Nije li vrijeme da i heroj ulice Marko Babić u Vukovaru ili Zagrebu dobije svoju ulicu?

Moraju li ulice dovijeka nositi imena akademika i pjesnika ili ćemo preko barem jedne table ispisati ime žestokog momka s ulice, čovjeka čije se junaštvo godinama izučavalo na američkom West Pointu?

Prije smrti uspio je, svojim rijetkim autoritetom, okupiti gotovo sve preživjele branitelje i pomogao snimiti Heroje Vukovara

Na posljednjem ispraćaju Marka Babića, koji je 5. srpnja 2007. preminuo od posljedica moždanog udara, na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata okupilo se više od pet tisuća ljudi. Heroju Trpinjske ceste koji je uništio čak 14 tenkova i nakon smrti Blage Zadre postao zapovjednik Borova naselja i jednom od ključnih ljudi obrane grada, došli su se pokloniti i narod i visoka politika. Prije njegova sprovoda toliko se mnoštvo posljednji put na istom mjestu okupilo samo na zajedničkom pokopu 50 vukovarskih branitelja čiji su ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari. I taj prizor je bez puno riječi govorio o tome koliko je bio poštovan među “običnim” ljudima koji su ga doživljavali istinskim vukovarskim herojem.

Točno 15 godina kasnije, jučer se u Vukovaru na obilježavanju obljetnice njegove smrti okupilo znatno manje ljudi, premda je mnoge od njih za života zadužio. Ali vukovarskim braniteljima taj račun ne treba ispostaviti. Sve su stariji, bolesniji, sve ih je manje: Danijel Rehak, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, posljednji je u nizu koji je nedavno sahranjen uz sve vojne počasti na Memorijalnom groblju, gdje počiva pokraj svojih suboraca, pa tako i Marka Babića.

Na jučerašnjoj komemoraciji, uz suborce, svoje poštovanje došao mu je iskazati i Zoran Milanović, no sve predsjednikove poruke o “malo dobrih ljudi”, koje uobičava reći u sličnim prigodama, u medijima je zasjenila banalna i predimenzionirana priča o majci predsjednikove djece. A priča o Marku Babiću uistinu zaslužuje da bude ispričana, da je čuju oni koji tek dolaze.

Najmlađi je od troje djece Ive i Stipana koji su se 1958. iz sinjskog sela Potravlja doselili u Vukovar. Kad je zaratilo, upravo je Marko, dečko iz Trpinjske, poveo svoju ekipu iz ulice u obranu svoga grada: bio je vođa i svi su ga slijedili. Premda nikada prije nije rukovao “osom”, uništio je 14 tenkova, ali time se nikada nije hvalio, o tome su pričali drugi.

Marko Babić bio je jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Sam je na Trpinjskoj cesti organizirao iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”. Nakon pogibije Blage Zadre, preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom, jednoglasnom odlukom.

Uoči pada grada, suborce je poveo u proboj i već sutradan otišao po pomoć za Vukovar koja, međutim, nikada nije stigla. Dvojica šefova države, Tuđman i Mesić, kasnije su mu ponudili predsjedničku mirovinu kako bi honorirali njegove zasluge, ali je ponudu odbio. No, zaboljelo ga je kada je, uoči imenovanja zapovjednika 5. gardijske brigade, saznao da je na tu poziciju u posljednji trenutak odabran netko drugi.Razočaran u sustav, u Oružane snage koje je stvarao, posvetio se tome da zajedno s Eduardom i Dominikom Galićem producira sada već kultni dokumentarac “Heroji Vukovara” kako bi prenosio istinu o Domovinskom ratu i obrani grada. Nekoliko mjeseci prije smrti uspio je, svojim rijetkim autoritetom, okupiti gotovo sve preživjele heroje Vukovara i tako pomogao snimiti iznimno vrijednu dokumentarnu seriju, vjerojatno najbolje što je ikada o Domovinskom ratu snimljeno, koji postao i njegova ostavština.

Prikazivanje serijala na HTV-u, naime, nije doživio, pa je taj serijal postao svojevrstan hommage upravo njemu. Početkom srpnja 2007. godine pozlilo mu je na sprovodu suborca u Vukovaru, a koji dan kasnije umro je u zagrebačkoj bolnici od moždanog udara, u 42. godini, ne dočekavši da vidi sina Marka kako odrasta ni da pronađe posmrtne ostatke svojih roditelja Ive i Stipana, odvedenih s Trpinjske ceste poslije velikog tenkovskog napada u rujnu 1991. godine.

Danas, 15 godina nakon smrti Marka Babića, uspomenu na njega čuvaju obitelj, suborci i prijatelji prisjećajući ga se svaki dan u kultnom kafiću “Mustang” na Trpinjskoj cesti. Prije četiri godine, Strukovna škola Vukovar nazvana je po njemu, a njegovo ime otprije tri godine nosi i novoustrojeno središte u Udbini za razvoj vođa, što je Babić uistinu bio.

No, njegovo ime još uvijek ne nosi ni jedna ulica u Vukovaru pa ni u Zagrebu. Oni koji su ga poznavali reći će da je Marko Babić bio žestoki momak s ulice. Moraju li ulice dovijeka nositi imena akademika i pjesnika ili bismo preko barem jedne table trebali ispisati ime jednog od malobrojnih branitelja kojem je, nasuprot svoj sili tehnike i ljudstva bivše JNA, polazilo za rukom Trpinjsku cestu pretvoriti u “groblje tenkova”, što se godinama poslije izučavalo i na američkoj vojnog akademiji West Pointu? Nije li vrijeme da heroj ulice dobije svoju ulicu?