Dok dopliva do naše uvale, lignja prođe četiri Schengena
Riba. Tko se spusti tu dolje u Krnički porat, taj će jesti ribu. Jeli su je ovdje, ali je i nosili na jahtu i braća William i Harry kada su inkognito plovili uz istočnu obalu Istre. Tko zna tko je sve ovdje sjedio od 1. svibnja 1970. godine kada se prvi puta upalio roštilj...
– Jedanaest sam godina imao kada su mama Amalija i tata Riko otvorili konobu. Skupljao sam tada boce, pomagao u kuhinji, a isto radim i danas – smije se Maurizio Maurel (62), čiji mlađi brat Franko kuha za goste.
– Onako kako je naša mama Amalija pripremala buzaru od škampa i rižoto s morskim plodovima prije pola stoljeća, tako kuhamo i mi – govore. Poznati su po lignjama. Pečenim, prženim, punjenim...
– Hvataju se lignje tu u uvali, možda milju dvije prema Cresu. Eh, prije 40 godina, kad bismo izašli s barkom na more, na ruke, na “pušću” bi otac i ja začas napunili kantu Jupolove boje, bilo bi i 15 kilograma. Sve je manje liganja, prije deset godina brojao se ulov na kilograme, a danas na komade. Ribar bude sretan uhvati li deset liganja, to je jedan kilogram... Šalimo se da ovdje u Portu više ne možemo uhvatiti lignju kao nekad, jer do nas s otvorenog mora lignja mora proći četiri Schengena, četiri granice. Prvo kraj plivarica, pa kraj koća, pa opet kraj drugih koća – smije se Maurizio. Na zidu konobe fotografija stara pola stoljeća. U Krničkom portu samo dvije kuće, jedna ova u kojoj je konoba, a nešto dalje kasarna.
– U to doba ribe je bilo kao u priči. Novca nije bilo, pa su se naši djedovi mijenjali. Dali bi jastoga gore u Krnici za brašno ili brancina za kokoš. A to i nas čeka, novca je sve manje, uskoro ćemo se opet “trampati”. Na stolu je bio – kraljevski meni. Jelo koje su jeli sinovi princeze Diane kada su bili ovdje. Punjene lignje i špageti s plodovima mora, uz piće – 296
• kuna.