Kako je to velika Vesna Parun u idiličnim Stubakima spojila dvije udruge književnika

U stručnom žiriju petog Festivala Vesne Parun u Stubičkim Toplicama uz Mariju Lamot, Božicu Brkan i Lidiju Dujić bili su i predsjednici DHK i HDP-a Zlatko Krilić i Zoran Ferić

Ikada nam se čini da svijet polako kreće u pravcu posvemašnjeg kaosa jer nabildani vlastodršci bez opozicije rade što god ih je volja (a to svakako nije počelo s aktualnim ruskim predsjednikom, pa pogledajte samo saudijskog prijestolonasljednika...), u Hrvatskoj koja ima predsjednika posvađanog s HDZovim razgranatim obiteljskim stablom ipak se događaju vidljive promjene. Barem na području kulture. Tako je prošlog tjedna u lječilištu u uspavanim Stubičkim Toplicama održan peti po redu festival posvećen Vesni Parun. Velika pjesnikinja iz Dalmacije baš je u zelenim Stubakima provela posljednje godine svog života, nepokretna u bolničkoj sobi s pogledom na sjever koju je pretvorila u književni laboratorij bez premca u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Jer u jednu malu sobu trebalo je ugurati cijelu popudbinu njezina dugog i burnog života, kao stvorenog za filmsku ekranizaciju. Pjesnik i novinar Nikola Kristić već pet godina uz udrugu Modus vivendi Stubaki organizira pjesničke maratone kod lječilišnog paviljona gdje je i pjesnikinja provodila duga stubička popodneva i primala svoje rijetke goste. No ove godine, kada se u Hrvatskoj i više nego dostojanstveno obilježava stota godišnjica Vesnina rođenja, u žiriju za dodjelu Nagrade Vesna Parun uz dosadašnje dobitnice Mariju Lamot, Božicu Brkan i Lidiju Dujić našli su se rame uz rame i prvi ljudi dvije najvažnije književničke udruge u Hrvata. Trideset i sedam pjesama prosuđivali su tako lektirni književnik Zlatko Krilić, predsjednik Društva hrvatskih književnika koje je osnovano još 1900. godine, i nagrađivani prozaik Zoran Ferić, predsjednik dosta mlađeg Hrvatskog društva pisaca u drugom mandatu. Naravno, HDP je mlađi brat (a možda i mlađa sestra) DHK, a nastao je u trenutku sukoba u starijem društvu, kada je dio članova Društva hrvatskih književnika zgrožen incidentom na lipanjskoj godišnjoj skupštini društva održanoj u elegantnim prostorijama na Trgu bana Jelačića napustio to društvo i osnovao novo, uz presudan organizacijski trud leksikografa Velimira Viskovića. Dogodilo se to prije dvadeset godina i danas su te neugodne scene uglavnom zaboravljene ili stavljene ad acta, kako bi se to slikovito reklo, u ropotarnicu povijesti. A mi u Hrvatskoj doista znamo što je ropotarnica povijesti, zar ne? Neposredni povod, ali nikako ne i stvarni razlog za patrijarhalno divljanje na skupštini DHK koje samo zbog nespretnosti naših literata nije završilo u crnoj kronici i na zagrebačkoj traumatologiji, bila je jedna svestrana, ali i samozatajna književnica i angažirana penovka kojoj su u staroj udruzi literata počeli brojiti krvna zrnca, u uvjetima opće skupštinske kakofonije u kojoj se doista nije znalo ni tko pije ni tko plaća. Bio sam na toj skupštini, ali je djelovalo kao da je incident bio ili plod precizno razrađene režije ili potpunog slučaja, usputnog vašarskog afekta zbog previše ili premalo maligana u krvi, kako vam drago. Da se stvari u Hrvatskoj ipak kreću u pozitivnijem smjeru, dokazuje činjenica da je baš ta književnica i sveučilišna profesorica koja je kao lijepa Helena nekoć, bila povod za svekoliki i svehrvatski literarni rat u kojemu su svi htjeli ne htjeli morali zauzeti svoj ratni položaj, prije nekoliko tjedana izabrana u redovno članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. I tako se nekako cijela ova tužna priča o dva nekada suprotstavljena literarna društva i dva ratoborna i ideološki opterećena književnička tabora čiji predsjednici danas mirno surađuju, ali i o književnici koju su nekada barbarski vrijeđali, a danas je primljena u najvišu našu znanstvenu i umjetničku instituciju, zaokružila i vratila na početak. Danas znamo da nam nisu trebali nekulturni incidenti iz “slavne” prošlosti, ali činjenica da dvije književne udruge trenutačno imaju svoje članove, svoje projekte i svoju misiju zapravo obogaćuje, a nikako ne osiromašuje hrvatski kulturni život. A još je ljepše i poučnije kada DHK i HDP spaja lik i djelo Vesne Parun koja nikada nije bila članica HDP-a, a iz DHK je istupala, čini mi se, čak dva puta, a jednom se i kandidirala za njegovu predsjednicu, tek drugu u povijesti. Neuspješno, ali je ipak dobila respektabilnih tridesetak glasova na izbornoj skupštini.

Pobjedu je odnio Slavko Mihalić. I da. Na petom Festivalu Vesne Parun na kojem je prve večeri nastupio čak i jedan Zoran Predin, karizmatični slovenski kantautor, ali i književnik s čitavim nizom objavljenih knjiga, pobjedu je odnijela pjesnikinja Diana Burazer. I drugonagrađena i trećenagrađena bile su žene, i to Sofija Sonja Bećirević i Sanja Horvat. Od trideset i sedam sudionika ovog festivala bilo je dvije trećine žena.

A i to je dio hrvatske kulturnjačke pozitive u koju je ugrađen i lik i djelo Vesne Parun.•

I dok su DHK i HDP nekada bili suprotstavljeni, danas njegovi čelnici, ali članovi surađuju i obogaćuju hrvatski literarni život