Košarka još nije umrla, a ka’ će...

Išla je krajem osamdesetih na jednom od dva programa koja smo mogli gledati TV serija čija se radnja vrtjela oko jedne prilično tradicionalne, da ne kažemo zaostale porodice u nekoj zabiti u brdima Crne Gore i žene zvane Đekna koja se ni u jednom od nastavaka ne pojavljuje, a čija se smrt cijelo vrijeme iščekuje i najavljuje, ali nikako da se dogodi pa je serija čak i nosila naslov u tom smislu. Premda nema dokaza da je autor imao širi kontekst na umu, slijed događaja donio je i seriji i njezinu dugom nazivu naknadno tumačenje u kojem je nevidljiva Đekna postala simbol dugog odumiranja jedne države i njezina sustava. U nastavcima, baš poput Đekne, odumire i naša košarka razbijena između klupske stvarnosti nad kojom bauk stečaja visi stalno i one druge, u doslovnom smislu reprezentativne jer je potop u Stožicama bio zapravo samo siže onoga što već godinama gledamo, da budemo precizni točno 27, jer baš se toliko jučer navršilo od one posljednje medalje i trajnog silaska s postolja. Dakle, koliko je puta već hrvatska košarka umirala? Pa da krenemo na vrijeme jer prostora i nema baš tako puno... Umrla je kad je prva velika zvijezda otkazala reprezentaciji, a bilo je to vrlo brzo nakon Barcelone. Ali puno više kad je poginuo Dražen. Zatim, kad smo na prvom sljedećem natjecanju bez njega prvi put završili iza Nijemaca. Pa kad smo sišli s postolja, bar dvije-tri minute prerano. Kad smo počeli mijenjati izbornike uredno, redovito, pedantno, na godišnjoj razini. Kad smo prihvatili da trebamo biti zahvalni što se netko odaziva reprezentaciji jer nam, kao, čini čast što uopće poteže iz Amerike ili prekida odmor. Kad je u našoj košarci doslovno počeo raditi svatko protiv svakoga. Kad je Mirko Novosel Cibonin toranj zamijenio Maksimirom. Kad nam je u vremenu prije pojave fake newsa njemački Hrvat Dražan Tomić, danas trgovac nekretninama iz Berlina, utrpao 32 koša i ispratio nas s Eurobasketa. Kad smo ispustili +19 u Istanbulu. Kad smo osnovali ABA ligu. Kad su nam po klubovima umjesto jednog dobrog počele igrati čitave petorke loših Amerikanaca. Kad smo se počeli “pojačavati” onima koji pristaju doći, ali “na žeton”. Kad se ugasila Košarka. Kad je Cibona postala bušotina za izvlačenje novca i igračka u rukama gradske vlasti. Kad nam je Lamonica protiv Španjolaca tako sudio da nam je iz Beograda stigla poruka “semafor se nakrivio koliko imate prekršaja”. Kad su nam se četiri igrača javno zahvalila i kad su zbog toga još dobila “prime time” u TV dnevniku. Kad je vrhunska košarka iščezla s HRT-a. Kad smo za izbornike počeli postavljati osobne prijatelje. Kad su u reprezentaciju počeli ulaziti igrači koji ne bi prošli ni u nekadašnjoj Doni. Kad su na nekom prvenstvu umjesto nas prvi put skupinu u povijesti prošli Finci, iako smo ih pobijedili, pa je kružila šala da je na postavljeno pitanje “kako ste onda izgubili od Hrvatske” njihov izbornik netočno odgovorio da “danas svi igraju košarku”. Kad je manevrom jedva spriječeno da u skupini Eurobasketa u Zagreba nemamo u Areni dvanaest tisuća Slovenaca kontra tri tisuće naših navijača. Kad smo u Lilleu gubili od Čeha 63:33 i ispali, naravno. Kad su klubovi zaključili da im Europa ne treba. Kad smo potjerali Tedeschija u Ljubljanu. Kad je čak i Karamarko digao ruke od košarke. Kad se ugasio KK Zagreb. Kad su sa školskih i kvartovskih igrališta prestali krasti koševe. Kad su prestali krasti čak i mrežice! Kad su na njima počeli haklati rukomet. Kad smo se igračima počeli obraćati isključivo preko ploče za crtanje. Kad nam je prvi igrač htio pobjeći u Bar. I sad kad smo u Ljubljani prošli kao onaj lakomisleni nizozemski turist koji je jednog isto ovako vrućeg ljeta na igralištu kampa na Krku izazvao na hakl 14-godišnjeg klinca iz Slovenije i izgubio s 11:0! Nakon čega su urnebesni bili i pitanje: “Je l’ ti, mali, negdje treniraš?” i odgovor: “Da. U Realu...” Bio je to, naravno, Luka Dončić, najbolji europski košarkaš koji se pojavio nakon Dražena Petrovića, igrač i ličnost o kakvoj možemo samo sanjati. Naravno da nije sramota (o načinu se već može raspravljati) ni nešto neočekivano kad izgubiš kod prvaka Europe i za jednu loptu nesuđenog finalista zadnjih Olimpijskih igara, u zemlji koja je u manje od mjesec dana izbacila dva kinofilma na temu košarke – “Put kući” o Juri Zdovcu i njegovu odlasku s EP-a 1991. i “2017.” o najvećem uspjehu u povijesti slovenskog sporta koji je Pero Vilfan ovjekovječio riječima: “Slovenke in Slovenci, ta tekma je odločena! Slovenija bo u velikem finalu ugnala Srbijo...”. Premda i to govori koliko je košarka ondje bitna, a koliko s ove strane Bregane nije. Tu već dugo umire. Premda još nije. A ka’ će, ne znamo...

Potop u Stožicama bio je samo siže onoga što gledamo 27 godina jer baš se toliko jučer navršilo od one posljednje medalje i trajnog silaska s postolja