Kada naša klapa pjeva Shakespearea
šezdeset slika iz serije “Slučajni kolaž”. Na njegovim se slikama mogu pronaći i stihovi glazbenika poput Willieja Nelsona ili Loua Reeda, filozofske misli, doskočice, podbadanja usmjerena na velevažne profesore, kustose, trgovce umjetninama, pa i parole poput “Ja sam slikar”, “Borim se za umjetnost”, “Sreća prati hrabre, a umjetnost prati hrabre slikare”. Tu je i nekoliko hommagea Malčiću dragom Mladenu Stilinoviću, poput slike Spidermana i Winnetoua s natpisom “My heroes have always been painters + Mladen Stilinović”. Spominje se u radovima i Ivan Kožarić, jer je Malčić iznad njegove originalne grafike koju je dobio na poklon napisao: “Ako poživim kao Kožarić, možda me otkriju”. Tu je i Vincent van Gogh, kojeg naš sugovornik vidi gotovo poput božanstva, simbola za vjeru u umjetnost, za ludilo i fanatizam zbog umjetnosti i za umjetnost. Obično se kaže da slika govori tisuću riječi pa zašto je onda “kvarite” tekstom, pitali smo Malčića? – Vidio sam to davno kod Anselma Kiefera. On je slikao goleme, spaljene pejzaže i na horizontu crvenim slovima dopisivao male tekstove. I tako sam počeo ubacivati tekst na svoje slike, na tuđim slikama to volim, pa zašto ne bih i ja – jednostavno će slikar. Slikarom ga pak, a ne umjetnikom, zovemo jer Ivica Malčić tu uzvišenu titulu prezire. “An artist who cannot speak English is no artist” Stilinovićeva je rečenica koju je Malčić prenio na jednu od svojih slika i ispod nje dodao: “Nisam umjetnik”. – Kada vidite tko se sve zove umjetnikom i koga sve nazivaju umjetnicima... Ja sam slikar. I to tako kažem – govori nam iskreno te priča kako su prije nekoliko godina odbili njegovu prijavu na Bijenale slikarstva. Rekli su mu, kaže, kako njegovi mali formati slikani na daskama više ne prolaze i da bi trebao slikati – velika platna. On im, naravno, nije ostao dužan, oslikavši jednu od svojih dasaka, i to velikog formata, riječima: “Slike koje slikate ne govore ništa o životu”. – Vidjet ćemo hoće li se prepoznati! Svi ti veliki umjetnici uvijek su i profesori na Akademiji. Uhljebe se i onda ne mare više za umjetnost. Lovica u džepu, jako su pametni, maltretiraju klince. Ma, svatko ima svoj način. Ali ako je umjetnost, umjetnost je.
Bez obzira na to je li u pitanju veliko šareno platno ili malena daska – odlučno će slikar. Na daskama slika još od Akademije, kada nije mogao namaći dovoljno novca za platna, a i danas mu je tako lakše – jer tempom koji slika, platna bi morao neprestano kupovati, a daskama ga snabdijeva prijatelj koji se bavi izradom namještaja. Pa i najatraktivnijim dijelom svoje izložbe naziva niz slika koje vise sa stropa Muzeja, okrenute tako da se prvo vidi njihova stražnja strana, s ostacima čavala i vijaka, nekoć dijela nekih starih kredenaca. Prekoputa, na zidu, postavljene su pak slike stražnjih strana tih slika! – To su moje stare slike, iz 1992., kad nisam imao na čemu slikati i onda bih krpao razne daske. I u jednom trenutku shvatio sam da je stražnja strana bolja od ove naprijed! Pa sam odlučio, najvjernije što sam mogao, tu stražnju stranu preslikati i to su sada zapravo slike pozadina slika – objašnjava nam Malčić te dodaje da svaka njegova slika ima svoj broj, svoj OIB. Uz broj, on na svaku sliku marljivo zapisuje i lokaciju atelijera u kojem je nastala i koje godine. – “DE” znači atelijer u Demetrovoj, u tom atelijeru to mi je 1956. slika, završena je 13. svibnja 2022. i sve zajedno mi je to 3710. slika – pokazuje nam poleđinu jedne i objašnjava.
Odbijenica Bijenala
Njegov životni moto ipak možda najbolje opisuje natpis: “Ne zanima me međunarodna karijera, ne mislim od svog slikarstva raditi biznis, ali svakodnevno uživam u svom radu”. Još od osnovne škole znao je da će postati slikar, mada je u buntovnim tinejdžerskim fazama maštao i o tome da postane roker ili nogometaš. A na tri je stvari u životu ponosan. – Nikad se nisam uvaljivao na Akademiju, nikad nisam žicao atelijer ni od Grada ni od HDLU i 25 godina idem s istom radošću i
• guštom u atelijer – zaključuje.
”Kada vidim tko se sve zove umjetnikom i koga sve nazivaju umjetnicima... Ja sam slikar. I to tako kažem”
Osmo izdanje Midsummer Scene festivala završilo je spektaklom na Lovrijencu.
I taj je spektakl priredila – klapa. Naime, dubrovačka klape Kaše postala je prva hrvatska klapa koja je uglazbila i izvela Shakespeareove sonete. Shakespeareovi soneti su među najvažnijim djelima svjetske književnosti, ali rijetki su se glazbenici usudili uglazbiti ih. Cilj klape Kaše i skladatelja Vicka Dragojevića bio je dati legendarnim sonetima glazbeno ruho utemeljeno na dubrovačkoj trubadurskoj
•
glazbi i klapskoj pjesmi.