Novosel: Ne smijemo se s ovim miriti, trebaju nam energični potezi
Ironija je da je košarka doživjela ponajviše neuspjeha u mandatu premijera (Plenković) i dopredsjednika (Marić) Vlade koji su bili košarkaši
Do kuda može ići košarkaško poniranje nacije koja je nekoć bila velesila i koja je osvajala olimpijske (srebro), svjetske (bronca) i europske (bronca) medalje?
A zanimljivo je da su igrački osvajači tih odličja bili današnji čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza. I koliko god da su bili uspješni kao sportaši, to što rade kao dužnosnici na semaforu se baš i ne vidi.
Dakako, Stojko Vranković (predsjednik HKS-a) i Dino Rađa (šef Stručnog savjeta), i njima pridruženi glavni tajnik Joke Vranković, nisu krivi što Hrvatska nema razigravača koji je najviše europske razine. Jer, proizvodnja se događa u klubovima koji su toliko osiromašili da jako slabo plaćaju svoje sportske učitelje, one koji bi igrače trebali stvarati.
Nisu Stojko i Dino krivi što košarkaši sve mlađi odlaze “trbuhom za kruhom”, neki čak iz osnovne škole. Nisu oni krivi što roditelji slijepo vjeruju menadžerima, ponekad i više nego sebi, pa u (pre)ranoj internacionalizaciji vide rješenje svojih egzistencijalnih problema.
Nisu ove igračke legende krive ni za to što su naši igrači, u posljednjoj minuti susreta s Finskom, promašili sedam od osam slobodnih bacanja. Ni za to što su nas Slovenci ispreskakali i ponizili ili pak što smo izgubili dobivenu utakmicu (126 sekundi prije kraja bilo je 78:70) protiv Finaca.
Nestala su tri kluba
No, zato jesu odgovorni za sve što nam se za njihova mandata događalo jer to je jednostavno tako po načelu zapovjedne odgovornosti. Kako u politici tako u biznisu, ali i sportu. Oni su donosili odluke, oni su kreirali sportsku politiku Saveza, oni su birali izbornike, oni su odobravali njihove igračke izbore. A njihova je nevolja u tome što se u životu jednog sportskog saveza, kao i u biznisu prihodima, sve mjeri rezultatom i to seniorske reprezentacije, a njih nema.
Premda oni tome nisu kumovali, činjenica jest da smo u posljednjih pet godina ostali bez tri kluba. Biznismen Josip Stojanović ugasio je Jolly, KK Zagreb se ugasio i to je popraćeno šutke, a Emil Tedeschi preselio je Cedevitu u Ljubljanu zbog čega nikome u Savezu nije suza krenula. A po rubu ništavnosti upravo hoda Cibona, tvornica reprezentativaca.
U Stojkovu, Rađinu i Jokinu mandatu, dogodilo se da se nismo uspjeli kvalificirati na Olimpijske igre i plasirati na dva Svjetska prvenstva, što podrazumijeva da nas neće biti ni na sljedećim OI u Parizu. Štoviše, spustili smo se na nikad nižu razinu za Hrvatsku i morat ćemo igrati kvalifikacije za kvalifikacije za Eurobasket.
S druge strane, ponajviše zahvaljujući Vrankovićima, Savez se financijski konsolidirao i to je za pohvalu, no koliko vam zapravo vrijedi “bogat” Savez ako je siromaštvo rezultata. A oni su doista siromašni, kako na reprezentativnoj tako i na klupskoj razini.
A do njih je došlo, dijelom, i