Vlastodršci u Nizozemskoj narodu već šalju poruke o “jedenju kolača”

Naše će vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”, jer, doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnjih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”

Najnovije “igre gladi” vraćaju traume iz djetinjstva kada je 1980-ih “program stabilizacije” prihvaćen, dok su zamrzivači brundali odu nepovjerenja u sustav

Psiholozi kažu kako iz djetinjstva vučemo traume, neko iskustvo koje nikako ne uspijevamo racionalno objasniti, koje nas obilježi za čitav život. Jedna od mojih trauma je veliki zamrzivač, koji je svoje idealno mjesto uvijek nalazio baš u dječjoj sobi. Još i danas mogu prizvati u sjećanje njegovo iritantno zujanje po čitavu noć.

Moja prva pubertetska pobuna protiv autoriteta bila je vezana za instituciju kućnog zamrzivača. Tražio sam da mi se objasni što će nam tolike zalihe hrane u kući kad nam je samoposluga pod nosom, a uz to živimo u Slavoniji u kojoj nikad nije bilo gladi. Mislio sam kako se radi o pretpotopnom atavizmu, nekakvom iracionalnom strahu od gladi, koji je bio samo glupi genetski upis, bez uporišta u stvarnosti.

Tek kasnije shvatio sam da je za zamrzivače bila odgovorna Milka Planinc i njen famozni program stabilizacije propale komunističke ekonomije, koju nam je u nasljeđe ostavio netom umrli “veliki vođa”. Vozilo se par-nepar, vladale su nestašice deterdženta, ulja, šećera... Kava je bila luksuz, čekalo se u redovima za kruh. I to crni, jeftiniji. Zujanje zamrzivača bilo je, ironično, zaštita od iracionalnosti takvog svijeta i formula za “mir u kući”.

A onda je komunizam otišao na smetlište povijesti, a s njim je nestala i institucija zamrzivača. Ja sam roditeljski zamrzivač trijumfalno mijenjao s rođakom na selu za dvije purice. Došla je liberalna demokracija i globalni kapitalizam, a zamrzivači u dućanima uvijek su bili puni. Nevidljiva ruka tržišta nepogrešivo brinula o našim punim želucima.

Ono što mi se kao klincu činilo logičnim sada je bilo ostvareno u sustavu za koji se činilo da radi točno kao vekerica. Sustav je radio po principu “sve u zadnji tren”, tako da je na policama uvijek bilo svježeg voća iz Bolivije ili Tunisa, mesa iz Argentine, kave iz Brazila i Indonezije, mlijeka iz Poljske i Nizozemske. Globalni kapitalizam je brinuo da se jede kvalitetno i po prihvatljivim cijenama. Nestašice su bile povijest.

To je garantiralo i stabilnost tome novom sustavu. Puni stomaci i svima dostupna zabava ključ je uspjeha svakog globalnog poretka još od Rimskog imperija. U kolektivnom pamćenju čovječanstva usječeno je kako je glad uvijek povezana s pobunama i revolucijama. Jedna od boljih zabava prosječnog zapadnjaka bilo je promatranje kako neki gladni po svijetu ruše svoje diktatore. Gladni trbusi zavijali su odu demokraciji.

Francuska revolucija izazvana je panikom koja je u ljeto 1789. obuzela mase, koja je u povijesti ostala zabilježena kao “velika glad”. Pobuna je krenula u provinciji zbog nestašice žita, a glasine su govorile kako je nestašica izazvana “zavjerom aristokrata” da pobiju seljake izazivanjem masovne gladi. Nebitno je koliko je uzrok te panike bio opravdan, jer su posljedice bile stvarne i poznate.

Slično su i zamrzivači u vrijeme Milke Planinc brundali odu nepovjerenja u komunistički sustav. I tu je sasvim nebitna ekonomska strana priče i polemika o tome je li komunizam bio ekonomski održiv ili nije. Bitno je da je taj sustav u imaginaciji ljudi povezan sa strahom od gladi. Jednom kada počnu sumnjati u sposobnost sustava da im osigura sutrašnji ručak, nestaje i povjerenja u sustav i on gubi legitimitet.

A to nas vraća u sadašnjost, kada ponovno imamo prilike gledati kako se povjerenje u sustav za koji smo do jučer vjerovali da nam osigurava sutrašnji ručak - makar on i ne bio “besplatan” - počeo rušiti kao kula od karata. Skupina dekadentnih idiota na čelu zapadnih zemalja izazvala je paniku od korone i svojim “mjerama” srušila sustav globalnog lanca dobave, na kojem počiva sustav globalnog kapitalizma.

Kao direktna posljedica toga danas imamo divljanje cijena hrane i energenata, a svjetska ekonomija tone u globalnu recesiju nepoznatih razmjera. Radi li se i sada o “zavjeri aristokrata”, nebitno je. Povijest će svakako naše vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”. Doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnjih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”.

A da bismo vidjeli što slijedi, dovoljno je pogledati Nizozemsku. Tamošnji tirani su, naime, odlučili krenuti u rat protiv “kulaka” i seljacima oduzimati stoku i zemlju, jer narušavaju biodiverzitet, ili kako se to totalitarnim novogovorom klike na vlasti već naziva. Dakle, imamo najavu novih “igara gladi”, imamo seljake s vilama i traktorima, imamo skupinu idiota na vlasti koji nam šalju poruke o “jedenju kolača”.

Ne znam za vas, ali ja razmišljam o kupnji novog zamrzivača.