju pitati koliko može popiti.
– Da, da, pitaju. Inače, svakodnevno kušamo najmanje 30 do 50 uzoraka vina. Naravno, ne popijemo ih sve, već pljuckamo. Naviknete se i znate što tražite u okusu, mirisu, to je baš trening, godine iskustva, razviju nam se osjetila pa bez problema možemo kušati na desetke uzoraka. No granica je negdje na 50 njih – govori Ivana, koja je i licencirani ocjenjivač vina.
– Nas je troje u timu: zamjena mi je kolega Marko Marko, dok je kolegica Antonela Birkić više zadužena za laboratorij i po potrebi uskače u podrum. To je proizvodnja, stalno morate biti fokusirani, tijekom mjesec i pol berbe radi se neprestano, i subotom i nedjeljom, a slijedi priprema mladog vina za tržište. Posao je to koji cijele godine zahtijeva predanost – nadovezuje se ona dodajući da im je ženska snaga glavna i u vinogradu, Vedrana Barišić, voditeljica vinogradarske proizvodnje.
Vino u doba Ilira
Još kao osnovnoškolka Ivana Raguž pokazivala je talent za kemiju i biologiju. Međutim, upisala je srednju Poljoprivrednu školu u Iloku, koja ima stogodišnju tradiciju, a naša će sugovornica reći i kako je to mjesto gdje se “može naučiti ama baš sve o vinogradarstvu”. No zbog Domovinskog rata četvrti razred završila je u Zagrebu. Otac joj je agronom, ratar po struci, pa je tom linijom i ona upisala Agronomski fakultet. Vratila se nakon školovanja i rata u rodni grad. U Iločkim je podrumima tada već bila okončana privatizacija, a većinski je vlasnik, još od 2003., poduzetnik Juraj Mihaljević. Poduzeće danas broji oko 250 radnika.
– Ne mogu se zamisliti da radim nešto drugo, iako sam imala prilike zaposliti se u školi. Moj posao uključuje i putovanja, kreativan je, zanimljiv, zaista sam zadovoljna – poručuje.
Učila je od Vere Zime koja je, ističe, zaista ostavila trag u Iločkim podrumima i vinarstvu općenito.
– I naša je odgovornost, stoga, veća, no za sada uspijevamo nastaviti njezinim putem, konstantno osvajamo nagrade i priznanja. Gdje god smo se ove godine pojavili s tramincem izborna berba prosušenih bobica 2016., pokupili smo zlatne medalje – ponosna je ova enologinja.
Prvi pisani tragovi o uzgoju vinove loze na ovom području datiraju iz ilirskoga doba, prije rimskih osvajanja. Značajniji napredak i razvoj vinogradarstva i vinarstva kraljevskog, povlaštenog grada zabilježeni su u vrijeme najpoznatijeg gospodara Nikole Iločkog koji je dao sagraditi dvorac na mjestu nekadašnje rimske utvrde Cuccium. Ispod dvorca gradi vinski podrum 1450. godine, prvi arhitektonsko-tehnološki objekt građen radi proizvodnje i čuvanja vina. Vinarstvo i vinogradarstvo u ovim krajevima nije se ugasilo ni u vrijeme turske vladavine, od 1526. do 1688. Car Leopold poklanja Ilok i posjede u Srijemu talijanskoj kneževskoj obitelji Odescalchi 1697., kao naknadu za pomoć pape Inocenta XI. od 336.000 forinti za vojnu protiv Turaka.
Prvi vlasnik posjeda bio je Livio Odescalchi koji podiže visokosortne vinograde, modernizira podrum i prvi puta u Europi uvodi izvorno punjenje vina na posjedu, a na bačve stavlja znak – pečat obitelji Odescalchi kao oznaku iznimne kvalitete vina i izvornog punjenja vina u podrumu. Početkom 18. stoljeća Odescalchijevi povećavaju nasade vinograda pa proširuju i podrumske kapacitete. Grade novi podrum na dvije etaže, preko puta postojećeg Starog podruma.
Odescalchijevi donose prve trsove traminca 1710. i sade ih na posebnom vinogradarskom položaju – Principovcu, koji postiže iznimne rezultate i postavlja nove standarde u ocjenjivanju kvalitete sorte traminac i u drugim regijama Europe i svijeta. Na Principovcu 1864. Odescalchijevi daju sagraditi ljetnikovac i ladanjsko imanje na kojem borave za vrijeme berbe grožđa i sezone lova... Posjed Odescalchijevih se nacionalizira 1945., kada oni napuštaju Ilok i vraćaju se u Italiju.
Vinarija je kasnije bila u sastavu tadašnjeg PPK Vupik Vukovar.
Dunav odvuče oblake
Za vrijeme Domovinskog rata vinarija je doživjela strahovita razaranja. Dramatična je priča o borbi za svaku butelju. Kako bi spasio dragocjenu arhivu, nekoliko dana prije srpske okupacije Iloka 1991. podrumar Iločkih podruma Franjo Volf odlučio je zazidati jedan dio Starog podruma i u njega pospremiti na tisuće butelja najvrednijih arhivskih vina. Učinio je to uz pomoć nekolicine pomno odabranih djelatnika tog vinskog giganta. U dva dana podignuli su zid dug oko četiri metra, a visok i do pet metara, odnosno sve do stropa. Spašen je, tako, i arhivski traminac koji je služen i na krunidbi engleske kraljice Elizabete II.
Veliku su štetu u ratu pretrpjele pak drvene bačve.
– One ne smiju biti prazne jer inače propadnu, usmrde se i istrunu. Mnoge su tako uništene – objašnjava Ivana Raguž.
Sve je to iza njih... Kako se za sada čini, ova bi godina mogla biti dobra za vino, ne bude li vremenskih nepogoda. Iločke vinare spašava, vjeruju, Dunav, koji odvuče crne oblake. Neka grožđe samo rodi, jer prostora za razvoj vinarstva na krajnjem istoku naše zemlje, smatra naša sugovornica, itekako još ima.
– S malim proizvođačima dobro funkcioniramo, povezani smo, nismo veličinom isti rang pa ne možemo govoriti o konkurenciji, tako da bez problema egzistiramo zajedno. Ima napretka i u turističkom smislu, samo da nismo toliko prometno izolirani od ostatka Hrvatske, bilo bi još bolje – zaključuje.
Muče se i s nedostatkom radnika jer je i Ilok suočen s iseljavanjem. No građani su, nesumnjivo, od pamtivijeka vezani uz svoju vinariju...