Šibenčani s carskog dvora Šibenik, Šižgorići i Vrančići gradili su svoj ponos i nadu za velikim povijesnim stolom koji obiluje zanimljivim i starim pjatancama u sjeni jedinstvene katedrale

Ovaj mali gastronomski dramolet počinje u XVI. stoljeću, kada je oko Šibenika, u doslovnom smislu, ostalo slobodno samo more. Serenissima je vladala gradom i uz druge dalmatinske autonomne komune uključila je i Šibenik u razvijeni sustav svoje liberalne talasokracije, u kojem su njezini hrvatski dijelovi plovili kao mala flota ili razuđeno otočje. Ipak, zauzvrat, pod okriljem Krilatog lava, ti su se dijelovi nekad jedinstvene cjeline punili začudnom venetodalmatinskom i nadasve hrvatskom čulnošću i tjelesnošću, u kojoj je kulturni i duhovni horizont, izdignut iznad prijetećeg turskog okruženja, bio snažniji što su okolnosti bile teže, a puteniji i senzualniji što je otomanski obruč oko vrata i trbuha bio uži. Evo što piše, demonizirajući tursku okupaciju i devastaciju plodnog Velikog polja oko grada, uvaženi biskupski vikar i dvostruki padovanski doktor Juraj Šižgorić: “Tu se u šibenskom zaleđu nađu tunji neobične veličine... tu se love zubaci krunaši koji se ubrajaju u velike poslastice, tu se vade i oštrige, ukusne zbog okusa dalmatinskog mora, nadalje cipli, salpe, škarpine, trilje, glamoči, komarče, pagri, lignje i skuše, a ponekad se i pokažu morska čudovišta nikad prije viđena.” Možemo lako pretpostaviti čime se punio Šižgorićev pjat na njegovu šibenskom stolu, za kojeg je generalni vikar sjedao ogorčen što ne može do blitve, kupusa, radiča, povrća i salata iz okupiranog polja, do tih najmilijih priloga svojim bogatim ribljim jelovnicima.

Njegov tek nešto mlađi sugrađanin, možda najmoćniji Hrvat svih vremena Antun Vrančić, ostrogonski nadbiskup, kasnije kardinal i regent cjelokupnog austrougarskog carstva za Maksimilijana I. i Rudolfa II., često je iz svojih europskih rezidencija u Šibenik i na otok Prvić, na kojemu se još izdiže renesansni ljetnjikovac Vrančićevih, pisao pisma svom bratu Mihovilu o nenadmašnoj jadranskoj ribi, suhom mesu, pršutima, a nadasve marinadama i artičokama, čije mu je sjeme brat jednom prilikom doista poslao u njegov dvor u Požunu.

Taj gurman, koji je u libertinskim prilikama visoke renesanse prvu misu služio tek kad je postao nadbiskup. Taj pohotnik, gotovo gargantuovskog i bocacciovskog temperamenta, poklonik podjednako sredozemne koliko panonske kuhinje. Taj europski važan pisac, pjesnik, diplomat i državnik, imao se snage potkraj života gotovo ljubomorno potužiti bratu na njegova mladog sina i svog štićenika Fausta. Optužujući kasnijeg velikog izumitelja, filozofa i teologa, Arcimboldovog prijatelja iz dana na carskom dvoru na Hračanima, pisca jednog od prvih europskih komparativnih riječnika, onog istog koji je zadivio suvremenike i 1582. navodno skočio prvim konstruiranim padobranom sa mletačkog Campanilea, zbog njegove mladenačke raskalašenosti i sklonosti jelu i piću. “Neka se dakle obuzda i neka uči. Ja sam mu uostalom dao da si kupi kaput od kunovine u Padovi, pa ipak ništa, no bit će dobro ako mu i dalje budete slali masline, smokve, srdele, kuhane ribe u hladetini, marinade i više takvih poslastica. Ali zašto za mene, Vašega brata i dobročinitelja, već toliko godina iz našeg mora i prekrasnih polja i otoka nema ničega.” Pa su tako bogate pjatance kroz korespondenciju Vrančićevih također iznesene na stol, uz mnoštvo već posluženih jela, i tamo su ostale sve do danas, budući da gotovo sve navedene gastronomske esencije krase i suvremene panonske i ugarske jelovnike, kao i one ovog neogotičkog, renesansnog i baroknog dalmatinskog grada. Iz iskrenog gastronomskog mementa teškom, ali bogatom vremenu kada su Šibenik, Šižgorići i Vrančići gradili svoj ponos i nadup za velikim povijesnim stolom. U zanimljivim i starim pjatancama, tim mirisnim i okusnim spomenicima životne snage i optimizma u sjeni jedinstvene katedrale.