Govori o miru postali su isprazne floskule, svi se pripremaju za ratove
Iako se čini da naoružavanje nema političku alternativu, put do mira u međuljudskim odnosima je drugačiji
Pored kobnih ekonomskih posljedica, Putinova agresija na Ukrajinu jasno nam je dala do znanja koliko je naš govor o miru i pomirenju jedna isprazna floskula lišena smisla i bilo kakvog dubljeg značenja.
Dok se Hrvatska onako stihijski pokušava naoružati, nedavno je Njemačka kao od šale uložila 100 milijardi eura u bolje naoružanje. Navodno bi spomenuto oružje trebalo očuvati mir. Što je naoružanje bolje, to je manja vjerojatnost da će vas agresor zaskočiti. Većina se drži one stare rimske mudrosti: “Si vis pacem, para bellum!” (“Ako želiš mir, pripremi se za rat!”) Koliko god kvalitetno naoružanje bilo znak preuzimanja odgovornosti za državu i društvo, opet ostaje nekakva nelagoda. Kako je moguće da se ima toliko novca za oružje i vojnu opremu, a ne za kvalitetnije obrazovanje ili rješavanje socijalnih problema? Zar je uopće moguće “nemirnim” sredstvima doći do pravog i trajnog mira?
Ujeku ratnih zbivanja moguća se rješenja pokušavaju pronaći i u starim religijama koje barem deklarativno teže i mole za mir u svijetu. Iako se u svetim knjigama definitivno neće pronaći upute i savjeti kako razriješiti aktualnu vojno-političku situaciju u Europi, nije zgorega ozbiljnije se zabaviti vizijom Isusova “autentičnog mira”. Luka piše kako Isus šalje 72 učenika na put i – umjesto da ih preventivno naoruža – on ih poziva na razoružanje. “Si vic pacem, veni in pace.” (“Ako želiš mir, dođi u miru.”) Unatoč tome što se sada čini da naoružavanje nema političku alternativu, kršćani bi trebali imati na umu da je put do mira u međuljudskim odnosima ipak nešto drugačiji.
Iz Isusove pacifističke pedagogije iščitavaju se četiri koraka. Prvi je Isusov savjet da učenici ne idu na put sami nego barem udvoje. Svojim zajedništvom odašilju sliku solidarnosti, uzajamne brige i uvažavanja. Već se u prvom koraku naslućuju ključne značajke mirovnog procesa. Mir je neodjeljiv od zajedništva. Drugi se korak odnosi na ranjivost samih glasnika mira. Učitelj traži od svojih sljedbenika da se razoružaju i na put krenu bez novca, torbe i obuće. Nema mira bez povjerenja. Tek u trećem koraku dolazi do poziva na mir. Kada dođu u neku kuću, trebaju pozdraviti s: “Mir kući ovoj!” Dobro je imati na umu da se ova želja može prihvatiti, ali isto tako i odbiti. Ako ih netko odbije, glasnici mira ne trebaju se nametati, već jednostavno krenuti dalje. Mir je neodvojiv od slobode. Četvrti korak nešto je konkretniji od prethodna tri. Glasnici mira kao gosti ne smiju biti izbirljivi; oni će jesti ono što se pred njih stavi. Jedan od najvažnijih aspekata mirovnog procesa je umijeće prilagodbe. “Mir koji daje svijet” uvjetni je mir s tenkom i dronovima. Koliko god on bio neophodan, takav mir je privremen i uvijek u sebi skriva klicu nekog novog sukoba. Isusov mir je ranjiv, ali i višestruko efikasan. Do pravog mira dolazi se aktivnim zalaganjem za pravdu obespravljenih i potlačenih, i to bez oslanjanja na silu i agresiju. To je onaj famozni put kojim se s razlogom rjeđe ide.